Jedan jarac i dva mosta

Most “Venecija” dobio je ime po gostionici koja se nekada nalazila u njegovoj blizini. Birtija po kojoj je nazvan most izgrađena je prije Drugog svjetskog rata i bila je prepoznatljiva po uređenoj plaži i vezovima za dajake. Nestala je tokom bombardovanja u Drugom svjetkom ratu, ali je most ostao. Iako je u međuvremenu most dobio ime po Klubu akademičara koji je osnovan 1934. godine, malo će ga koji Banjolučanin nazvati tim imenom.

Strašni vir

Prvi put sam “Veneciju” vidio u aprilu 1992. godine. Mater, sestra i moja uhranjenost smo u Banju Luku stigli iz Novog Travnika da bismo, dva mjeseca kasnije, produžili put ka Prištini, a odatle, sa ujakovom porodicom, prema Slavoniji. Čim smo došli u Banju Luku - nismo se čestito ni raspakovali - krenuli smo u šetnju. Ništa ne pamtim iz tih zbunjenih dana. Ama baš ništa. Osim jednih krvničkih batina, jednog mosta i komada rijeke koja se valjala pod njim.

U Banju Luku sam se neopozivo vratio šest godina kasnije i nema tog računa koji bi mogao precizno da sabere koliko sam puta od tada prešao preko “Venecije”, ali nijedan od tih susreta nije bio toliko snažan kao ona prva dva u aprilu 1992. godine. Kada smo se vraćali iz lagane promenade nagnuo sam se na ogradu mosta više nego što je trebalo i samo je brza tetkova reakcija spriječila gravitaciju da ne završi posao. Već sam se dobrano prevalio na drugu stranu, ali me je on ščepao – da li za kosu, da li za duks – i povukao natrag. Čim sam aterirao na terakotu tetak mi je opalio vasptinu čvoku praćenu začinjenom psovkom.

Nekoliko dana kasnije ponovo sam bio na istom mostu, ali sam ogradi prišao oprezno, na vrhovima prstiju. Nisam se nadvirivao, nisam se trudio da vidim šta je pod mostom, nego sam oči pustio uzvodno. U jednom sam trenutku – koji je trajao ne više od četiri-pet sekundi – ugledao strašni vrtlog, vir na čijim su ivicama plesali krajevi obližnjih tužnih vrba koje su se nadvile na vodu. Nije to bilo vir koji nije kadar da vrti ništa teže od lista, nego vir koji na dno vuče teretnjake, ratne mornarice, kruzere. Gledao sam zblanuto u ono što nije moglo da se nalazi tamo gdje se nalazilo ne shvatajući odakle toliki vrtlog na tako maloj rijeci.

Niko nije vidio ono što sam vidio ja. Pogledao sam u mater, pogledao sam u tetka, pogledao sam u sestru – svi su oni gledali u Vrbas, ali niko u vir. Kao da ga niko osim mene nije ni vidio. A on je bio tu, strašan i bučan, opasan i neumitan. Gledao sam u strašni vorteks koji se gubio u velikim dubinama i pitao samoga sebe šta bi se desilo kada bih se našao u njegovom središtu? Na kakvo bi me dno povukao? Šta bih na tom dnu vidio? Ako bih uopšte bilo šta moglo u tolikoj tmini da se vidi. Minulo je od tada više od trideset godina, a ja i dalje nisam siguran da li sam dobro vidio ili me je strah od mosta i njegove ograde naveo da vidim ono čega nemam.

Drugi most, onaj koji je spajao dvije obale Dunava, slavonsku i bačku, nalazio se svega nekoliko kilometara od Dalja. Bila su to, zapravo, dva mosta – željeznički preko kojeg nisam prešao nikada i drumski preko kojeg sam, čini mi se, prelazio svakog dana. Nikada ga nisam prelazio sam i nikada ga nisam prelazio bez dede. Taj most je za mene bio most svih mostova, jedini most koji sam priznavao i koji sam poštovao. Svi ostali mostovi kao da su bili manji, beznačajniji i uži. Začudo, nikada nisam zastao na tom mostu, izašao iz dedine skale 55 i zagledao se u plave vode mutnog Dunava.

Željeznički most kod Bogojeva izgrađen je 1911. godine i obnavljan je nekoliko puta. Prvi put 1914. godine, drugi put 1916. godine, a stradao je i za vrijeme Drugog svjetskog rata i ponovo obnovljen 1948. godine, dok je posljednje radove na njemu izvela beogradska Mostogradnja. Oštećen je ponovo 15. aprila 1999. godine u bombardovanju NATO-a. O drumskom mostu podataka na internetu nema. Tajnu i detalje njegovog nastanka čuvaju specijalizovane biblioteke i arhive, ali nema nikakve sumnje da je on izgrađen tek nakon 1977. godine.

Stotinjak metara prije mosta sa desne strane nalazio se poveliki erdutski dunavac koji je, uz Porić u Dalj Planini, bio najbolje mjesto za pecanje. Ne znam ni sam koliko sam puta – što sa dedom, što sa drugarima – vrhom štapa sklanjao orašak da bih na vodi mogao da gledam plovac. Tik prije mosta, ali sa njegove lijeve strane, nalazio se još jedan dunavac, skromniji i po površini i po ribljem fondu. Tek sam nekoliko puta spustio varalicu u te vode uvijek gledajući ka ogromnom mostu koji se kao kakav iskusni gimnastičar pružio preko velike rijeke.

Prelaz

Išao deda u Bogojevo kod zubara ili u Sontu sa komšijama Mađarima na pijacu – uvijek sam išao s njim i nikada nisam do kraja mogao da se nagledam ni mosta, ni Dunava. Sa desne strane se nalazio željeznički most na kojem nikada nisam vidio nijednu jedinu kompoziciju, sa lijeve su bili strašni silosi, gomile pijeska i šljunka i teretni brodovi koji su se lijeno vukli uzvodno. Bogojevski most bio je postojan taman kao i silna voda koja se valjala pod njim i svaki prelazak preko njega bio je korak bliže svijetu odraslih.

Na krajevima toga mosta danas se nalaze rampe i kućice u kojima sjede umorni granični policajci i pretjerano ozbiljni carinici koji paze da neko u zemlju ne unese šteku duvana ili kilogram kulena. Nekadašnja slobodna zona pretvorena je u granicu preko koje se ne može kako se nekada moglo. Njiva koja je rađala i zimi isparcelisana je i na njoj je posađena bujad. Most koji je za jarca iz naslova nekada bio čudo svijeta sada je samo prelaz preko kojeg treba što prije preći i koji treba čim prije zaboraviti.