Jedan dan u životu Abeda Salame
Naslovnica knjige “Jedan dan u životu Abeda Salame”
Nedavno sam gledala intervju uživo sa Izraelcem Gideonom Levyjem, novinarom Ha’aretza. Njegova uravnoteženost i pravičnost su došli kao kap vode žednom. Najupečatljivije je bilo kad je rekao da je sa kolegama iz Reportera bez granica 1993. došao u Sarajevo, obići ekipu Oslobođenja, i da nije znao “ko su dobri, a ko loši momci”. Dolazak u Sarajevo je bio opasan po život, a njegovo iskustvo ga i danas ispunjava radošću i optimizmom. Bio je hrabar i što je odao “tajnu”, kako je rekao: da nije znao šta se 1993. u Sarajevu dešavalo. Došli su povodom 50 godina od izlaska prvog broja antifašističkog Oslobođenja.
Jedan je usamljena brojka
Mom junaku Gideonu Levyju se pridružio drugi: Nathan Thrall, američki Židov iz Kalifornije, pisac i novinar, koji živi i radi u Jerusalimu, 3. oktobra 2023. objavio je “Jedan dan u životu Abeda Salame”. Thrallovu knjigu su The New Yorker, The Economist, Time, The Financial Times, The New Republic, The Millions, Mother Jones, The Forward, Booklist, The New Statesman i The Irish Times, proglasili Knjigom godine 2023. Njegova prethodna a prva knjiga, The Only Language They Understand: Forcing Compromise in Israel and Palestine, objavljena je 2017.
Thrallove tekstove su citirali Vijeće sigurnosti, Opća skupština i Vijeće za ljudska prava UN, Amnesty International, Human Rights Watch i specijalni izvjestitelj UN-a za okupirane Palestinske teritorije. Opisan je kao “jedan od najbolje informiranih i najoštrijih posmatrača sukoba” (The Financial Times), “američki analitičar sa teškom alergijom na konvencionalnu mudrost” (Time) i autor niza članaka “koji su definirali nove intelektualne i političke parametre za ono što se sve više prepoznaje kao izraelsko-palestinska jednodržavna (ili post-dvodržavna) stvarnost” (The New York Review of Books). Njegove komentare preuzimaju ugledni printani i elektronički mediji.
Od 2010. do 2020. Thrall je bio direktor arapsko-izraelskog projekta pri Međunarodnoj kriznoj skupini, gdje je pokrivao Izrael, Zapadnu Obalu, Gazu i izraelske odnose sa susjedima. Knjigu “Jedan dan u životu Abeda Salame” je Yuval Harari, jedan od najistaknutijih povjesničara i filozofa današnjice, Židov koji živi u Izraelu, svrstao na četvrto mjesto u njegovom izboru od 20 najboljih knjiga u 2023.
Na početku teksta stoji: “Ova knjiga nije fikcija. Sva citirana imena su stvarna, sa izuzetkom Abu Hasana, Azama, Ghazl i Hasana, radi poštivanja njihovog privatnog života.” Navedeni likovi nisu ključni u Thrallovoj arabeski, ali su nezaobilazan sastavni dio.
Lik iz naslova knjige je u mladosti bio pristalica FDLP-a, Demokratskog fronta za oslobođenje Palestine. “Otrovana kolaboracionistima, Palestina je sigurno, od svih društava koja su doživjela okupaciju i kolonijalnu vladavinu, bila jedno od onih u koje je okupatorska sila najdublje prodrla. Nekom prilikom je Arafatov Fatah, rivalska frakcija, dijelila novac za kojeg je tvrdila da ga je poslao nečiji stric iz Amerike: htio je pomoći momcima koji su u Intifadi bacali kamenje, da mladi aktivisti mogu kupiti bijele Nike tenisice, idealne za trčanje kad zvižde izraelski meci, i polako se nametnu na političkoj sceni. Abedov zet je znao da se radilo o lukavstvu: novac su proturili Izraelci da saznaju ko baca kamenice na manifestacijama, i ko je potkupljiv. Svi koji su prihvatili novac su usred noći odvedeni iz kuća i uhapšeni. Abed je novac pravovremeno vratio.”
Povod knjizi je prometna nesreća koja se dogodila na okupiranoj teritoriji, u zoni C, na sjeveru Jerusalima, na cesti Jaba, pod direktnom izraelskom kontrolom, februara 2012. Kamion, kojim je upravljao Palestinac udario je u stari školski autobus palestinske djece, koji je krenuo na lokalno igralište.
“Zona C nije bila samo najimpozantniji dio Zapadne Obale, nego je 73% teritorija predstavljalo ocean izraelskih kontrola koje je opkruživalo 165 otočića Zone A i Zone B.” Autobus se vrlo brzo zapalio. Nije došla ni policija, ni vojska, ni vatrogasci. Izgorjelo je šestoro dječice i nastavnica. Među njima i Abedov petogodišnji sin Milad. Mnogo ranjenih i opečenih. Segregacija je spriječila sve komunikacije i onemogućila pravovremen dolazak pomoći. Neki su imali zelene osobne karte - za bivše izraelske zatvorenike (2005. izvješće OUN-a navodi da je od početka okupacije oko 700.000 Palestinaca boravilo u zatvoru, što je približno 40% populacije mladih i odraslih muškaraca), drugi plave - za neosuđivane. Nerijetko su roditelji imali različite osobne. Neki su Palestinci 48 - Arapi sa stalnom dozvolom boravka ili izraelskim pasošem. Ali niko nije mogao doprijeti ni do bolnica ni do informacija gdje su upućena ili primljena djeca. Jedino što je bilo neizbježno je poštivanje izraelskih segregacijskih zakona. Cilj Države Izrael, osujetiti i obeshrabriti svaki palestinski život, odigrao je glavnu ulogu. Abed je sina tražio 24 sata.”
Tako počinje knjiga. Autor je predstavio kako su pojedinci i društvo u Izraelu reagirali na događaj. Ne znam da je bilo kakav dokument ikada tačnije, efikasnije i autentičnije prikazao potpuni besmisao, apsurd i nemogućnost života u Izraelu, onako kako je uspostavljen 1948. i poslije 1967. Knjiga u papirnoj verziji ima 272 strane.
Thrall je razgovarao sa ljudima čije su sudbine povezane sa događajem, od roditelja i rodbine djece do Palestinaca i Židova koji su intervenirali na mjestu nesreće, u bolnicama, do onih kojih se to ne tiče, ili su se obradovali.
Bilo mi je zanimljivo podsjetiti se na Ben Guriona, utemeljitelja Države Izrael i prvog predsjednika vlade. Autor ga je spomenuo opisujući sudbinu židovskih doseljenika Mizrahi iz Maroka. Jedan od likova knjige je Mizrahi Beber Vanunu. “Razočaranje je bilo ogromno. Izrael je Mizrahije smjestio u gusto naseljene ograđene tranzitne kampove. Spavali su pod šatorima, čuvala ih je policija i nije dozvoljavala izlazak. Nije bilo tekuće vode, sanitarna oprema je bila skučena, i nije bilo kompetentnog nastavnog kadra za njihovu djecu.”
Autor konstatuje da nisu svi doseljenici bili jednako dobrodošli: “Izraelska aškenaska elita je Mizrahije tretirala sa puno prezira.” “Na sastanku Vlade premijer Ben Gurion je predložio da se njihova naselja opreme vanjskim WC-ima, a ne kupatilima i unutarnjim toaletima. ‘Ti ljudi ne znaju higijenski koristiti unutarnje toalete.’ Stopa nezaposlenosti je bila vrlo visoka, kao i učestalost obolijevanja od tuberkuloze, poliomielitisa i smrtnost dojenčadi. U tim naseljima je umrlo hiljade djece.”
“Roditelji više od 1000 Mizrahi djece optužili su Vladu da su njihova djeca lažno registrirana kao umrla da bi bili tajno povjereni aškenaskim usvojiteljima. Nikada im nije bilo dozvoljeno vidjeti njihove navodne posmrtne ostatke, mjesta gdje su bila sahranjena, niti umrlice. Beber je saznao da je jedna njegova sestra tako nestala kad joj je bilo pet mjeseci. Decenijama kasnije ministar zdravstva je u internom izvješću potvrdio njihove optužbe; izraelski visoki činovnici su opravdali prevaru velikih razmjera jer su ‘Mizrahi zaostali’, a otmice mogle samo biti u korist djece.” Beberov “otac je govorio nekoliko jezika, a zaposlenje mu je izmaklo u korist poljskog doseljenika koji nije govorio hebrejski. Njegova majka, koja je čitala i pisala francuski, radila je kao čistačica u zdravstvenom centru u Jerusalimu.”
Jedan od evociranih događaja s kojim žive narodi u Izraelu je iz februara 1994. kad je doseljenik iz Brooklyna, rezervni oficir Baruch Goldstein, sa kacigom za zaštitu od buke, na dan Purima i trećeg petka u mjesecu Ramazana, mitraljezom pobio 29 Palestinaca, koji su na tlu molili dovu, u džamiji u Hebronu. Na licu mjesta je savladan i izudaran na smrt. U gradskom parku u Kiryat Arbi, gdje je živio, podignut mu je nadgrobni spomenik, koji je postao mjesto hodočašća, i piše: “Dao je svoju dušu za narod Izraela, za Toru i za svoju Zemlju – čistih ruku i čistog srca.”
Vojska je ubrzala proces razdvajanja prije svega u Hebronu, gdje je živjelo 120.000 Palestinaca i 450 doseljenika, koje su non stop štitila izraelska tri vojna bataljona i policija. Doseljenici su predstavljali manje od 1% populacije Hebrona, ali je njihovo prisustvo ograničilo slobodu svakog Palestinca u gradu. “Nakon Goldsteinovog masakra Židovi su mogli potpuno slobodno cirkulirati, a Palestinci su podvrgnuti dnevnom i noćnom policijskim satu, pretresima kuća, uspostavljeni su novi checkpointi, zatvorena je glavna pijaca i nekoliko džamija, i zabranjena upotreba ‘sterilnih puteva’.”
Jedan od likova knjige je Dany Tirza, rezervni oficir koji je rukovodio strateškim i prostornim planiranjem Tsahala, izraelskih obrambenih snaga na Zapadnoj Obali. Bio je zadužen za izgradnju i raspoređivanje checkpointa, cestovnih blokada, preusmjeravanja, ograda i zidova.
“U vrijeme nesreće zid razdvajanja, 725 km i visine 9 metara, bio je najveći infrastrukturni projekat u povijesti Izraela, i nije bio završen. Cijena izgradnje je iznosila skoro tri milijarde dolara, što je dva puta više od cijene izgradnje vodoopskrbnog sustava države. Tirza je učestvovao u skoro svim pregovorima sa Palestincima i pripremao geografske karte raspodjele teritorija u okviru Sporazuma iz Osla… Yaser Arafat ga je nazivao Abu Kharita, Dany je bio uvjeren da ga je nazivao Abu Kharta, otac sranja.” “Osmislio je mrežu puteva koja je imala za cilj razdvajanje židovskih doseljenika i Palestinaca: cestā koje su omogućavale Židovima zaobići palestinska naselja i checkpointe… koje je vojska nazvala ‘sterilnim’: Palestinci ih ni u kom slučaju nisu smjeli koristiti. Tirza je istovremeno osmislio sustav tunela i zaobilaznih puteva za Palestince, koji nisu imali pristup autoputevima rezerviranim isključivo za doseljenike. Izrael je ovu putnu mrežu nazvao ‘tvornica života’… Iza kulisa izraelski donositelji odluka su koristili poštenije nazive. Obraćajući se američkom veleposlaniku u Tel Avivu, što je ovaj kasnije rezimirao u svojoj diplomatskoj depeši, izraelski zamjenik ministra obrane je ove puteve nazvao ‘cestama apartheida’.” “Abu Alaa, glavni pregovarač palestinske delegacije je izjavio: Od naše ste autonomije napravili zatvor spreman da nas primi.”
Nakon krvoprolića u martu 2000. kad je ubijeno 120 Izraelaca i dvostruko Palestinaca, a kamikaza Hamasa iz Tulkarema u vrijeme Pesaha ubio 30 ljudi: “Dok bude trajala okupacija, biće otpor, izjavio je jedan o političkih vođa Hamasa. I recimo jasno: treba prestati sa okupacijom. Kad to bude slučaj, stvari će se promijeniti.”
Kako obično biva u životu, knjiga je protkana nesretnom ljubavlju između Ghazl i Abeda, pripadnika dvije rivalske familije. Na okupiranim teritorijama žive ljudi čiju ljudskost decenijski monstrum od izraelske administracije nije uništio: to je ono što najviše impresionira u ovoj knjizi. Kroz Tirzine crte na zemlji, nepojmljivu ukrštenicu enklava okupiranih teritorija i džunglu checkpointa, izraelska spasiteljska vozila su puzala, iako su bila stacionirana u neposrednoj blizini: na mjesto tragedije prvi je stigao bolničar Eldad Bensthein, rođen u Moskvi. Na licu mjesta je pukovnik Saar Tzur predao nadzor nad operacijom spašavanja palestinskom činovniku Ibrahimu Salami, Abedovom rođaku, iako to protokol ne previđa.
Ibrahim Salama je svojevremeno bio vruć kandidat za Fatah u Jordanu, odakle je vraćen. Ali predato mu je pismo za vođu Fataha na Zapadnoj Obali. “Presavijao ga je sve dok nije postalo sićušni kvadrat, kojeg je zamotao u plastiku, ‘zapečatio’ vatrom upaljača za cigarete i progutao. Na povratku kući je uhapšen i odveden u zatvor Moscobiya. Izraelci nisu imali informacije o njemu i nakon ispitivanja je pušten. Za to je vrijeme njegov organizam dva puta izbacio pismo Fataha. Ibrahim ga je oba puta izvadio iz WC školjke, oprao u umivaoniku i ponovno progutao.”
Mjesec dana nakon nesreće televizijska ekipa je zakucala na Abedova vrata. Jedan od najznačajnijih izraelskih TV kanala, Channel 10, snimao je reportažu pod naslovom “Arapsko dijete je mrtvo, Ha Ha Ha”. Došao je novinar Arik Weiss - ljevičar: kad je vodio vijesti, neki desničarski političari nisu htjeli doći u studio. Naslov emisije se nije odnosio na nesreću, nego na reakcije mladih Izraelaca, koje je smrt malih Palestinaca obradovala. “Pa to je samo bus pun Palestinaca. Ne treba od toga praviti dramu. Šteta što nije bilo više mrtvih”. “Weissa je zaprepastio broj objava na FB i online komentara koji su pozdravljali smrt dječice, a autori nisu sakrili identitet. Veliki broj njih su bili srednjoškolci. Weiss je to smatrao krajnje uznemirujućim. Ti adolescenti su živjeli u vrijeme, koje je, u poređenju sa drugim u povijesti njihove zemlje, bilo relativno mirno… a bili su veći rasisti nego prethodne generacije.”
Thrall je opisao reportažu. Weiss je na hebrejskom upitao Abeda je li čuo za objave na FB, autor prenosi: “Većina ljudi s kojima je Abed razgovarao nakon nesreće misli da su izraelske vlasti željele da djeca umru. Svi su znali kojom brzinom izraelske snage interveniraju na nekom raskršću Zapadne Obale kad dijete baci kamen. Vojska stacionirana na checkpointu, trupe u vojnoj bazi Rama, vatrogasci iz doseljeničkih naselja u neposrednoj blizini, nisu poduzeli ništa, pustili su da autobus gori duže od pola sata.”
Weiss ga je podsjetio na masakr u Deir Yasinu, koji je bio jedan od ključnih događaja u egzodusu Palestinaca, i kojeg su izvele židovske paramilitarne jedinice prije osnivanja Izraela. (Dodajem: tada je 29 poznatih Židova u svijetu, među kojima Einstein i Hannah Arendt, potpisalo pismo osuđujući pojavu političke partije usko povezane sa organizacijom, metodama, političkom filozofijom nacističkih i fašističkih stranaka.) Abed je odgovorio: “Ima ekstremista u našem društvu. To je i vaš slučaj.”
Kad se Mizrahi Beber Vanunu vratio sa mjesta tragedije, u svom je naselju zatekao ljude kako pripremaju veliki transparent na kojem izražavaju iskrenu sućut familijama izgorjele dječice. Htjeli su na svaki način dati do znanja da se nipošto ne raduju njihovim patnjama i da nemaju nikakvu odgovornost u tragediji. Transparent je postavljen u blizini checkpointa na obilaznici rezerviranoj za doseljenike.
Abed i vlasnici zelenih osobnih karata od Karnita, izraelskog javnog fonda za žrtve prometnih nesreća, nisu dobili odštetu. Za razliku od vlasnika plavih osobnih, koji su dobili 200.000 dolara.
Umjesto zaključka
U francuskom tjedniku l’Obs od 11. januara čitam da je Bezalel Smotrich, ministar finansija Izraela, izjavio: “Ja sam fašista i homofob, ali sam čovjek od riječi.” Tako je sam sebe definirao, u privatnom razgovoru kojeg je javni izraelski kanal Kan emitovao u januaru. Ništa iznenađujuće za one koji su pratili ministrovu putanju. 2006. je sa drugim militantima ekstremne desnice organizirao “životinjski marš” sa kozama i magarcima da bi ismijao Gay Pride. Smotrich (1980) je lider Mafdala, cionističke vjerske stranke ekstremne desnice i guverner Zapadne Obale u Ministarstvu obrane. Sedam ljudi iz njegove stranke učestvuje u koaliciji koja je 2022. dovela na vlast Netanyahua.
L’Obs prenosi da je ministar Smotrich nedavno izazvao međunarodne polemike kad se u Parisu pojavio, na privatnoj ceremoniji, pored govorničkog pulta na kojem je bila iscrtana geografska karta “velikog Izraela”: obuhvatala je Izrael, Palestinske teritorije i Jordan.
Thrall je za The Guardian izjavio da je prvi kontakt sa Abedom uspostavio preko prijatelja, a živi na dva km od njegovog naselja, kuda svakodnevno prolazi. “Pridobiti Abedovo prijateljstvo je bilo relativno jednostavno. Očajnički je želio s nekim razgovarati o sinu.” A sada Thralla naziva “čovjekom koji ga je rasplakao”. “Istovremeno je to vrlo težak posao. Biti Židov i kritičar Izraela znači biti jako usamljen. Moja majka je tipična Židovka, sovjetska emigrantkinja u SAD-u. Plemenski je vezana za Izrael. Ne može podnijeti bilo šta što napišem.”
Vozač kamiona Ashraf Qayqas je osuđen na 30 mjeseci zatvora. Zbog bolesti je tražio da se kazna ukine. Vrhovni sud nije uvažio žalbu. “Svaka osoba”, napisao je sudac Neal Hendel, “svijet je sama po sebi i njegova cjelina. Smrt sedam osoba je nesreća koja se ne može mjeriti množenjem. Gubitak je veći od zbroja njenih dijelova.”
Jedan dan u životu Abeda Salame završava riječima: “Naše tri kćerke, Juno, Tessa i Zoe su rasle u Jerusalimu, pored zida koji razdvaja djecu spomenutu u knjizi. Iako je malo vjerojatno da ću dočekati kraj segregacije, pišem u nadi da će one, moje kćerke, to moći doživjeti.”
