Slikarka Antonia Rusković Radonić: Kome sam posvetila izložbu u Sponzi naziva "Tebi"?

Akademska slikarica Antonia Rusković Radonić (Dubrovnik, 1973) uvijek je u formi i akciji. U dubrovačkoj palači Sponza predstavlja se samostalnom izložbom slika u sklopu programa 76. Dubrovačkih ljetnih igara. Osnivačica je i voditeljica udruge Prijatelji konavoske baštine, a njezin AR Atelier na Grudama, u srcu Konavala, mjesto je edukacije i njegovanja jedinstvene konavoske tradicije i kulture. Među ostalim, spašava od zaborava nezaboravni konavoski vez, s ogromnim entuzijazmom revitalizira uzgoj dudovih svilaca i tradiciju konavoske proizvodnje svilenog konca.

Tebi

Nekadašnja dugogodišnja uspješna ravnateljica Muzeja i galerija Konavala, “Ženski Superman” kako joj tepaju, jedna je od najpoznatijih osoba današnjih Konavala. Diplomira slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Đure Sedera, studira filozofiju i indologiju, a nakon studija vraća se u Konavle. Perfektna promotorica i zaštitnica konavoskih ljepota i stila, svih onih čarobnih boja, oblika i zanosa koje sve majke Konavoke prenose na svoju djecu poput blagoslova. U razgovoru samo za čitatelje Oslobođenja govori o svom dinamičnom profesionalnom i životnom putu. Otkriva i kome je posvetila izložbu u Sponzi koja se zove: “Tebi”.

Antonia, prije 25 godina imali ste samostalnu izložbu također u dubrovačkoj palači Sponza. Kako danas gledate na to vrijeme?

- Na ovoj izložbi izloženo je 20 pejzaža velikog formata veličine od 150 do 250 cm, tako da su zidovi Sponze nekako razigrani. Izložba od prije 25 godina je bila moja prva izložba, formati su bili različiti, tada nisam uopće razmišljala o prostoru, nego samo o slikama. A sad sam se toliko veselila toj Sponzi da sam se prilagodila njezinim zidovima, onda se stvorila lijepa muzika, dinamika unutar tog prostora koji je prekrasan, koji nije galerija, nije ni palača ili je sve to zajedno.

Naziv izložbe je “Tebi”, kome ste posvetili izložbu?

- Mojoj babi, baki, mi je zovemo baba. Ja sam živjela s mojom babom Konavokom Ane Šutan. Ona je mene odgojila. Danas kad pogledam s mojih 52 godine, sve što ja radim i sve što ja volim raditi je ustvari ono što sam od nje dobila. Posvetila sam joj ovu izložbu jer ona je povezivala sve to baštinsko s čime se ja bavim, i svila, i vez, konavoska baština. Ona je uživala dolaziti na te izložbe, uživala ići na koncerte, bila je žena koja se baš hranila tim kulturnim događanjima. Ovo je moja prva izložba nakon što je umrla, tako da je mojom posvetom priča zaokružena.

U ovih 25 godina kod Vas se puno toga dogodilo. Kad sam Vas zadnji put intervjuirala, bili ste ravnateljica Muzeja i galerija Konavala i to jako uspješna. Kad sad pogledate unazad, koja je od svih tih faza za Vas bila najizazovnija?

- Meni osobno i mojoj duši je najizazovniji bio rad u Muzeju, zato što je taj rad uključivao komunikaciju između politike, osnivača muzeja, svih zaposlenih, između lokalne zajednice, svih korisnika. Tako da je meni to možda bilo nešto najteže, a i najljepše. Muzejski posao je posao koji je sveobuhvatan, zahtjevan i komunikacijski i na svaki mogući način. Čovjek najviše može napraviti za svoju zajednicu u takvom okruženju i načinu rada. Ali, nažalost, kod nas je to postavljeno na neki čudan način, pa onda dolazi do trenja do kojih ne bi trebalo dolaziti, i to mi je bilo najteže.

Hoćete reći da se u tome gubi energija bezveze?

- Da, jer osim što gubite energiju za naći financije, što gubite energiju u održavanju administracijskih poslova, onda još bespotrebno gubite energiju na stvarima za koje niste ni pomišljali da bi moglo nešto zapeti. Tako da kad više nisam mogla ništa napraviti, ja sam podnijela ostavku i pošla s tog mjesta. Jer nisam tip osobe koja bi mogla biti na tom mjestu samo da bude ravnateljica, nego ako mogu napraviti promjenu radim, ako ne mogu, idem dalje.

Iz tog osmogodišnjeg razdoblja dok ste vodili Muzeje i galerije Konavala koji Vam je projekt najvažniji?

- Stvarno mi je teško reći, jer smo toliko toga nagruvali tamo. Meni osobno je najdraže što sam uspjela od te muzejske kuće napraviti izdavačku kuću. Mi smo izdali 30 različitih izdanja vezanih za baštinske teme i naše muzeje. Objavljivali smo blog koji je dnevno išao s jednim tekstom. Sve skupa na internetu je još 700 tekstova iz našeg Muzeja. Velika mi je stvar bila što smo vratili ljude u muzeje, jer su oni posuđivali svoje stvari za izložbe, sudjelovali su s nama u programima, jer smo stalno mijenjali izložbe. U tim muzejima nije prije bila praksa da se rade izložbe, pogotovo u Zavičajnom muzeju Konavala. Tako da smo uveli ritam rada koji je bio malo naporan, ali je to bilo plodonosno s obzirom na sve naše ljude, našu zajednicu koja je to prepoznala i koristila muzeje kao svoj dnevni boravak. Svake subote su bile radionice za djecu i one su uvijek bile besplatne. Baš mi se čini da je to bilo dobro.

Sada vodite AR Atelier na Grudama?

- Kad sam završila s Muzejom, nekako sam pogurala projekte koje sam mogla sama odrađivati u mom ateljeu. Moj atelje je galerija koja na gornjem katu služi kao prostor za radionice veza, za uzgoj dudovih svilaca, za razne prezentacije i programe, tako da je moja ljubav za takvim baštinskim sadržajima zadovoljena. Kad sam izišla iz Muzeja, osnovala sam udrugu “Prijatelji konavoske baštine” i instalirala je na drugom katu galerije, tako da mi u sklopu Udruge radimo sve te programe. Sad smo imali četiri dana zaredom Dane otvorenih vrata svile i veza.

Bila je velika gužva, puno ljudi, to znamo.

- To mi je bilo prelijepo. Jer su se ljudi samo izmjenjivali. Nakon predavanja djeca izlaze, nova djeca dolaze. Nakon njih, sa starijim ženama koje pričaju o vezu. Žene izlaze, dolaze plesači, onda pričamo o folkloru. Toliko mi je srce puno. Sve te dane smo imali krasne glazbene nastupe glazbenika koji su htjeli sudjelovati, a nisu htjeli naplatiti, to meni jako puno znači.

Moram Vas pitati, nakon što ste diplomirali na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, vratili ste se u Konavle, što je bio Vaš motiv?

- Zadnje ljeto nakon Akademije došao mi je poziv iz Dubrovnika za izložbu. I ja sam se vratila doma u Dubrovnik zbog izložbe. Jednostavno mi je bilo jasno da uopće neću ići dalje i da se neću vraćati u Zagreb, i da ću ostati. Nisam se vratila u Dubrovnik, nego u Konavle. Kuću je trebalo malo osposobiti za život, ja sam se u Konavlima skućila i tih godina se orijentirala na radionice s djecom. Zato što djeca u tom periodu poslijeratne obnove u Konavlima nisu imala nikakav sadržaj za sebe, to je bilo baš onako tužno.

Jack-pot

Kad sam otvorila likovnu radionicu tih godina u Čilipima, meni je u jednom trenutku na radionicu dolazilo oko 100 djece. Vi danas, kad organizirate radionicu za djecu, ako vam 10 djece dođe, to je jack-pot. Tako da druga su bila vremena. U tom trenutku se čovjek baš veselio da može služiti zajednici na takav način. Ovo danas je nekako potpuno drukčije. Pa se onda tome prilagođavamo. Pa smo onda na TikToku, pa smo na društvenim mrežama, svugdje negdje. Samo da dopremo do te djece i mladih i zainteresiramo ih za njegovanje tradicije i kulturne baštine.

Vaša galerija je danas kulturni centar usred Konavala, je li tako?

- Jedan kulturni centar u malom selu na Grudi, ali zaista je posjećeno, puno stranaca nam dolazi, stalno se nešto događa, tako da je to lijepo.

A kad stižete da slikate?

- Slikam ja svaki dan, pomalo, svaki dan mogu sve raditi, čim nisam u muzeju na radnom vremenu, mogu ja svašta stvoriti.