Izdani i neprežaljeni (I)

Sjećao se pisac romana “Tišine” da je u prvom razredu gimnazije napisao pjesmu: “Strašno smiješnu: o ptici zatvorenoj u kavezu koja mnogo pati, pa i ja s njom.” Tri godine poslije, Mehmed je Selimović izdavao s drugovima školski književni list. Pisan rukom. U svega nekoliko primjeraka. Tu je objavio jednu pripovijetku.

Počasni doktor

Nakon završenog osnovnog i srednjeg obrazovanja, u jugoslavenskoj prijestolnici je diplomirao književnost. Dok je boravio u Beogradu, živio je u Gajretovom domu. Hercegovci su ga prozvali Meša. Nadimak će zadržati za života. Sve do Hitlerovog pohoda na Jugoslaviju, djelovao je kao profesor gimnazije u rodnoj Tuzli. Bio je predavač i u Behram-begovoj medresi. Omer Nakičević je zahvaljujući piscu “Tvrđave” naučio sastavne, rastavne i sve ostale veznike. Na časove je dolazio sa fesom na glavi. Dok bi učionicom šetao, katkad bi skinuo kapu. Držao bi je u ruci.

“Meša Selimović i ja smo delili isti grad. Mojih prvih sedamnaest i njegovih poslednjih devet godina života”, kaže Saša Obradović, majstor aikida iz Titovog glavnog grada. Bilo je to “grozno” socijalističko vrijeme, “kada su deljeni stanovi, radnici išli na more, ali i bili prisiljavani da idu na koncerte klasične muzike i u pozorišta”. Smatra da je zbog ovog posljednjeg i propalo prerano zamišljeno Marxovo društvo.

Spomenik u Tuzli

To je razdoblje u kome su književnici išli po školama. Kazivali omladini svoja djela. Nije bio te sreće. Ne zna da li je to proslavljeni Tušnjanin uopće i radio. Da u njegovu osnovnu školu dođe tvorac “Magle i mjesečine”. “Ali je došao jednom prilikom Branko Ćopić i čitao nam odlomke iz svojih dela”, konstatuje Obradović.

Djelovao je Meša i u Oslobođenju. Nalazi se među osnivačima lista. U prvom je broju napisao tekst o uspostavljanju Sinoda Pravoslavne crkve u Rusiji. Prema informacijama koje je doznao putem radiostanica Moskva i Slobodna Jugoslavija. Nastanak je to najstarije bosanske dnevne novine. U jeku ustaške okupacije, svoje doprinose su, također, davali Branko Ćopić i Skender Kulenović. Urednik je bio Roboljub Čolaković. Prvi kurir Raif Dizdarević. U narednim godinama i brojevima, Meša je nastavio objavljivati u pomenutom sarajevskom dnevnom listu. Bilješke, crtice i reportaže. Prvi odlomak romana “Derviš i smrt” objavljen je u Oslobođenju. Prvog maja 1964. godine.

Gimnazija u kojoj je bio đak, a poslije profesor, nosi njegovo ime

Gdje je autor povijesne studije “Za i protiv Vuka” živio sa suprugom po nastanjivanju u Sarajevu, malo je predočeno javnosti. Ne postoje obilježja koja bi o tome svjedočila. Međutim, ono što saznajemo po njegovim zapisima, obitavali su na adresi Vase Miskina br. 1. Na prvom spratu u dvosobnom stanu. Potom na Višnjiku 17. Naposljetku, u petosobnom stanu u Ulici Đure Đakovića 6a/II.

Nije ga glavni grad Bosne i Hercegovine mazio. Ukoštac se hvatao sa problemima zajednice. Držao je časove u Višoj pedagoškoj školi. Bio docent na katedri za književnost Filozofskog fakulteta. Kratko je ostao na toj poziciji. Ne svojom odlukom. Ponovo nije izabran. No, “Derviš i smrt” mu je po izlasku primijećen. Ocijenjen prvorazrednim događajem. Književnim dometom Bosne i Hercegovine, te Jugoslavije. Značajno, kao što bi bilo upečatljivo kada bi se neko od intelektualaca drznuo i kritikovao podignuti spomenik na sarajevskim Kazanima. Biti sumnjičav prema eliti svoga vremena, ukazivati na ono što većina ne želi vidjeti. Za tekst o Ahmedu Nurudinu, okrunjen je Ninovom, Njegoševom, Goranovom, Avnojevom i Dvadesetsedmojulskom nagradom. Između ostalog, dodijeljeno mu je i zvanje počasnog doktora Univerziteta u Sarajevu.

Sahranjen je u Beogradu

“Dosta je bilo inata”, Meša će zaključiti naknadno. Postojala je potreba da se iskaže. “Zašto i kome – ne znam. Ja sam to već negdje rekao: nemoguće bi bilo da umrem, a da ne napišem ‘Derviša’. Ja bih zaustavio smrt.”

Odlazak bez povratka

Kad je 1973. sa obitelji napuštao Sarajevo, mnogo je za njim žalio. Poslijeratno smaknuće pet godina starijeg brata, politička hajka i ignorisanje sredine u kojoj je djelovao bili su nepremostivi nesporazumi između njega i drugih. Šetajući Baščaršijom, jednom je čovjeku rekao da tog dana odlazi. Da se više nikada u Bosnu neće vratiti.

U prijestolnici Jugoslavije, Meša je Selimović živio na Dorćolu. U opskurnoj građevini, u Gospodar Jovanovoj 39-41. Tu je životario onaj ko nije bio u mogućnosti birati. Pisac je napustio Sarajevo. Iz njega je morao otići. Ipak, održao je riječ. Više u domovini nije živio. Onoj, koja je njegovim riječima, kao krvotok. Velika ljubav i povremena bolna mržnja. Nemali broj je puta od nje pokušavao pobjeći “i uvijek ostajao, iako nije važno gdje čovjek fizički živi”. Preminuo je 1982. U sedamdeset i drugoj godini, u Beogradu. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju.

S Darkom