Od Ruande do Srebrenice: Ne može nam neko drugi govoriti o nama
Rafiki Ubaldo: Žene su mnogo patile/Senad Gubelić
U tišini nakon genocida, kada su ostali samo tragovi boli, slike razaranja i glasovi preživjelih, važno je čuti one koji mogu svjedočiti ne samo kao istraživači i analitičari već i kao preživjeli. Rafiki Ubaldo je upravo takav svjedok.
Ubaldo je novinar, nezavisni istraživač u oblasti studija genocida, preživjeli genocida nad Tutsijima u Ruandi 1994. godine. Danas živi i radi u Švedskoj, a njegovo djelovanje, akademski rad i javna riječ nezaobilazni su dio globalne strukture sjećanja na zločine protiv čovječnosti.
Biti čovjek
U razgovoru koji smo vodili, Rafiki Ubaldo govori jasno, ali sa dubokom emocijom, razapinjući nit između Ruande i Srebrenice, između Afrike i Evrope, između onih koji su sistemski ubijani i onih koji su preživjeli da bi svjedočili.
- Pa, mislim da je jedna sličnost ta realnost zbivanja na periferiji. Čuo sam ljude koji kažu, znate, Ruanda je izvana, a Srebrenica ili Bosna i Hercegovina je iznutra, kaže on pozivajući se dijelom na geografski položaj u odnosu na Evropu, te na metaforičko značenje.
Srebrenica 2005./Rafiki Ubaldo
Ta rečenica postavlja ton cijelom razgovoru, ne radi se samo o geografiji već o iskustvu isključenosti.
Ruanda i Bosna i Hercegovina možda izgledaju različito na karti svijeta, ali u savremenom narativu Zapada, obje su ostale na margini. Kako kaže Ubaldo, iako nisu bili smatrani dijelom hladnog rata, upravo su pad velikih blokova i vakuum moći doveli do eksplozije nasilja u devedesetima.
- Mi smo dio te periferije. Isključeni smo iz historije. Ali, nažalost, kada nas je historija sustigla, pogođeni smo padom blokova iako prvobitno nismo bili smatrani dijelom te historije, govori nam.
Ono što Ubaldo pokušava i uspijeva jeste da humanizira priču o genocidu. Ne kao pasivni promatrač, već kao neko ko je preživio, ko u fotografiji i svjedočenju vidi alat za oporavak i razumijevanje. Fotografija, kaže on, nije samo vizualni zapisnego svjedok, priča i sjećanje.
U razgovoru smo se dotakli i razlika između genocida u Ruandi i Srebrenici. Ubaldo tu ne krije nelagodu. On razlike ne poriče, one postoje, one su kulturne, historijske, jezičke, ali im ne pridaje centralnu ulogu.
- Sve više se fokusiram na sličnosti i razgovaram o razlikama kao sredstvu da se uspostavi još više sličnosti. Jer ovaj zločin oduzima ljudsko pravo da budeš čovjek i da budeš različit, kaže Ubaldo.
Ubaldo podsjeća na univerzalnost boli. Kad preživjeli iz Srebrenice odu u Ruandu ili kada neko iz Ruande posjeti Bosnu i Hercegovinu, postoji prepoznavanje. Ne u jeziku, ali u osjećajima, u prazninama koje ostaju iza izgubljenih članova porodice.
- Prepoznajem sebe. Prepoznajem priču ovog djeteta koje je ubijeno. Prepoznajem majku tog i tog, navodi.
Jedan od najvažnijih dijelova razgovora tiče se nasilja nad ženama. Ubaldo ističe da su žene u genocidima devedesetih bile posebno i sistemski ciljane, na način koji svijet do tada nije poznavao.
- U različitim intenzitetima, žene su mnogo patile. Na načine koje svijet prije toga nije vidio. I to se, nažalost, nije promijenilo niti zaustavilo u kasnijim zločinima koje smo vidjeli u Sudanu, naprimjer, i u mnogim drugim dijelovima svijeta, napominje.
Iako su muškarci u Srebrenici bili masovno pogubljeni, seksualno nasilje nad ženama, prisilne trudnoće i sistematsko silovanje bili su oružje koje je u Ruandi korišteno kao sredstvo uništenja čitavih zajednica.
Slika nastala u sklopu projekta dokumentacije svjedoka i mjesta sjećanja povezana s genocidom nad Tutsijima 1994./Rafiki Ubaldo
Kada je riječ o međunarodnim tribunalima za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, ICTY-u i ICTR-u, Ubaldo ima podijeljena osjećanja.
Sudovi su, kaže, bili potrebni. Pokazali su da zločin ne može ostati nekažnjen. Ali, tu se komplimenti zaustavljaju.
- Ako samo uzmete u obzir jednostavnu, banalnu činjenicu da ćete morati prevoditi sa različitih jezika na engleski, pa na neki drugi jezik, pa na tri ili četiri jezika, ti tribunali su svoj posao mogli obaviti mnogo, mnogo bolje, mišljenja je Ubaldo.
Još više zabrinjava način na koji su tretirani svjedoci, preživjeli. Umjesto da govore sami za sebe, oni su, kaže, govorili preko tužioca. Počinioci su imali branioce, cijele timove koji su radili za njih. Preživjeli nisu imali ni pristup arhivama.
- Ne mislim da preživjeli trebaju biti privilegovani, iskreno, mislim da bi i počinioci i njihove porodice također trebali imati pristup tom materijalu. Ali, mi nemamo pristup tom materijalu, jer smo siromašni, iskren je Ubaldo.
To dovodi do ključne poruke koju Ubaldo želi prenijeti.
U znanju je ključ
- Trebali bismo imati olakšan pristup svoj toj dokumentaciji i znanju koje je razasuto širom svijeta. Tako da možemo učiti o onome što smo možda zaboravili, a što se čuva na drugim mjestima, o onome što su drugi ljudi naučili o nama, kazao je.
Bez tog znanja, napominje, preživjeli nemaju osnovu da se nose sa negiranjem genocida, da se bore za vlastitu istinu. Jer kako braniti ono što ne možete proučiti? Kako govoriti ako vam je oduzet glas?
- Suočeni smo sa situacijama u kojima nam, zapravo, drugi ljudi govore ko smo mi bili prije genocida, tokom genocida i sada poslije njega, zaključio je Rafiki Ubaldo.
Cijeli Dnevnik O Kanala možete pogledati u nastavku:
