Ispod sedam jastuka

Za četrdeseti rođendan dobio sam muziku na uho i novčanik. Muzika je bila svjetska: ne samo da su znali sve nego nisu stajali. Svirali su dobrih šest sati, jedva smo ih potjerali da nešto pojedu, gotovo s nogu. Harmonikaš je vodio, basista je pratio, gitarista je pridržavao i bio je to zaista rođendan iza kojeg su ostale tek dvije ili tri fotografije, ne više. U vremenu u kojem svi snimaju i “fotkaju” sve - to je istinski podvig.

Krupni i sitni novac

Nije baš bila ponoć, ali nije bilo ni daleko od toga, muzika je treći put svirala Halidovu “Snježanu”, kada sam na ruke dobio kutiju umotanu u “rođendanski” papir. Nisam pažljivo i smireno, nego hitro i alavo poderao papir da vidim šta su mi bogovi prijateljstva pride spakovali. Očekivao sam kakvu psinu, kao onomad kad su mi umjesto dugo traženog kaiša kupili španer za kamion, ali sa četrdesetima se izgleda niko ne šali.

U kutiji se nalazio novčanik. Smeđi, kožni, “na dugme”. Promjene, dakle, neminovno nastupaju kada čovjek pređe četvrtu banku. Nikada nisam imao novčanik. Pare sam nosao po džepovima farmerki, trenerki i košulja, a lične dokumente kako sam znao i umio, najčešće u raznim “plastikama” u kojima su mi bile i akreditacije za Narodnu skupštinu, Vladu i Palatu Republike. Novčanik je bio na jednom kraju države, ja na drugom i nikako da se sudarimo.

Do novčanika drže oni kojima je
red krsna slava

Trideset godina sam i krupni i sitni novac meljao po džepovima. Tražio bih ujutro gdje sam ostavio sinoćnji kusur i užurbano sam preturao džep po džep u nadi da nije baš i zadnja para ostala u kafani. Obično bi tako i bilo, ali ako i ne bi, sve bi bilo rasuto po raznim stranama. Stotinu puta sam htio da samome sebi kupim novčanik, ali su pare uvijek odlazile na nešto drugo. Nije mi to smetalo, svikao sam se na džepove i da nije bilo četrdesetog rođendana, vjerovatno bih muziku i u sedamdesetoj kitio tražeći novčanice po džepovima farmerica ili jakne.

U porodici niko nije imao buđelar. Osim, naravno, matere. Žene, na koncu, nikada nisu bez novčanika. One ne rasipaju pare, ne rasipaju dokumenta, ne rasipaju papire. Lakše je u pustinji vidjeti snježnog leoparda nego ženu bez novčanika. Kod njih sve mora biti složeno, spremno i sabrano. U tom sazvježđu nema haosa i ništa ne smije da štrči. U svakom trenutku mora da se zna koliko je para na gomili, kako su te pare raspoređene i gdje se nalaze.

Mater je, kako rekoh, uvijek imala novčanik. Pokojni ćaća nikada. Ujak svakako, ali ga je rijetko potezao, u njegovoj su kući pare vazda stajale na frižideru, na astalu, na komodi. Deda je imao samo onaj mali, za sitninu, a ako je i imao pravi muški novčanik, ja ga nikada nisam vidio. Njegova supruga je novčanik, naravno, imala i držala ga je tamo gdje ga sve bake ovoga svijeta drže – u ormaru, na gornjoj polici, ispod sedam jastuka, daleko od dječijih ruku.

Baka je novčanik potezala samo u vanrednim situacijama, a svaki me grom ponaosob ubio ako umijem reći kada je, kako i odakle deda izvlačio pare. Ne sjećam se da je ikada imao novčanik, ali se takođe ne sjećam da su mu novčanice koje nam je s vremena na vrijeme davao bile pogužvane. Da li je imao neki tajni pretinac u niti žutoj, niti smeđoj “skali 55”? Ili je novac čuvao tamo gdje je čuvao ŽAP i Negro bombone? Možda nam je, ni to ne pamtim najbolje, davao samo kovanice, dinar po dinar, dojč marku po dojč marku?

Deda je imao samo onaj mali, za sitninu

Do novčanika drže oni kojima je red krsna slava. Koji ne umiju da se snađu ako im u životu nije sve pod konac. Koji se sapliću i padaju čim svaka dlaka nije tamo gdje treba da bude. Koji uvijek zatežu plahtu nakon ustajanja, koncem čiste zube poslije svakog obroka i najmanje tri puta dnevno mijenjaju čarape. Temelj njihovog karaktera je disciplina. Ništa ne smije da bude razbacano i nemarno složeno, pa tako ni pare. Svakom se apoenu zna njegovo gnijezdo.

Lagani, a u bojama

U tim (pra)starim novčanicima nema čega nema: u jednoj pregradi su odvojeni novci za struju, vodu i grobljarinu; u drugoj za doktora, popa i majstora koji naredne sedmice pretresa krov; u trećoj za novu turu tovnih pilića, pet vreća kukuruza i sto kila mekinja; u četvrtoj pregradi složeni su svi računi koje je domaćinu u proteklih pedeset godina slalo Elektro, Vodovod i Čistoća; odmah pored su papirići na kojima su zapisani brojevi mesara, rezača drva, molera, električara, ženinog brata, ujakovog strica i stričevog tetka. U tim novčanicima, da skratim neskrativo, ima više dokumentacije nego u pokvarenom zamrzivaču od trista litara.

Takvi novčanici se nikada nisu bacali. Koža bi počela da se ljuspa, kopča više ne bi “hvatala”, pregrade bi se raspadale i sadržaj bi se iz jednog mora prelivao u drugi, ali se novčanik nije bacao. Prvi je bio ujedno i posljednji. Kuća je mogla da se raskući, njiva je mogla da se založi, stoka je mogla da se proda, ali novčanik nikuda nije mrdao. Sujevjerni ljudi, a svi su naši stari ljudi takvi, nosili su ga uvijek u unutrašnjem džepu sakoa, kaputa ili pršnjaka i odatle ga tri armije ne bi istjerale. Kao da je u novčaniku ležalo još stotinu drugih moći osim one jedne koja se podrazumijeva.

Danas su novčanici, kao, uostalom, i sve ostalo – skraćeni. Prave se od plastike, fiberglasa, adamantijuma. Reklamiraju ih kao da su lijekovi protiv stresa. Nijedna kartica ne može da ispadne, nijedna novčanica ne može da se zaturi. A maleni su koliko naprstak i ne smetaju. U džepu se i ne osjete. Lagani su i dolaze u svim bojama. Sunce ih ne može spržiti, kiše ih ne mogu saprati. Drugim riječima, nisu ni za šta drugo osim za smeće.