Sa ljudima izvan zakona nema dijaloga: Pa ni Putin nije primio Dodika...!

Prof. dr. Nerzuk Ćurak, redovni profesor na Fakultetu političkih nauka UNSA i dopisni član ANUBiH, na tragu teksta prof. dr. Seada Turčala i dr. Emira Hadžikadunića “Između Duginovog evroazijanizma i Trumpovog pragmatizma: kako će BiH definisati svoju (geo)političku budućnost?”, te poziva na debatu dugogodišnjeg novinara i diplomate Hajrudina Somuna, govori o geopolitičkim izazovima, poziciji naše zemlje i idejama kako prevazići probleme.

Shodno kompleksnoj situaciji u Bosni i Hercegovini, jesmo li u stanju jasno formulisati pitanja na koja je potrebno tražiti odgovore u kontekstu geopolitičkih previranja i razumijemo li uopće nove geopolitičke odnose?

- Nisam siguran da je od velike koristi imati jasne i precizne odgovore u dionici historije u kojoj gotovo na svakodnevnoj osnovi imamo promjenu geopolitičkih namjera, doktrina, procesa... Toliko se historija zgusnula i toliko se geografija skratila da je to malim zemljama onemogućilo ozbiljne dugoročne strateške prognoze. To je limit koji se mora prevladati, a način prevladavanja zahtijeva nevjerovatno lukavstvo uma, sposobnost da se materijalni i simbolički kapitali zemlje iskoriste na najbolji mogući način, a da to ni u primisli ne liči na otužne ponude malih diktatora “novom lideru slobodnog svijeta”. Vrijeme u kojem živimo je vrijeme geopolitike i zato je pametno danas biti geopolitičan, shvatiti da “velika slika” nikada prije u historiji nije na tako dramatičan i blizak način utjecala na naše male svakodnevne živote.

Konstantna borba

Imamo li mi uopće kapaciteta, volje da proizvedemo više-manje konsenzualnu politiku koja bi omogućila zemlji da preživi sve turbulencije i da se razvije u mirno, razvojno društvo? Veoma sam skeptičan, a najveći razlog je što BiH još uvijek, 30 godina od okončanja konflikta, nije proizvela unutrašnji konsenzus o državnom razlogu. Mi ovih dana svjedočimo koliko je to bolna istina, jer imamo unutrašnje politike koje konstituiraju dejtonsku BiH, a koje ne žele da konstituiraju državni razlog. Unutrašnja pitanja BiH su naš najveći problem, a s druge strane su silno povezana sa dešavanjima na svjetskoj političkoj mapi. Rekao bih da je dobro ići utabanom stazom, a ta, još uvijek u potpunosti neutabana staza je EU, čak i sa svojim regresivnim, povampirenim desničarskim ideologijama koje snažno nastupaju, ali nisu još prodrle u politički mainstreem na dominirajući način, mada su tendencije zabrinjavajuće. 

- Nadam se da će EU uspjeti da se odupre šovinističkim, suprematističkim, antisemitskim, islamofobičnim ideologijama, i da te ideologije neće doći u priliku da konstituiraju Evropu budućnosti. Još uvijek vjerujem da je za BiH, ponajbolja i najmanje neizvjesna od svih mogućnosti, EU.

Može li Evropa spasiti svoje liberalno-demokratsko krilo u ovim momentima?

- Rekao bih da je to važno pitanje našeg svijeta. Liberalna demokracija sa svojom idejom ljudske slobode je bitan opći okvir da države i društva slobodarskog svjetonazora ne skliznu u autokracije i opresivne režime. Upravo je EU trajektorija nade da je moguć geomirovni entitet zasnovan na slobodi, pravdi, ljudskim pravima, inkluziji, slobodi kretanja, slobodi mišljenja i govora. I nema sumnje da će sve te liberalne vrijednosti biti pregažene, ako u nekom budućem dobu u EU trijumfiraju radikalne neofašističke, transfašističke i postfašističke ideologije. Brana njihovom trijumfu morala bi biti jedna nova socijaliberalna EU, koja će smoći snage napraviti pragmatičnu simbiozu između ideja socijalne pravde, koje baštini ljevica, i ideje univerzalne slobode, koju baštini liberalizam. Problem, historijski gledano, je taj što između liberalizma i ljevice rijetko dolazi do ozbiljne suradnje. Moramo priznati da je sa trijumfom Donalda Trumpa liberalizam ušao u najtežu moguću fazu i da se desio šokantan regresivni preokret u Sjedinjenim Državama. Sada vidimo da se za sve velike ideje čovječanstvo mora konstantno boriti. Kao što mir nije statično stanje u koje ne morate stalno ulagati volju za proizvodnjom dobra, tako se pokazalo da liberalna demokracija - ako se u nju ne ulaže - propada.

Liberalna demokracija je propala u SAD-u, uspostavljena je, metaforički, jedna vrsta profitnog kraljevstva, a Trumpa ne zanima liberalna demokracija, nego ideja podaništva i ideja pohlepe. Liberalizam je zbiljski ugrožen i na njegovo mjesto u najrazvijenijoj zemlji svijeta dolazi autokracija.

Iz ponašanja predsjednika Sjedinjenih Država vidimo da su njemu puno bliži autokrate sa Istoka i sa Zapada nego autentična liberalna demokracija. A EU ne može pristati na vladavinu ljudi i mora insistirati i širiti vladavinu zakona. U SAD-u sada imamo vladavinu ljudi i to ljudi koji moraju biti maksimalno odani kralju. Situacija je eksplodirala na Sigurnosnoj konferenciji u Münchenu, kada je Trumpov potpredsjednik JD Vance govorio protiv Evrope, da u Evropi nije dozvoljena potpuna sloboda govora... Zapravo se radi o tome da je u SAD-u govor mržnje dozvoljen dok u EU nije. Cilj te JD Vanceove jadne kritike je da se na raznim socijalnim platformama, portalima, mrežama, globalnim medijima u vlasništvu i suvlasništvu pohlepne, Trumpu odane strukture... sve može objavljivati, kako bi laž koju producira taj pohlepni krug kakistokracije, postala istina, te kako bi se na ontologiji laži zaradile milijarde dolara. Mi sada živimo u tom svijetu u kojem su novac, pohlepa, socijalni darvinizam, postali važniji od ideja empatije, solidarnosti, društvenosti... Elon Musk je nedavno rekao da je najveća greška zapadne civilizacije – empatija! Zamislite, da takav čovjek uopće ima bilo kakvu moć u društvu, a on ima ne bilo kakvu nego apsolutnu moć.

Antiempatijski obrazac je ideja gole pohlepe, ideja u kojoj drugi narodi i zemlje, naročito potlačeni narodi i zemlje, ne predstavljaju ništa nego silom proizvedeno pravo na njihovo porobljavanje i eksploataciju prirodnog bogatstva. Na takav svijet ne možemo pristati kao ljudska zajednica, ali izgleda da milioni ljudi pristaju. I tako je liberalizam ustuknuo. Pun sam prezira prema liberalima koji su dozvolili da se to desi bez ikakve bitke, bez snažnog intelektualnog i političkog otpora, nego su, u strahu da ne izgube privilegije, apriori uvjereni da će redovni izborni ciklusi uvijek biti dovoljni da sačuvaju snažni liberalizam, te da autokratske tendencije ne mogu da se obnove u srcu liberalne demokracije, EU, SAD-u, Kanadi, Japanu, Južnoj Koreji... A tome sada prisustvujemo, opasni su znakovi pored puta. Za mene, spas evropskog čovječanstva je u velikoj, novoj politici prijateljstva između liberalne demokracije i lijeve, emancipatorske ideologije koja hrani liberalni okvir idejama mira, dobra i pravde. Put kojim je svijet krenuo je ludački svijet u kojem će, metaforički, a izgleda i stvarno, 15 ljudi imati više materijalnih sredstava nego svi drugi ljudi zajedno. Ako ne dođe do novog radikalnog otpora takvom stanju, upravo na sintezi ideja slobode i socijalne pravde, slutim veliko nasilje.

Govorili ste o Donaldu Trumpu. U kontekstu njegovog dolaska na čelo SAD-a, te geopolitičkih previranja, često se pominje i doktrina Aleksandra Dugina. Kako sve to skupa može utjecati na svijet i na nas?

- Vidimo kako je Dugin postao zanimljiva ličnost posljednjih godina. Ja sam naprosto imao sreću ili znanstvenu imaginaciju da se još prije 23 godine bavim Duginom u svojoj knjizi “Geopolitika kao sudbina”, jer sam osjetio da se pojavila nova snažna ličnost, novi Rasputin, beautiful mind fašističke orijentacije, koji je stupio u kontakte sa crnom desnicom na Zapadu i koji je, na neki način, stvarao uvjete da postane dvorska luda u Kremlju i da kao takva pokuša u značajnoj mjeri upravljati procesima u čijoj osnovi je geopolitička ideja: Rusija je civilizacija sama za sebe. Budući da je Rusija civilizacija sama za sebe, ona mora da oblikuje globalni svijet, a najbolji način je izgon atlanticističkih sila (kako ih on naziva), prvenstveno SAD-a i Velike Britanije iz područja Euroazije, te da Rusija postane čvorišna, krucijalna tačka velikog megakontinenta, koji uključuje i Balkan, i moguće prijateljske zemlje za Rusiju.

Dugin je još prije 30-ak godina apostrofirao Srbiju kao tu prijateljsku zemlju na Balkanu koja je, i u geopolitičkom i u geokulturnom i u geofilozofskom smislu, prijatelj Rusije i tom idejom je “zarazio” mnoge ljude i u Srbiji i u Rusiji. Sada ta ruska geopolitička agenda računa na Srbiju kao zemlju u kojoj su političke ideologije dominantno bliže Rusiji nego Zapadu, računa uvijek na Srbiju za napredovanje prema Zapadu posredstvom meke moći, a o stvarnom vojnom napredovanju Rusije ne želim da govorim, mada vidim da je “strah na Zapadu” novi, stari konstituent evropskog militarizma. Ipak, mišljenja sam da se domet, značaj i utjecaj Rusije precjenjuju. Rusija je ipak natjerana na defanzivni obrazac na Balkanu zbog neočekivano dugog rata u Ukrajini.

Unutrašnji dijalog

Ne vjerujem da Rusija ima snage da istovremeno vodi dva konvencionalna rata. Ne mislim da je to trenutno cilj Rusije, ali Balkan kao moneta za potkusurivanje u nekoj velikoj igri, nažalost, ostaje. Zato je ključno pitanje za Bosnu zaustaviti iracionalno-megalomanska nastojanja političke strukture okupljene oko Milorada Dodika da ponište BiH. Od velike je geopolitičke važnosti jedan mali znak: Putin nije primio Dodika, a čak nije imao vremena ni za telefonski razgovor sa predsjednikom RS-a, trenutno izvan zakona. Možda baš zbog toga nije imao vremena za samoprecijenjenog lokalnog političara. Vrijeme je da se okonča ova politička nelagoda u korist Ustava BiH.

Prof. dr. Nerzuk Ćurak: U srži svega je odnos prema entitetima
kao da su to samo etničke tvorevine/Senad Gubelić

- Iako većina međunarodnih aktera insistira na unutrašnjem dijalogu u BiH (da se razumijemo, i ja insistiram na strateškom unutrašnjem dijalogu koji se 30 godina odgađa), ali taj dijalog mora isključiti Dodika i njegove podaničke epigone koji više ne predstavljaju nikoga, osim samih sebe. Ne može se unutrašnji dijalog voditi sa nekim ko je izvan zakona. Vidimo da proplamsaj zdravog razuma i neke pragmatične ideje zajedništva žive u značajnom dijelu političke opozicije u Republici Srpskoj i to je važno. Mislim da su jedna vrata odškrinuta, možda za proizvodnju novog ambijenta u kojem bi, ustvari, razgovor o izgradnji bolje države i društva za sve naše građane bio važniji od ispraznih nacionalističkih hegemonijalnih nacrta. Nadam se da ta mogućnost neće biti potrošena ni od jedne relevantne političke stranke

A šta je sa NATO-om?

- Historijski gledano, unutar nekih geopolitičkih razmišljanja bilo je realno za pretpostaviti da će se, nakon raspada sovjetske imperije i nestanka Varšavskog ugovora, i NATO ugasiti, jer je sa raspadom SSSR-a NATO izgubio svoj rezon deter, svoj smisao postojanja. Međutim, to se nije desilo. Rat na području bivše Jugoslavije je bio najveći dar NATO-u, jer je rat u evropskom dvorištu pokazao da treba i dalje da postoji moćna, multinacionalna vojnopolitička Alijansa, kako bi se svijet Zapada sačuvao. I upravo su ratovi na području bivše Jugoslavije utjecali na to da NATO opstane, da pronađe nove razloge povijesne egzistencije i NATO se zaista nametnuo kao snažan multilateralni instrument unutar decenija trijumfa američke liberalne hegemonije. Sada živimo u dobu u kojem je vlast u SAD-u teško nazvati liderima slobodnog svijeta i mi ne možemo znati šta Sjedinjene Države hoće s NATO-om. Ono što je dobro je da je, ma koliko ovlasti imao predsjednik SAD-a, uloga Kongresa relevantna u pitanjima kao što je NATO, te da bi historija trebala da se kreće u pravcu u kojem će NATO ponovno dostojno odbraniti relevantnost svoje pozicije. A relevantnost pozicije NATO-a je u tome da i dalje bude multilateralni instrument promocije mira i stabilnosti, a ne svjetski žandar nepouzdane, izolacionistički nastrojene američke administracije.

Drugi pogled jeste taj da se konstituira novi poredak u kojem EU - ako želi da bude relevantna i da ne bude progutana od drugih sila – mora, pored meke i pametne moći po kojima je poznata, da razvija i tvrdu, snažnu moć koja uključuje i razumijevanje svog novog geopolitičkog položaja. Da li to znači snažno jačanje militarizma? Kao mirovnjak, mislim da je svako novo silno naoružavanje radikalna opasnost, no, biti u svijetu, a biti izvan svijeta, vrlo je zahtjevna i teška pozicija za EU. Zato je moja ideja kojom se bavim već duže vremena, ta, da se EU razvija kao kosmopolitska zajednica svih ljudi svijeta, kao entitet bratstva, radikalne inkluzije, temeljite afirmacije ljudskih prava, razvoja novih oblika liberalne demokracije, da EU ne proizvodi svoje granice, da bude, na tragu Ulricha Becka, trajno otvorena zajednica na način da dobre vrijednosti EU postaju vrijednosti i svih drugih zemalja svijeta. Takvu EU vrijedi braniti i silom argumenata i argumentima sile.

EU, naprosto, ne smije postati militaristički entitet svojih nacionalnih država na način na koji su to druge velike supersile. Najbolje bi bilo da ovaj ekskurs, povijesni pad Sjedinjenih Država sa Trumpom, naprosto bude historijska epizoda nakon koje će se SAD vratiti u očekivane tračnice, koje bi posredno omogućile da EU i dalje ostane i da se razvija kao trajektorija mira. Ako već treba da EU postane moćna sila, ta sila mora biti samo i samo za odbranu prethodnih pomenutih kosmopolitskih prava. Jer, šta će nam Evropa koja ima snažnu vojsku ako je ta snažna vojska zasnovana na političkim premisama premijera Mađarske Viktora Orbána, premijerke Italije Giorgije Meloni, Geerta Wildersa iz Nizozemske, AFD-a... To su ponovo 30-te godine 20. stoljeća i uvod u ponavljanje mračne historije.

Na tragu debate koju je pokrenuo gospodin Hajrudin Somun, znamo li kako da Bosna i Hercegovina spasi svoj integritet, jedinstvo i suverenitet u promijenjenim geopolitičkim okolnostima?

- Postoje dvije komplementarne politike - unutrašnja i vanjska. Unutrašnja politika u BiH morala bi, 30 godina nakon rata, da ojača politike prijateljstva, mirovne dionice, da osnaži ljude koji zastupaju ideje mira, suradnje i tolerancije. Još uvijek smo mi, u najvećoj mjeri zbog stravičnog rata, zločina, poricanja zločina, pa i najtežeg zločina genocida, jako opterećeni našim apriornim predstavama o drugome i svaki iskorak koji pokušava da uspostavi nove paradigme dočekan je na nož.

U ovome što sada radi opozicija u RS-u, ako ne dođe do neočekivanog odustajanja, leži mnogo elemenata za politike prijateljstva ako bi se s tim znalo rukovati. Mislim da bez toga nije moguće graditi BiH kao zajedničku domovinu svih svojih ljudi. Ohrabrujem snažne teorijske, intelektualne debate u zemlji koje razvijaju nove ideje, ali mi nismo ni na koji način iskoristili pozitivne prinose ideje konstitutivnosti naroda. Ogromna većina javnih djelatnika iz svih oblasti znanja i djelovanja, smatraju entitet Republika Srpska kao ekskluzivni srpski entitet. To je ustavna laž i 30 godina mi imamo produkciju ustavne laži.

Potrebna je nova paradigma gdje bi, krenimo od novinara, zasuli medijski prostor idejom ustavne istine, potpune ravnopravnosti svih naših ljudi na svakom pedlju bh. teritorije. To bi, barem u medijskom i političkom polju, dovelo do proizvodnje nove stvarnosti. Kao što je Dodik proizveo novu negativnu stvarnost, zašto ne bi bilo moguće proizvoditi novu pozitivnu stvarnost? Mi smo od toga odustali i tretiramo pola zemlje kao srpski entitet, a pola kao bošnjačko-hrvatski entitet u kojem nacionalistička struktura HDZ-a smatra da je neravnopravna. Sve su to ideje daljnje afirmacije politika neprijateljstva. S tim se mora stati i mora se iskoristiti pozitivno vrelo zajedništva - a konstitutivnost jeste ideja zajedništva. Ali, na tom planu ništa nije urađeno. Samo su na sva tri politička pola jačale neprijateljske formacije prema pozitivnom historijskom vrelu BiH i ideji ZAVNOBiH-a iz koje je to generirano.

- Kada je riječ o vanjskom političkom djelovanju, ono se ne može svesti samo i samo na lobiranje, iako je lobiranje od izuzetne važnosti. BiH mora da se predstavi svijetu sa svojim nevjerovatnim simboličkim kapitalom, historijom koja je izdiže iznad njene stvarne geopolitičke relevantnosti i da motivira donositelje odluka u raznim zemljama svijeta da ima smisla sačuvati ovu državu u historiji. Mi sada svjedočimo stravičnim budalastim napadima na BiH iz vrela šovinističkih i nacionalističkih ideja. U našoj zemlji 30 godina vladaju politike koje zagovaraju odvojenost naroda. Kakav je to suludi način proizvodnje politike? Da o drugome govorite najgore moguće riječi, da ga gadite onima koje predstavljate, iako živite zajedno stotinama godina? To je artificijelna proizvodnja mržnje sa kojom se mora okončati.

Politike neprijateljstva

Izvor napada na ustavni poredak BiH, Dodikovo traženje hljeba preko pogače, leži u rečenici “Samo hoću da Srbi žive sami”. Produciranje takve ideje iz dana u dan, u zemlji koja nikako ne može biti zasnovana na etničkoj samoći, osim sa bezobrazlukom, mislim da ima veze i sa nečim na što bi stručnjaci drugih oblasti koji se bave ljudskom antropologijom, trebali pokušati dati odgovor.

Koliki teret predstavlja to što nemamo zakon o vanjskim poslovima, pa se diplomatija i prečesto zloupotrebljava u korist pojedinaca koji zemlji ne misle dobro?

- Vjerovatno bi normativna regulacija vanjske politike - ako bi bila urađena na način da je konsenzualno prihvaćena - pogurala vanjsku politiku, jer vidimo kako neki neprofesionalni ambasadori naprosto djeluju etnostranački, a ne multietnički i državnički. Treba koristiti sva moguća dozvoljena sredstva da bi BiH vanjskopolitički bila bolje predstavljena. I vanjska politika je više izraz unutrašnjih politika neprijateljstva. Po meni, u srži svega je odnos prema entitetima kao da su to samo etničke tvorevine. I naši članovi Predsjedništva BiH također - iz objektivnih ili subjektivnih razloga - izdaju Ustav, jer se predstavljaju kao predstavnici neke partikularne zajednice, a oni su ustvari jedan zajednički entitet vanjskopolitičkog predstavljanja BiH. Nijedan ambasador ne bi smio biti izabran bez apsolutnog konsenzusa svih članova Predsjedništva na način koji neće biti trgovina. Kada kažete da je član Predsjedništva predstavnik hrvatskog, bošnjačkog, srpskog naroda ili neke druge partikularne grupe koja ne mora biti samo etnički određena, vi gubite cjelinu. Predsjedništvo je cjelina. Ponovo smo i u medijskom i političkom prostoru proizveli ideje da Predsjedništvo nije cjelina, nego da su to tri čovjeka koja predstavljaju svoje narode. Oni to nisu, ni po zakonu, ni po Ustavu, ali kao da jesu. E to kao proizvodi protudržavna ambasadorska soliranja kojima se, na pravedan i zakonit način, mora stati ukraj.