Jerej Nikola Čeketić: Okrenimo se jedni drugima, ne treba da se odvajamo, da strahujemo...

​Božić je najradosniji praznik kod pravoslavaca. Kojim običajima se on danas obilježava i na koji način se širi ta praznična radost?

- U našem narodu ima jedna divna izreka, a ona glasi: “Sto sela, sto običaja”. To je zaista tako, ali neki glavni običaji koji krase Božić kao najradosniji hrišćanski praznik su uglavnom običaji koji se vezuju za porodicu, za domaću crkvu i domaće ognjište i koji jačaju tu vezu.

Smisao zajednice

Običaji su, naravno, sječenje badnjaka navečer praznika, loženje toga badnjaka, koji simbolizuje upravo pripremu i održavanje vatre koju su ložili pastiri u Vitlejemskoj pećini kako bi se ogrijao Hristos kao dijete. Onda je tu spremanje česnice, pogače ili hljeba za sam dan Božića, potom spremanje raznih jela, ugotovljavanje trpeze, ali imamo i zasebne praznike tri nedjelje prije Božića, a koji direktno slave porodicu. To su Djetinjci, Materice i Oci. Božiću prethodi i četrdesetodnevni post, ali svakako je najradosniji dio i, kao kruna na sve to, sam Božić.

Koliko je sve vjerske običaje i navike bilo teško održavati u pandemiji, ali i u savremenom načinu života, u kojem je veći fokus na pojedincu?

- Izuzetno je teško. Teško je iz jednoga razloga, a to je da je ova pandemija razbila zajedništvo u narodu. Nažalost, počeli smo da se plašimo jedni drugih, počeli smo da se plašimo nekih nevidljivih virusa, počeli smo da se plašimo svega, a najtužnije od svega je što smo počeli time da se udaljujemo jedni od drugih iz dana u dan. A ta bliskost, to zajedništvo i jeste smisao zajednice i liturgije. Da svi zajedno, za istom trpezom, slavimo jednoga Boga. Izuzetno je teško obezbijediti sve uslove, ustvari, da se čuvajući svoje zdravlje nastavimo neprestano moliti Bogu, no mi smo to nekako uspjeli. Hvala Bogu, narod dolazi ipak u hramove, zbog svoga duhovnoga zdravlja, jer kao što tijelo ima potrebu da se hrani svaki dan, tako i duša čovjeka ima potrebu za duhovnom hranom. Tako da, slava Bogu, ljudi i dalje dolaze u hramove, naravno uz svaku potrebnu predostrožnost i opreznost, da i dalje slavimo Boga, da i dalje imamo tu nadu, tu utjehu koju imamo u živoj riječi Božijoj. Iako je i dalje pandemija i opasnost za naše fizičko zdravlje, ipak ne treba da zaboravimo i svoju dušu, uz naravno svaku odgovornost prema sebi i drugome. Treba da se okupljamo oko žive riječi Božije, kako bismo u sebi gajili i ne bismo zaboravili lik Hristov, lik po kojem smo svi stvoreni.

Sve više mladih odlazi iz Bosne i Hercegovine, odlaze i cijele porodice. Primijeti li se to u crkvi?

- Mi u tuzlanskoj zajednici, u dvije tuzlanske parohije koje opslužujemo, nemamo toliko mladih. Ovo što imamo, oni su jako odgovorni, često se odazivaju i dolaze kod nas na bogosluženje te učestvuju aktivno u crkvenome životu. No, nažalost, to je jako mali broj ljudi, uglavnom su u ovim našim parohijama ostali stariji ljudi. Međutim, to kako vidimo nije problem samo kod nas, nego je to generalno problem u Bosni i Hercegovini cijeloj, kao i u svim konfesijama. Kako sam spomenuo protekle godine mnogo puta, to je naš demografski problem, jer stanovništvo nam je sve starije, mladi odlaze uglavnom na Zapad, u svijet, daleko od svojih domova, tako da nam ovdje ostaju samo njihovi roditelji, rodbina, naši stari. I osjeti se da ostajemo bez te mladalačke snage, tog poleta svojstvenoga samo mladima. Crkvene zajednice itekako primijete taj nedostatak mladih, ali i cijelih mladih porodica. Mladi ljudi su divni ljudi. Kaže se, ne postoje loša djeca, postoje samo loši vaspitači.

Ove godine se navršava 140 godina od osveštanja Sabornog hrama Uspenja presvete Bogorodice u Tuzli. Koliko je to važan jubilej?

- Ovo je jako važan i velik jubilej. Stotinu četrdeset godina hrama koji je preživio mnogo toga i ostao netaknut da svjedoči vremenima. Ovaj hram je jako bitna bogomolja u Tuzli, jednom specifičnom okruženju, jer sama Tuzla je jedan konglomerat naroda sa svih strana, konglomerat različitih običaja i kultura, a opet toliko sličnih, tako da je jako bitno obilježiti jubilej ovoga hrama, koji je jako značajan za ovo mjesto, pa i za našu crkvenu zajednicu.

Radost života

Obilježit ćemo ga, s Božijom pomoći, u junu ove godine. Očekujemo mnoge zvanice, kako iz političkog i državnog svijeta tako i veliki broj ljudi ne samo iz naše crkvene zajednice nego i iz regiona i okoline.

Za kraj razgovora, koja bi bila Vaša poruka ljudima u Bosni i Hercegovini?

- Neka ovaj dan bude dan kada ćemo svoje srce ispuniti radošću, neka se od danas, kad se sjedinjuju nebo i zemlja, sjedine i srca naša u ljubavi, neka zavlada mir, da svi jednodušno slavimo Boga, slaveći svetinju života. Čuvajmo svoju porodicu, a kroz to zajedništvo svjedočit ćemo zajedništvu i u širem društvu. Moramo biti radosni, moramo tražiti svaki razlog da budemo ljudi, da se ispunjavamo mirom, da se ispunjavamo radošću, ne samo radošću praznika nego radošću života. Nije Božić samo jedan dan, božićne vrijednosti treba da čuvamo u srcima svojim tokom cijele godine, da time nekako zaslađujemo ove životne gorčine koje nas snalaze. Ali, ne treba da se odvajamo, da strahujemo, nego da se oslobađamo toga straha, da se ispunjavamo ljubavlju, da se okrenemo jedni drugima, da gledamo jedni druge. Pozdravljamo sve vjernike sveradosnim pozdravom - Mir Božiji, Hristos se rodi, Vaistinu Hristos se rodi.