Muhamed Smajić: Od kada su osnovane UN u svijetu je vođeno više od 200 ratova
Dr. Muhamed Smajić, u naučno-nastavnom zvanju redovni profesor, gostujući je predavač na univerzitetima. Autor ili koautor je 11 knjiga koje su, pored ostalog, u svom tematskom fokusu imale međunarodne odnose, pravo i sigurnost. To uključuje i knjige “Mirovne operacije Organizacije ujedinjenih nacija”, objavljenu još 2003. godine, i “Međunarodne organizacije i sigurnost Bosne i Hercegovine u postdejtonskom periodu”.
Rat uz mir
Objavio je i 30 naučnih i stručnih radova u međunarodnoj i domaćoj periodici. Sudjelovao je kao vodeći istraživač ili istraživač u realizaciji pet naučnoistraživačkih projekata. Pred promociju nove knjige “Organ uprave - formalno i pragmatično” razgovarali smo o aktuelnim pitanjima mira i sigurnosti i ulozi međunarodne zajednice.
Gospodine Smajiću, nevini ljudi u ratovima u Ukrajini i na Bliskom istoku nastavljaju da ginu, a međunarodna zajednica je nesposobna ili nevoljna da poduzme konkretne mjere. Iako je bilo apela za hitne humanitarne akcije i pokušaja posredovanja u miru, svi ovi napori djeluju nemoćno pred kompleksnošću regionalnih i globalnih interesa. Kako Vi ovo objašnjavate?
- Savremena povezanost svijeta ne može ostaviti sakrivenim nijedan sukob, a ni zločine. “Gospodari rata” i destruktivci, zarad nekih interesa i ciljeva, otvaraju ratna žarišta.
Istina je i da sukobi u Ukrajini i na Bliskom istoku predstavljaju potencijalnu prijetnju regionalnoj, kontinentalnoj i svjetskoj sigirnosti. Svijest o tome da je ugrožavanje mira u tom dijelu svijeta prijetnja svjetskom miru proizlazi usljed razvoja tehnologije rata koja ima progresivnu tendenciju, po mnogim aspektima. Posebno po broju žrtava, kako vojnih, a sve više i civilnih. Nažalost, ti konflikti, po ko zna koji put u historiji, usmjeravaju pažnju javnosti na tužne svakodnevne informacije o stradanjima nevinih stanovnika. Posebno djece, kao što se prati u Gazi. Mi, koji smo prošli te događaje, ne možemo ostati imuni na sekvence koje mediji objavljuju, ili se šire na društvenim mrežama. Naprosto, miješaju se slike sa onima kojima smo svjedočili i u Bosni i Hercegovini. Pa, i apela i očekivanja koja se očekuju od međunarodne zajednice. Bez pretenzije da se dublje elaboriraju obim i uloga termina međunarodna zajednica, ono što je očigledno da se kroz isti prelamaju interesi onih koji prezentuju svoje ponašanje i djelovanje u odnosu na aktuelne ratove u Ukrajini i na Bliskom istoku.
Kao jedna od manifestacija međunarodne zajednice, Ujedinjene nacije od formiranja, po pitanju mira i sigurnosti u svijetu, pokušavaju da su diplomatski centar komuniciranja, koji u svim fazama suočenih političkih interesa može organizirati sastanke i pokrenuti diplomatsku aktivnost pregovaranja. Nažalost, period postojanja Ujedinjenih nacija katakteriše vođenih preko 200 ratova u kojima je ubijeno više od deset miliona ljudi, a materijalne i druge posljedice teško se mogu i procijeniti. U kontekstu takvih rezultata i aktuelnih kretanja u razvoju međunarodnih odnosa, uloga OUN-a zahtijeva i mnogo veću saradnju država, odnosno njenih članica.
Očigledno je da UN nije autoritet koji apsolutno prevazilazi suverenitet država. Takav autoritet u formi Ujedinjenih nacija, kao zajednice država, bez obzira na to da li su neke demokratske ili ne, i što je svaka država vođena svojim nacionalnim interesima, postavlja se, još uvijek, kao imperativ za mir i sigurnost u svijetu. Očito, i iz dijela vašeg pitanja proizlazi da nevoljnost onih koji raspolažu silom, pa navedeni sukobi bukte, traže preispitivanje osnovne uloge Organizacije ujedinjenih nacija u skladu sa Poveljom. A to je održavanje i osiguranje mira u Ukrajini i na Bliskom istoku, i u svijetu kao cjelini. To nas dovodi do dileme ili do zaključka da se mir na Bliskom istoku i u Ukrajini, kao i drugim žarištima, bazira na adekvatnoj sili u odgovoru na agresivnost, a ne pravu na odbranu.
Sukob na Bliskom istoku postao je simbol nemoći UN-a, koji je i dalje sputan vetom stalnih članica Vijeća sigurnosti, kao i neodlučnošću ključnih aktera da poduzmu suštinske korake. Da li bi mirovne snage UN-a, kao nekad, trebale biti angažirane na Bliskom istoku?
- Poveljom UN-a je formirana organizacija država za osiguranje mira i međunarodnu saradnju. Period od 69 godina je formalno najduži mir na planeti, ali zbog ratova i drugih oružanih sukoba može se reći da je to period mira sa ratom ili rat uz mir. Žarišta na Bliskom istoku aktuelna su od proglašenja države Izrael, koja je izazvala eskalaciju nezadovoljstva od strane Palestinaca i drugih arapskih država. Primirje je uspostavljeno posredstvom Vijeća sigurnosti, koje je 29. maja 1948. godine donijelo Rezoluciju broj 50 da uspostavi grupu vojnih posmatrača pod nazivom Organizacija za nadgledanje primirja pri UN-u (UNTSO). Njihov zadatak bio je da nadgledaju primirje, koji još uvijek obavljaju, na području pet država: Egipat, Izrael, Jordan, Libanon i Sirija. Ovo je i prva posmatračka mirovna misija Ujedinjenih nacija. S obzirom na to da su se na tom prostoru razvijali veoma složeni problemi i da su se na tom području sukobljavali i sukobljavaju različiti interesi, Ujedinjene nacije su provodile različite aktivnosti sa ciljem da se osigura mir. Uspostavljene su posmatračke snage razdvajanja (UNDOF) na Golanskoj visoravni, a 19. marta 1978. godine i mirovna misija UNIFIL u Libanu, sa mandatom da nadzire povlačenja izraelskih snaga.
Stoga se može izreći i konstatacija da su mirovne operacije konkretna i praktična primjena Povelje Ujedinjenih nacija u održavanju međunarodnog mira i sigurnosti. Značajni su i diplomatski pokušaji UN-a i drugih država, ali su brojna pitanja bila i ostala prepreka razvoju mirovnog procesa na Bliskom istoku. Bez potpunog i principijelnog uvažavanja realnih interesa učesnika u tom regionu, naglašavam realnih, mir nije moguće ostvariti. Uvažavajući složenost situacije i sve manifestacije problema, na tom prostoru je ostala potrebna, makar i simbolična, uloga UN-a. Jedno od tih rješenja uključuje i provođenje mirovne operacije UN-a, koja kao i sama organizacija prolazi između iznevjernih nada i realnosti. Nova ili proširenje postojećih mirovnih misija UN-a predstavljat će faktor uspostavljanja stabilnosti na neuralgičnom Bliskom istoku. Ali je prije toga neophodno, i nadati se, da će strane u sukobu prvo postići primirje, a potom i sveobuhvatni mirovni sporazum.
Već neko vrijeme sa raznih strana čujemo da je potrebna potpuna reforma sistema na kojem počivaju Ujedinjene nacije, jer, ovakve kakve jesu, one ne samo da su anahrone i ne predstavljaju realnost svijeta, već po mehanizmima odlučivanja podsećaju na Ligu naroda prije Drugog svjetskog rata. Kako bi trebalo reformirati UN?
- U međuvremenu, od uspostavljanja UN-a 1945. godine bilo je mnogo promjena, koje su već implicirale određene nove pojave na međunarodnoj sceni. U pitanju su tehnološki razvoj, klimatske promjene, ideološke turbulencije, uz demografske stagnacije na Zapadu, a ekonomski progres na dijelu Istoka. A i migracije uslijed kriza i ratova sa Istoka na Zapad. Sve te promjene reflektiraju se na aktuelne izazove mira i sigurnosti u savremenom svijetu. A Ujedinjene nacije su na te izazove, složit ću se s vašom konstatacijom, anahrone, trome i ponekad dezorijentisane.
Zašto je to tako?
- Ujedinjene nacije, bez obzira na brojnost članova, njena tijela i specijalizirane agencije nisu postale nadnacionalna organizacija. Još uvijek u svijetu vlada princip nacija-država. Uslijed nužnih kompromisa, često suprotstavljenih nacija-država, posebno onih koje spadaju u kategoriju “velikih sila” ili stalnih članica Vijeća sigurnosti, Ujedinjene nacije su često između visokih očekivanja i realnosti savremenog svijeta. U svemu tome, razvijenost država po osnovu ekonomskih parametara predstavlja i modulaciju novog svjetskog poretka. Dešavaju se promjene sa stepenom razvijenosti pojedinih država, ali koje ne partcipiraju u tijelima koja produciraju stavove na međunarodnoj sceni. Ilustracije radi, u pitanju su Njemačka, Indija, Japan, ili Brazil i Turska. Njihovo participiranje u forumima, kao što je G-7 ili G-20 je nedovoljno za zastupljenost na ravnopravnoj osnovi sa drugim državama. Iz njihove perspektive, teže ka “novom svjetskom poretku”, jer se izražavaju i stavovi da “njih pet nisu cijeli svijet”. Misli se na države stalne članice Vijeća sigurnosti.
Nedostatak prisile
U prilog tome su izražena kontinentalna i megakontintentalna umrežavanja na međunarodnoj sceni. NATO, Evropska unija i OSCE su javnosti najpoznatiji. Sa druge strane, otvorena je dilema da li evroazijsko umrežavanje diplomatskih inicijativa znači i mapiranje novih saveza. Na to upućuju međusobni odnosi Rusije, Kine i Irana sa političkog, ekonomskog i vojnog stajališta. Da li tu postoji spirala interesa, vlastitih, ili nasuprot nekom trećem ilustriraju to primjeri diplomatskih aktivnosti u okviru Organizacije Šangaj (SCO), koju zagovaraju Kina i Rusija. U vezi s Rusijom, bitno je skrenuti pažnju i na njenu kapacitiranost u pogledu uspostavljene Evroazijske ekonomske unije. U tom nizu geopolitičkih i geoekonomskih foruma je i BRIKS čiji smo samit nedavno pratili u Kazanju, u Rusiji. Naznačene međunarodne organizacije i forumi su elementi partnerstva, ali i rivaliteta, što upućuje na multipolarnost odnosa na međunarodnoj sceni. Aplikacijom i dosljednom primjenom članova Povelje Ujedinjenih nacija, regionalne organizacije, kontinentalno ili megakontinentalno umrežene, mogu biti mehanizam, odnosno pretpostavka koja doprinosi i utiče na sigurnost u svijetu. Međutim, praktična manifestacija rivaliteta, pa i suprotstavljenosti kontinentalnih ili megakontinentalnih organizacija, ali i unutar tih organizacija, daju osnov za potencijalne rizike i prijetnje stabilnosti na međunarodnoj sceni.
Nedostatak prisile u implementaciji pravnih mjera ostavlja prostora za dilemu da li je međunarodno pravo - pravo koje osigurava ključne postulate o jednakosti država u okviru Ujedinjenih nacija, kao modelu svjetskog poretka koji ima svoju organizaciju i principe funkcionisanja. Stoga, izazovi savremenog svijeta pokazali su opravdanu potrebu za reformom Ujedinjenih nacija. Različitost pogleda i stavova članica te organizacije bila je prepreka njenom efektivnijem i efikasnijem djelovanju. Sa ove vremenske distance od uspostavljanja, i sve više upotrebe termina novi svjetski poredak, što sve predstavlja i prekretnicu u pogledu uloge Ujedinjenih nacija u osiguranju mira i sigurnosti u svijetu. Upravo je to i ključni, a vjerovatno i najizazovniji sadržaj u neophodnim reformama kojima trebaju pristupiti Ujedinjene nacije. To je nešto o čemu se već decenijama govori, pa je i pitanje, kada i na koji će način uslijediti ta dugo čekivana i potrebna reforma UN-a.
