VIDEO Nije jednostavno, ali... - "Oslobođena" nastavlja da oslobađa i razbija domaće tabue

Podcast Oslobođenja nazvan “Oslobođena” doživio je stoto izdanje. Zamišljen je kao emisija koja na pristojan i civilizovan način ukazuje na sve slabosti bosanskohercegovačkog društva kada su u pitanju žene. Stalna borba žene za status u porodici, društvu... Umjetna oplodnja, pravo na abortus, seksualno uznemiravanje, nasilje, sve su to teme o kojima se u “Oslobođenoj” razgovara. Iskustveno. Nakon stote emisije o svemu tome razgovarali smo sa urednicom i voditeljicom Brankicom Raković.

Stotinu emisija, stotinu različitih tema. Uvijek u fokusu žena. Smatraš li da je emisija uspjela pomjeriti granice i osloboditi nas kao društvo od tabua?

- Nakon stote emitovane epizode, kad pogledamo od čega smo krenuli, kako je na početku to, ustvari, izgledalo nesigurno, koliko su nas svi bodrili kao ekipu, uvijek je postojala mala doza sumnje. Teške su teme, teško će biti naći sagovornike, neće niko htjeti da priča o nekim temama o kojima se u BiH i ne razgovara.

Vjetar u leđa

Međutim, evo nas trajemo i ja se nadam trajaćemo. Rekla sam da moramo i hiljaditu emisiju snimiti, računala sam koliko ću imati godina tada, ali stvarno sam ponosna, prije svega, na ekipu koja se ne vidi ispred kamera. To je jedan tim nevjerovatnih ljudi i, ono što je vrlo interesantno, mahom muškaraca. Oni sa mnom svaku temu prokomentarišu, daju mi vjetar u leđa, jer često sjedim za ovim stolom i nisam uvijek raspoložena iako smo napravili projekat “Oslobođene” i nije to više samo projekat grupacije Oslobođenje, to je otišlo van granica ove kuće, ali i zemlje. Tako da ćemo vidjeti šta nas čeka u budućnosti.

Cilj je bio da emisija ima veliki odjek, a to se i desilo. Različiti profili ljudi su prolazili kroz emisiju, pričali o različitim temama. A to je nekad najteži dio našeg posla, čovjeka zamoliti da priča o svojoj intimi. Koliko je teško osloboditi ljude?

- Razlika je između mene koja nisam profesionalna voditeljica i nisam urednica i novinarka, ali prosto se tako nametnulo. Ja sam osoba koja i o sebi dijeli jako puno. Sa osobama do kojih smo producentica Anita i ja dolazile, priče su se samo redale. Naši sagovornici su nekako osjećali da tu nema loše namjere, energije, da ne radimo to zbog klikova, ne brojimo preglede, mi brojimo reakcije ljudi, odnosno duše ljudi koje smo pogodili tom pričom. 

- Vremenom je to postalo prepoznatljivo. “Oslobođena” je postala čitav pokret ljudi koji imaju šta da kažu, koji nisu našli prostor ispred reflektora do sada, a njihove priče zaslužuju mnogo više od šezdeset minuta. Dok razgovaramo s ljudima, imamo ogromno razumijevanje. Saslušamo šta imaju da kažu, pustimo neku njihovu perspektivu i, evo kad razmislim, malo ko nas je odbio. Kad dođu ovdje, ja uvijek kažem, ‘ajde da zamislimo da smo na kafi i da je to prijateljski razgovor. Stvarno smo u velikom broju slučajeva bili dirnuti, pa smo nastavili razgovor i mimo emisije. Nekada pustimo suzu, nekada se smijemo i mislim da je ta iskrenost najveća vrijednost ovog projekta.

Fokus “Oslobođene” je žena, njena borba u ovom prilično zatvorenom bh. društvu. Kroz emisiju su prodefilovali različiti profili osoba, profesija. Šta je ono što te možda najviše dojmilo, čija je to priča, sudbina?

- Mi smo još na početku imali spisak tema kojima bi se emisija trebala baviti. Vremenom, kroz ovih stotinu emisija, mi smo i mnoge živote muškaraca promijenile, jer smo pokazale da kroz oslobađanje žene, djevojčice, majke, sestre, oslobađamo i njih, da osjećaju različite emocije. Meni je zato dokaz naša ekipa. Nikada nisu ostali bez reakcije. Voljela bih nekada da se i oni nađu na ovom mjestu. I oni mogu mnogo toga da kažu o tome šta su naučili o životu, o svojim reakcijama na određene teme. Na pitanje koji je najemotivniji trenutak, veoma je teško odgovoriti. 

- Nije jednostavno ući u kuće, bolničke krevete, sudbine, budućnost tolikog broja ljudi. Veoma pažljivo pristupam svakom pitanju, načinu na koji ću se pripremiti, pažljivo slušam sagovornika, ograničeni smo vremenski, to je ta ružna strana ovog posla, ali ogromna je odgovornost. Nikada “Oslobođena” nije bio projekat Brankice Raković ili Anite Lozančić, to nije naša emisija, to je emisija svih nas. Mi smo samo skretničari tih emocija, a glavni cilj je da dovedu do oslobođenja te dvije-tri ili hiljade osoba. Mi smo imali emisije koje nisu možda imale puno pregleda, ali broj poruka koje dobijemo, konkretno ja, prevazilazi na stotine ljudi koji ti kažu: Hvala. Kad bi se “Oslobođena” svela na jednu riječ ili rečenicu, to bi bilo: Hvala vam. Mnoge teme u ovom društvu nikada nisu bile obrađene, a svakako spremamo još mnogo toga o onima o kojima se samo šuška. Za sve te teme itekako ima prostora.

Emancipacija žene, izjednačavanje prava žena i muškaraca, pritisak na žene da u svakom polju trebaju biti savršene, sve je to konstantna borba. Upravo kroz ove emisije negdje su se oslobodile i rekle da ne mogu, ali i ne žele biti savršene. Da li je ta poruka došla do velikog broja žena?

- Mnoge žene su uzimale i pokazivale naše emisije kao primjer na svojim predavanjima, različitim edukacijama, dijelovi naših emisija postali su kao oni citati koje nosiš sa sobom kao dokaz da postoji i drugačije. Mislim da smo uspjeli da uđemo u institucije, u nevladine organizacije, organizacije koje se bave pravima žena. 

Voditeljica “Oslobođene”: Projekat je prešao granice ove kuće

- Vrlo često čitamo poruke žena koje se nama obraćaju za pomoć. Problem sa porocima, zlostavljanjem, mobingom, žele da to bude obrađeno. To nam daje pravo da mislimo da smo mi na ispravan način, uz puno poštovanje žena, našli način da neke teme uprostimo i približimo nekoj ženi koja nije svjesna da je feministkinja.

Odgovaranje

Kada počinjem emisiju, to što imam hrabrost da sebe nazovem feministkinjom, nije slučaj sa svakom ženom. Prvo nama kao ženama se lijepe lako etikete da nam treba još jedna, drugo što se feminizam gleda u stilu meni ne treba muškarac. Preko puta mene sjedili su i sjediće muškarci koji su naši saigrači u borbi za ravnopravnost i razumiju što mi sve radimo, a nekad se njihov glas dalje čuje nego ženski. Uvijek mi je cilj doći do žena, žena na selu, doći do djevojčice koja na društvenim mrežama dolazi do različitog sadržaja. Moj cilj je da moja kćerka i njene drugarice za pet, 10, 20 godina nađu odgovore u “Oslobođenoj” koje nisu našle tamo gdje je trebalo. I mislim da je upravo to snaga ovog našeg pokreta.

Cijeli Dnevnik O Kanala možete pogledati u nastavku: