Iz Bjelorusije, s ljubavlju: Lukašenko vlada od 1994. godine, opozicija u egzilu i zatvoru
Ko bi rekao da je čuveni stilista Ralph Lauren porijeklom Bjelorus: u Bronxu u New Yorku su ga 1939. rodili Frida i Frank Lifschitz. Otac je bio zidar. Familija je početkom prošlog stoljeća, iz ondašnje Bjelorusije, tj. carske Rusije, emigrirala u SAD da bi se sklonila od antisemitskih pogroma. Januara ove godine Joe Biden je Ralpha Laurena odlikovao Predsjedničkom medaljom slobode.
Slikar Marc Chagall (1887-1985) se rodio kao Moïche Zakharovitch Chagalov u Liozni, u oblasti Vitebsk, u današnjoj Bjelorusiji. Iako je rodni kraj napustio i otišao u Sankt Petersburg i poslije u Paris, bjeloruski Vitebsk i židovski shtetl (varošica na jidišu) ostali su njegova glavna inspiracija.
Osveta zbog sankcija
Olga Korbut, bjeloruskim alfabetom Вольга Корбут, rođena je 1955. u mjestu Hrodna. Legendarna gimnastičarka, vlasnica nekoliko olimpijskih medalja, poznata je kao Vrabac iz Minska: Bjeloruskinja je.
I Chagal i Korbut su javnosti uvijek predstavljani kao Rusi. To govori o ruskoj politici, i onda kad se carstvo raspadalo i nastavilo sa imperijalističkim pretenzijama čekajući pravi trenutak: to je sada jasnije.
Čuvene prirodne ljepote Bjelorusije/Alena Mozhjer
Roditelji Ariela Scheinermana, kasnije Sharona su iz Mogileva, (ili Mahilyowa, na bjeloruskom Магілёў) u Bjelorusiji. Prvi predsjednik Izraela Chaim Weizmann je također porijeklom iz Bjelorusije, iz sela Motal (ili Motyli), u blizini Pinska. Roditelji Kirka Douglasa su u SAD stigli iz bjeloruskog Чавусыja, ili Čavusyja, također iz oblasti Mogilev. Čuveni slikar Chaȉm Soutine, na jidišu Ḥaïm Soutin, iz današnje je Bjelorusije, iz dijela koji je opisan kao “geto carske Rusije, zone u kojoj je imperijalna sila primorala Židove na život u autarhiji”. Majka Harrisona Forda (1942) je bjeloruska Židovka iz Minska. Pop pjevač Alexander Rybak (1986) je rođen u Minsku. Kad mu je bilo 4 godine roditelji su emigrirali u Norvešku. Predstavljajući novu domovinu, Alexander je na Euroviziji 2009. u Moskvi otpjevao “Fairytale” i pobijedio.
Ljudi odavno bježe ili odlaze trbuhom za kruhom iz Bjelorusije. Ne znam vraćaju li se, ali Rusija politiku ne mijenja. Bjelorusija je poznata po staljinističkoj arhitekturi, impozantnim utvrdama i neiskorištenim, netaknutim šumama. Prema podacima Svjetske banke ima malo više od 9 milijuna stanovnika. Ova bivša sovjetska republika je proglasila neovisnost jula 1990. Službeno je preimenovana u Republiku Bjelorusiju 25. avgusta 1991.
Alexander Rybak, pobjednik Eurovizije 2009./
Aleksandar Lukašenko (1954) je na vlasti od 1994. Njegov 26. januara osvojeni sedmi mandat danas se najčešće opisuje kao lakrdija, a stanje u zemlji kao ruska puzajuća aneksija. Izbori su održani bez međunarodnih posmatrača Organizacije za europsku sigurnost i suradnju.
Ovaj put je pobijedio sa 87,6% glasova. Ostala četiri kandidata javno podržavaju njegov režim, a politička opozicija se nalazi u egzilu, ili u zatvoru. “Više nema pluralizma ni za fasadu”, tvrdi Artyom Shraibman, politički analitičar Centra Carnegie Russia Euroasia. “Izbori su administrativna formalnost, koja neće proizvesti nikakvu političku promjenu, jer je opozicija neutralizirana, a oni, koji su u zemlji, pod strogim su nadzorom i više nemaju nikakva prava.”
Na prethodnim predsjedničkim izborima avgusta 2020. Lukašenko je pobijedio sa 80% glasova. Izbor je osporavan i ocijenjen kao masovna prevara. Rezultate nisu priznale EU i SAD. U državi su održani nezapamćeni prosvjedi, koji su okupili preko 100.000 manifestanata. Očekivali su promjenu, a vidjeli su je u kandidaturi Svjetlane Tihanovskaje, koja je zamijenila svog muža, blogera Sergeja Tihanovskog, zatvorenog u vrijeme kampanje. Civilno društvo je uništeno, a teror postao pravilo: najmanje 3.270 ljudi je osuđeno zbog učestvovanja u prosvjedima protiv falsificiranih rezultata izbora. Prema podacima OUN-a 2020. preko 300.000 stanovnika je pobjeglo iz zemlje iz političkih razloga. Zanimljivo je kako je Lukašenko reagirao na situaciju koja je Bjelorusiju snašla neposredno poslije izbora 2020.
Detalj iz Minska/
Nakon što je stekao šesti predsjednički mandat, a EU Bjelorusiji uvela sankcije zbog gušenja manifestacija opozicije, najvećih u postsovjetskoj povijesti zemlje, režim je započeo svojevrsni hibridni rat protiv EU.
Politico je došao do sadržaja presretnutih telefonskih razgovora i dokumenata koji otkrivaju tajni program za potkopavanje EU i kako je režim upotrijebio migrante kao oružje za svoj cilj - sijanje razdora u zemljama EU. Dokumenti uključuju komunikaciju između bjeloruskih snaga sigurnosti i državnih putničkih agencija i hotela.
U tekstu Tatiane Ašurkevič, free lance novinarke sa sjedištem u Londonu, stoji da je smjernica bjeloruske vlade glasila: neka migranti idu u Europu. Predstavila je slučaj Ihara Kahalau, zamjenika načelnika kriminalističke policije u oblasti Minska, koji je dobio izvješće o nestanku nekoliko ljudi koji su doputovali iz Afrike u Bjelorusiju da bi naučili igrati nogomet. Kahalau je potražio instrukciju u Ministarstvu unutarnjih poslova, gdje mu je rečeno: “Ne bi nas trebali zanimati migranti u tranzitu u Europu. Nestali? Sve je u redu dok se ne naseljavaju ovdje. Nećemo im stajati na putu sve dok se kreću u tom pravcu.” Razgovor, presretnut 2021, otkriva kako su bjeloruske vlasti stvorile uvjete da migranti dođu u Bjelorusiju i ilegalno pređu u EU.
Tatiana Ašurkevič prenosi da je prema informacijama organizacije za ljudska prava Human Constanta od početka programa najmanje 120 ljudi umrlo duž bjeloruske granice sa Poljskom, Litvom i Latvijom. Kad su Lukašenka, nakon onog presretnutog razgovora, upitali, da li migrante koristi u ovoj vrsti hibridnog rata, u interviewu BBC-ju je odgovorio: “Ako me optužujete da sam im pomogao da uđu, dokažite to činjenicama.”
Maja 2021. Lukašenko je naredio da njegovi vojni avioni prisile prizemljenje Ryanairovog aviona u kojem je bio opozicioni bloger Raman Pratasevič. Kad je EU reagirala sankcijama, Lukašenko je najavio da Bjelorusija obustavlja sprečavanje vala migranata koji prelaze granice sa EU, a učinio je mnogo više od toga.
U zemljama poput Iraka objavljene su reklame o putovanjima u Bjelorusiju. Potencijalni migranti su putničkim agencijama podnosili zahtjeve za vize, proslijeđene bjeloruskom ministarstvu vanjskih poslova. Navedeni razlozi putovanja su bili turizam, lov i medicinski tretmani. Mnogi migranti su izjavili da im je neslužbeno obećano olakšavanje prelaska u EU. Cijena putničkog paketa je iznosila od 6.000 do 15.000 $. Putnici su stizali avionima bjeloruske avio kompanije Belavia, ili Iraqui Airwaysom i Fly Baghdadom. Po dolasku su dobijali vizu i bili smješteni u hotele koji pripadaju Direkciji za upravu predsjedničkom imovinom, vladinoj službi koja odgovara direktno Lukašenku. Nuđeni su im izleti, posjeti državnim poduzećima, lječilištima, cirkusu i odlasci u lov. Mada - kompanije su bile svjesne da ovi turisti ne dolaze radi biznisa ni uživanja. U Oskartouru je uočeno da su putnici stizali bez prtljage. A kad su bježali, odbacivali su sve dokumente, da ih niko ne bi mogao identificirati.
Sve se odvijalo bez problema dok nezavisni bjeloruski mediji nisu povezali prisustvo velikog broja stranaca na ulicama, u kafeima i trgovačkim centrima, sa Tsentrkurortom, državnom turističkom agencijom, navedenom u zahtjevima za vize. A u Tsentrkurortu je primijećeno da “turisti” bježe – avioni su se vraćali prazni. Oskartour je kolege iz druge turističke agencije razuvjerio, obavijestivši da je sve pod kontrolom, iako su četvoricu bjegunaca pratili bjeloruski graničari i uprkos incidentu na granici, u kojem je učestvovalo sedam migranata. Očite veze između Lukašenka i državne putničke agencije dovele su do promjene strategije: izdavanje viza je preuzelo privatno poduzeće. U presretnutom razgovoru između zamjenika šefa Oskartoura i bjeloruskog graničara, kojeg prenosi Politico, stoji: “Mi, Oskartour i Tsentrkurort, smo odgovorni za migrante. Radimo u okviru sporazuma o suradnji. Mi smo partneri, posebno kad je riječ o Iraku.”
Vize su poslije izdavale i bjeloruska poduzeća Sidon Tour i Beregovaja Zvezda. Pozive je počela izdavati i Rusija: pod izgovorom da dolaze na studije, migranti su stizali u Moskvu ili Sankt Petersburg i onda prelazili u Bjelorusiju.
Na novinarske telefonske pozive Upravi za vlasništvo, Ministarstvu unutarnjih poslova i Državnom komitetu za granice, niko nije odgovarao. Telefon agencije Oskartour je isključen.
Prema BelPolu, agenciji bivših uposlenika sigurnosnih službi koji se protive Lukašenkovom režimu, ova schema je naročito razvijena u jesen 2021. Na početku je režim žmirio na pojedinačne prelaske u EU. U Oskartouru su rekli: “Nije nas briga što nestaju, sve dok kupuju povratne karte.” Ponekad su ih sa prelaza graničari vraćali turističkim agencijama, koje su tvrdile da imaju njihove dokumente, i opet - da je sve pod kontrolom. “Prva uputstva su bila da se migrantima ne smije pomagati, ali ni kažnjavati ih”, prenio je nekadašnji policajac i predstavnik BelPola. U to vrijeme bjeloruska vlast je pratila kako će reagirati EU susjedi, Latvija, Poljska i Litva.
Nakon jednog razgovora sa policajcima i graničarima, predstavnik Oskartoura se zabrinuo: “Iračani se po Bjelorusiji šire k’o mravi. Svi smo u vražjoj materi. Služba je napravila grešku - prve dvije skupine su pobjegle bez kazne. Sad u Iraku Iračani misle: Ako su oni uspjeli, što ne bismo i mi? 80% turista u avionima su isti takvi.” Kasnije bjeloruske vlasti nisu samo prihvatale migrante, nego su ih i usmjeravale i pratile do granica. Policija je dobila obavještenje da je to stvar od nacionalnog interesa: “Svi su razumjeli da je to odmazda zbog stava EU prema Lukašenku.”
I slijedila su nova uputstva: odabrano je nekoliko službenika da osiguraju neometan prolaz migranata i pratnju do državne granice. Oni su bili odgovorni i za podizanje svijesti kod ostatka uposlenih, da se ne bi desilo da bilo ko poduzima nepotrebne radnje. Pravilo je bilo: ako vidiš migrante, okreni glavu i pravi se da ih nema. Skupine su postale vrlo dobro organizirane. Migranti su privatnim vozilima dovoženi do granice, gdje su ih čekali pripadnici ASAM-a (posebne službe za aktivne mjere), specijalne jedinice bjeloruske granične straže, koji su ih vodili do prelaza na kojima su pokušavali preći granicu. Na početku su to radili na ho-ruk, a poslije su Bjelorusi imali adekvatnu odjeću, donosili su sa sobom makaze za metal i ljestve. Ako iz prvog pokušaja nisu uspijevali, sve su ponavljali.
Nekad su manje skupine služile kao mamac, dok bi drugi pokušavali prijeći na slabije čuvanim mjestima. Ako bi ih litvanski, latvijski ili poljski graničari otkrili, povlačili bi se u šumu i čekali daljnje upute. Događaji su uskoro dospjeli na naslovnice, jer su susjedne zemlje pokušavale spriječiti ulazak migranata, ostavljajući stotine ljudi zarobljene na granici. Graničar Kiril je svjedočio da su migranti, koji su iscrpljeni od pokušaja odlučili vratiti se u Bjelorusiju, bili tretirani kao životinje i svi vraćeni nazad na granicu i pretučeni. Sugovornici Tatiane Ašurkevič navode da jednaka schema traje i danas, samo da se Lukašenkov režim skoncentrisao na kvalitet, umjesto na kvantitet. Dovođenje migranata do granice sa EU podrazumijeva nekoliko timova: jedinicu za podršku, ekipu za preusmjeravanje i kvalificirane instruktore. Politico zaključuje: “Svaka kritična politička izjava susjedā na račun Bjelorusije rezultira povećanjem protoka migranata prema granici.”
Ove 2025. EU je ponovno ocijenila da se radi o “lažnim izborima, koji nisu ni slobodni ni pravični”, i zaprijetila novim sankcijama. I vođa demokratskih bjeloruskih snaga u egzilu, Svetlana Tihanovskaja, ovogodišnje glasanje je ponovno nazvala farsom. Par dana uoči izbora njena ekipa je osudila i emitovanje video snimka kojeg je proizvela umjetna inteligencija: plasirana je laž da se Tihanovskaja povukla i odustala od pozicije vođe opozicije u egzilu. Tihanovskaja je potvrdila da je informacija fake, pozvala na oslobađanje političkih zatvorenika i održavanje slobodnih izbora.
Štab Tihanovskaje procjenjuje da u inostranstvu živi oko milijun Bjelorusa, koji od 2024. nemaju pravo glasati u konzulatima. “Sklonili su se od represije, progona i gospodarske krize. Isključiti ih iz glasanja je taktika čiji je cilj delegitimirati demokratski pokret i protivnicima Lukašenka uskratiti pravo da utječu na rezultat. Mnogi su se navikli na ideju da demokracija neće uskoro stići u domovinu.” Većina je našla privremeno utočište u zemljama EU: u Poljskoj živi najbrojnija bjeloruska dijaspora, oko 300.000 ljudi. Možda najpoznatiji oponent je Pavel Liber, u Vilniusu od 2020, inspirator bjeloruske tehno-podrške. Liber radi na razvijanju tehnoloških rješenja koja omogućavaju da Bjelorusi ostanu povezani. Njegovu web aplikaciju New Belarus koristi 80.000 sunarodnjaka - polovica njih u domovini - a sadrži informacije o kulturnim bjeloruskim manifestacijama u inostranstvu, i omogućava da se uspostavi telekonsultacija sa bjeloruskim liječnikom ili pravnikom. “Bjeloruska nacija je tamo gdje su Bjelorusi, pa i on line.” Prognanici ostaju vezani za domovinu, o čemu svjedoči i pokretanje tečajeva jezika, otvaranje knjižnica i bjeloruskih festivala u Poljskoj i Litvaniji. Novinari su proganjani i prisiljeni na egzil, ali nastoje se suprotstaviti propagandi režima i sačuvati neovisno novinarstvo on line.
Situacija Bjelorusa u inostranstvu nije obećavajuća. Mnogi nemaju status političkih prognanika, nego samo dozvolu boravka i pitanje je koliko dugo će je moći sačuvati. Prisiljeni su izbjegavati okupljanja, budući da je javna tajna da režimski agenti sve snimaju, i njihov privremeni povratak u domovinu, radi posjeta familiji, upitan je zbog mogućeg hapšenja.
Ruska vojna baza
Lukašenko je 26. januara, nakon završenih izbora, izjavio da politički zatvorenici mogu tražiti pomilovanje, ali je isključio bilo kakav dijalog sa opozicijom u egzilu. Nakon glasanja u Minsku je izjavio: “Naša demokracija je brutalna.” Priznao je da su prosvjednici iz 2020. udaljeni sa nekih radnih mjesta i pozvao ih da se pokaju. Pruža im novu šansu, pod uvjetom da priznaju da su pogriješili, i upozorava ih: “Nećemo nadzirati sve, ali ih pratimo.”
Represija je pogoršana nakon ruske invazije na Ukrajinu. Lukašenko je Putinu omogućio da Bjelorusiju koristi kao bazu za napade na Ukrajinu i za smještanje njegovih trupa i vojne opreme. Od 2023. u Bjelorusiju je prebačeno i rusko taktičko nuklearno naoružanje, prijetnja za Ukrajinu i susjedne zemlje, članice NATO-a, Litvu, Letoniju i Poljsku. Bjelorusija i Rusija su krajem 2024. u Minsku potpisale sporazum koji precizira uzajamne sigurnosne garancije. Tekst predviđa upotrebu nuklearnog oružja kao “odgovor na agresiju”. Putin je najavio da će Moskva 2025. na teritorij Bjelorusije razmjestiti Orešnik, balističke rakete srednjeg dometa, upotrijebljene u Ukrajini i sposobne nositi nuklearno punjenje. Lukašenko danas naglašava da “ne žali ni za čim” i da je Putin njegov “veliki brat”.
Opozicija u egzilu jednoglasno osuđuje rusku puzajuću aneksiju Bjelorusije. Navode da je Lukašenko pretvorio zemlju u rusku vojnu bazu, uništio njen suverenitet i izolirao je od međunarodne zajednice: “U igri je neovisnost zemlje i njena budućnost.” Lukašenko pretenduje da je mnogo bolja “diktatura, kao u Bjelorusiji, nego demokracija, kao u Ukrajini”. Analitičar Artyom Shraibman tumači: “Najneutralniji Bjelorusi su ublažili svoje viđenje Lukašenka, jer smatraju da zahvaljujući njemu bjeloruska vojska nije poslata u Ukrajinu, iako zemlja od početka invazije Moskvi služi kao pozadinska baza.”
Bjelorusi u egzilu su suočeni i sa problemom pasoša kojima je istekla važnost. Od 2023. mogu ih produžiti samo u domovini, a povratak u zemlju može značiti hapšenje i zatvaranje. Mnogi krhku nadu vide u pobjedi Ukrajine u ratu sa Rusijom, i padu Putina, što bi za sobom povuklo i krah vazala Lukašenka. Smatraju da će sudbina Bjelorusije u mnogome ovisiti od ishoda rata.
Povodom onih koji oduvijek nepovratno odlaze, ovih koji su u prolazu, i onih koji ne mogu nikuda, poznata bjeloruska izreka kaže: “S pravdom možeš obići cijeli svijet, s nepravdom ne možeš ni preko praga vlastite kuće.”
