Od slučajnosti do misije života: Kako je jedna Amerikanka zavoljela BiH i pomogla generacijama

Kako ste se vezali za Bosnu i Hercegovinu i kada ste prvi put posjetili BiH?

- Prvi put sam saznala za Bosnu i Hercegovinu kada je počeo rat, jer je to bila dominantna vijest u svijetu, kao i u Sjedinjenim Američkim Državama. Da budem iskrena, do tada nisam ni znala gdje se nalazi BiH. Kako se rat nije smirivao, pojedinci i humanitarne organizacije širom svijeta su se uključile da pomognu onima kojima je pomoć potrebna. Supruga mog brata je bila jedna od njih. Nije htjela sjediti i pitati se zašto niko ne pomaže, nego je umjesto toga preduzela akciju. Putovala je u BiH, volontirala u domovima za nezbrinutu djecu, vozila kamione sa opskrbom i radila kao medicinska pomoć. Tragično, postala je prvi američki humanitarni radnik koji je ubijen u septembru 1993, kada je granata udarila u zgradu u kojoj se nalazila.

Od straha do stida

Godinu i po kasnije, u maju 1995. pridružila sam se grupi koja je putovala u Hrvatsku da pomogne ženama da se oporave od traume. Iako sam imala iskrenu želju da pomognem, moj glavni cilj je bio da saznam kako je poginula moja snaha. Nisam imala namjeru da se ikada poslije toga vratim na Balkan. Tokom tog putovanja imala sam priliku posjetiti izbjeglički kamp koji se nalazio u planinama. Tamo sam upoznala desetogodišnju Melisu i njenu porodicu. Odmah su me primili u svoju skromnu izbjegličku sobicu, ponudili slatkišima i tada sam imala prvo iskustvo da pijem bosansku kafu. Kada sam završila posjetu i krenula iz njihovog izbjegličkog smještaja, Melisa me je pogledala i rekla pet jednostavnih riječi: “Molim te, nemoj me zaboraviti”. Te su mi riječi prodrle u srce. Razmijenile smo adrese, a ja sam obećala da ću joj pisati.

Kada sam se vratila kući, napisala sam pismo, ne vjerujući da će stići do izbjegličkog kampa u planinama. Mjesec kasnije stigao je odgovor, a prva rečenica je glasila: “Hvala što me nisi zaboravila”. To je bio početak našeg prijateljstva. Razmjenjivali smo pisma naredne četiri godine. Pisala sam o svakodnevnom životu odgajajući naše četvero djece u Kalamazoou, u Michiganu. Melisa je sa mnom dijelila priče o životu u izbjegličkom kampu i nikada ništa nije tražila, a ja nisam ništa nudila. Na kraju je rat završio, pa je njena porodica morala napustiti izbjeglički kamp.

Kada ste se ponovo vratili na Balkan? Kako je bilo jednoj Amerikanki ući u razorenu zemlju?

- U novembru 1999. godine putovala sam sa jednom humanitarnom grupom u Vukovar, u Hrvatsku, kako bismo pomogli u obnovi domova. Na tom putu sam pokušala u svojoj organizaciji da odem u posjetu Melisi, koja je živjela blizu Doboja, ali nisam uspjela. Umjesto toga, po mene je došao Melisin daidža, koji nije govorio engleski. Prelazak granice u BiH bio je drugačiji od svega što sam ikada doživjela, jer je to još bilo svježe poratno vrijeme. Scene koje sam gledala oko sebe dok sam se vozila kroz taj dio Bosne bile su kao u ratnim filmovima, jer smo nailazili na vojne kolone i vojnike u ratnoj opremi. Moje emocije su se mijenjale i prelazile iz straha u duboki stid, jer sam počela uviđati razmjeru devastacije zemlje, shvatajući da nikad nisam ponudila pomoć Melisi.

Kako ste došli na ideju osnivanja Fondacije?

- Kada sam se vratila kući i sve podijelila sa mužem, oboje smo znali da želimo i trebamo pomoći, ali nismo znali odakle da počnemo. Melisa nam je rekla o želji da ona i sestra idu na fakultet kako bi jednog dana imale pristojne poslove i pomogle roditeljima u budućnosti, vjerujući da oni više nikada neće naći posao. Objasnila je da niko, čak ni rat, ne može oduzeti obrazovanje. Nakon toga, muž i ja smo postavili sebi cilj da pošaljemo Melisu i njenu sestru Alisu na fakultet. Znali smo da nećemo imati dovoljno novca da to postignemo, jer smo istovremeno finansirali i fakultete našoj djeci. Zbog toga smo odlučili pokrenuti neprofitnu fondaciju, nadajući se da će nam drugi pomoći da finansiramo Melisino i Alisino obrazovanje. Naš plan je bio da zatvorimo fondaciju nakon što njih dvije završe studije.

Kako su reagovala Vaša djeca, šira porodica i prijatelji na to da ćete školovati nekoga iz Bosne?

- Moja uža i šira porodica upoznala je Melisu u ljeto 2000. godine, kada je ostala kod nas četiri sedmice. Ubrzo je postala dio naše porodice i svi su se uključili u donacije Fondacije Jericho kako bi podržali njeno obrazovanje. Vrijeme će kasnije pokazati da je Melisa bila samo prva u nizu desetina studenata koje smo odškolovali. Svi smo na to jako ponosni.

Ko su glavni finansijeri Fondacije?

- Polako se širila vijest o tome šta pokušavamo učiniti za Melisu i njenu sestru Alisu. Sve više i više ljudi u jugozapadnom Michigenu počelo je donirati za Fondaciju. Nakon što je Alisa završila školovanje, prema planu pokušali smo da zatvorimo fondaciju. Tada smo dobili pismo od još jednog učenika u nevolji, pa smo odlučili pomoći još samo tom učeniku. Ali, onda je stiglo pismo i drugog studenta.

Dijeljenje iskustava

S druge strane, naišli smo na još jedan neočekivani izazov, jer nismo mogli spriječiti ljude da pomažu školovanje bosanske djece. Javljalo se sve više mladih koji su željeli školovanje, a paralelno s tim, dolazili su i novi donatori.

Koliko ste studenata do sada školovali i koliko ih je trenutno na stipendiji?

- Jericho fondacija je do sada obrazovala 69 alumni studenata, od kojih je većina i magistrirala. Trenutno imamo 64 studenta na stipendijama. Tokom proteklih 20 godina, također smo pružali obrazovnu podršku i materijalnu pomoć za siročad. Iako naši studenti možda neće naći posao u svojim malim gradovima ili selima, oni pozitivnim primjerima utiču na razvijanje svijesti o važnosti visokog obrazovanja.

Koji su Vaši planovi za budućnost?

- Moj glavni cilj je da Jericho fondacija nastavi služiti marginaliziranoj omladini u BiH u godinama koje dolaze. Imajući taj cilj na umu, otišla sam u penziju dok sam još dovoljno aktivna, kako bih prenijela iskustva i obučila novu direktoricu. Mislila sam da je to važno za budućnost Fondacije. Tokom 2023. godine zaposlili smo novu direktoricu, a ja nastavljam biti mentor i služiti kao ambasador, dijeleći priču o Jerichu u Americi i BiH.