Mads Mikkelsen: Moje tijelo odražava stanje mog duha

Minut prije dogovorenog vremena, robusne građe, Mads Mikkelsen se pojavljuje na ekranu računara. Odaje moćnog muškarca, u žutom T-shirtu, odmah pali cigaretu i djeluje vedro. Tijekom interviewa, danski glumac se neprestalno premješta sa sofe u dnevnoj sobi sa gredama, na sunčanu terasu: “Nadam se da ćemo razgovarati i o sportu”, kaže. Fanovi blockbustera ga vole zbog najnovijeg filma o Indiani Jonesu, doprinosu u serijalu “Ratovi zvijezda” i zbog uloge jezivog negativca u “Casino Royale”, filmu o Jamesu Bondu iz 2006.

Ples i gimnastika

Ovaj ludi, strastveni sportski entuzijasta magnetnog lica, impresionira prije svega svojim performansama u europskom neovisnom filmu. Igrao je u filmu “Drunk” svog zemljaka Thomasa Vinterberga (Oscar i César za najbolji strani film 2021.) i “Lov” (Nagrada za najboljeg glumca u Cannesu 2012). Razgovaramo uoči početka prikazivanja, 9. jula, kad tri filma iz serije “Pusher”, redatelja Nicolasa Windinga Refna, ponovno dolaze u europska kina, otkrivajući zapanjujući uvid u mračno podzemlje Copenhagena i bolesni um na rubu nerava. Mads - nekadašnji gimnastičar - detaljno govori o atletskoj dimenziji svoje profesije, izuzetno bitnoj u njegovim plavim, bistrim očima.

Uz antre!

Obrijane glave, istetoviran, izdužene siluete, koju mjesto ne drži. Šta Vam govori tijelo, koje ste si izgradili, o Tonnyju, liku kojeg igrate u “Pusheru”, nestabilnom nasilniku, ovisnom o seksu?

- Obrijati glavu je bilo zabavno i naročito je dozvoljavalo napraviti lik koji se jako razlikuje od mene. Velika tetovaža “Respect” na potiljku čovjeka koji, evidentno, ne poštiva mnogo štošta. Sa redateljem Nicolasom Windingom Refnom željeli smo da Tonny stalno bude frenetičan. Pogledajte mu noge, nikad se ne zaustavljaju… danas bismo rekli da pati od TOC-a (Trouble obsessionnel compulsif, opsesivni kompulzivni poremećaj), ali 1996. ta dijagnoza nije postojala. Njegova energija je luđačka, bolesna. Mislili smo da će biti zanimljivo da Tonny bude ultra iritantan i da sugovornicima ide stalno na živce. Posjeduje kapacitet da stalno govori i uvijek sve upropasti. To je bila nit vodilja za lik.

Je li bilo jednostavno uvući se pod kožu takvog ‘junaka’?

- Vjerujem da je to je prije svega intuicija. Nisam tome pristupio tehnički. Kasnije sam u karijeri našao metode kako preuzeti neki lik, ali u ono vrijeme sam si rekao: Ovako je OK, inspirirala me je igra glumaca Harveya Keitela i Roberta de Nira u filmu “Mean Streets” Martina Scorsesea iz 1973.

U “Pusheru II” Tonny postaje glavni lik. Zauzima mnogo prostora.

- Osam godina je prošlo nakon prvog “Pushera”. Imao sam 38 godina i moje tijelo se nije promijenilo. Na početku scenarija Nicolas ga je napravio velikim sanjarom, sa puno motivacije. Ali uskoro smo shvatili da Tonny nije ta osoba. On je marginalac bez životnog cilja, živi u sadašnjosti. To je čovjek na kojeg niko ne računa, koji pravi jedan za drugim pogrešne izbore i koji je uvijek na pogrešnom mjestu. To je njegova priroda. Tako smo odlučili da on neće imati planove, ni ženu, ništa. Tonny samo pokušava preživjeti iz dana u dan u okolini čije kodove ne razumije. Do te mjere, da ga na kraju “Pushera II” vidimo potpuno praznog. Shvatio je da nema života.

Kako su uvjeti snimanja doprinijeli energiji lika?

- To je bilo svaki put kratko snimanje. Maksimalno četiri tjedna, na granici legalnog. Snimali smo dnevne scene sve dok ne bismo završili. To je trajalo 12 do 16 sati na dan. Zavisilo je od sindikata i od naše forme. Nicolas je želio film sa malo svjetla, nastao na licu mjesta. Kamera nas je pratila iz neposredne blizine. Ako sam ulazio u neku scenu gestikulirajući, već mi je bila za petama. Scene tuče su morale izgledati stvarno. Jednom sam dobio vrlo gadan udarac, koji je ostavio veliki trag na licu i ostao mi je do kraja snimanja. To je bila filozofija našeg projekta. Takav film nije nikada bio snimljen u Danskoj. Obilježio je generacije i ne samo u našoj zemlji.

U kojoj mjeri Vam tijelo gimnastičara i plesača pomaže da preuzmete tijelo lika uloge?

- Teško mi je odgovoriti. Od mladosti sam bio vrlo fizična osoba. Da li bih bio drugačiji glumac da se nisam bavio plesom i gimnastikom? Ne mislim da bi se puno promijenilo. S druge strane, činjenica da sam se oduvijek puno bavio sportom, vrlo je korisna za kaskaderske izvedbe. Mogu pasti i padati mnogo puta, ostavljajući dojam da je sve u velikoj silini i preživjeti!

Ponekad, kad se bacim golog torza na beton i nije moguće postaviti madrac da me zaštiti, bude mi žao zbog biljega na mom tijelu, ali ja to jako volim. Za deset godina vjerojatno to neću reći. Već sam si slomio nos i nekoliko rebara, iščašio sam ključnu kost i rame. Sa skoro 60 godina oporavak će duže trajati, ali za sada odbijam imati dvojnika na borbenim scenama. To je nemoguće! Zabranjene su mi kaskaderske scene u automobilima, ali da budem pošten – nekoliko sam ih već imao. A ako to prepustim nekom drugom – to je uvijek nevoljko.

Posljednja scena u filmu “Drunk” (2020.) je ostavila dubok, trajni dojam na gledatelje. Dvije minute plešete u kostimu, na keju u Copenhagenu, sa pivom u ruci, prije nego uronite u more u luci. Koreografija je puna euforije, kao da se radi o intimnom oslobođenju. Ispričajte nam.

- Snimali smo je dva dana. Bilo je toliko pojedinosti koje smo trebali urediti. Morao sam plesati, skakati i padati po velikim pločama. Koraci su bili priličito kompleksni. Nisam htio biti u velikoj formi, jer moj lik, gimnazijski profesor Martin, nije bio sportski nastrojen. Bio je u uznapredovalim pedesetim godinama, kao ja. Nije trebalo praviti korake kojima bih se mogao povrijediti, nisam smio praviti brutalnija savijanja i velike raskorake, itd. Finalni rezultat je zaista vrlo ugodan za gledanje, ali sam ja ipak bio u umjetničkom raskoraku sa Thomasom Vinterbergom.

U čemu?

- U tom hiperrealističnom filmu nisam razumio pertinentnost te scene plesa, koja mi je izgledala kao san. Za mene je ona bila izvan koneksta, jer u scenariju nije bilo tog sna. Mislio sam da takav kraj previše odstupa od formata filma. Thomas mi je rekao: “Ne, ne, to je samo ples.” Popustio sam, a on je bio potpuno u pravu. Nisam uočio čaroliju te ideje.

U “Pusheru II” scena, koja traje duže od četiri minute, uznemirujućeg intenziteta, pokazuje Vas golog u sobi sa dvije prostitutke. Treba li čovjeku hrabrosti da se pokaže u tako mizernom stanju?

- Ta scena je apsolutno ponižavajuća za Tonnyja. Ništa mu ne polazi za rukom i to je tako nezgodno. Kad mi u jednom trenutku ta namjera bude jasna, i kad znam da je to vizija redatelja, upuštam se bez ikakvih kočnica, bez stida. Kao i obično, Tonny gestikulira da bi bio interesantan, i kao i obično mizeran je. U filmu kakvog mi volimo, ti likovi, koji se ne znaju jasno pogledati u ogledalo, su očaravajući. Dakle, ne znam da li sam bio hrabar.

Pokazati se gol na setu i na ekranu, pokušavajući postići erekciju ne može biti bezazleno.

- To je bio priličito čudan, priličito neugodan dan. Nicolas Winding Refn, vrlo sramežljiv redatelj, crvenio se i bilo ga je sram. Nije mogao izravno razgovarati sa dvjema mladim ženama. Jedna je bila prava prostitutka, a druga porno zvijezda. Tražio je od mene da zapravo režiram scenu. Na svu sreću, direktor fotografije je dobar prijatelj i osjetio sam se manje usamljeno. Na kraju je taj dan bio ponižavajući. Tim bolje, jer je ta scena trebala biti ponižavajuća.

To potvrđuje Vaš leit motiv: “Za dobrobit filma moj angažman nema granica.”

- Otkrivanje mog tijela je imalo opipljiv cilj učiniti film “ljepšim”. U toj sceni “Pushera II” to je bio slučaj. To je bila i prigoda pokazati sve glupave tetovaže na koje je lik bio jako ponosan. U tom preciznom slučaju moje tijelo pripovijeda jedan aspekat njegovog stanja duha. Izvan toga, ja ne sanjam da se šetam gol u svakom filmu. Ako mi se ponudi scena seksa koji nije simuliran, nisam zainteresiran. Takva ideja nema smisla! Neke filmoljupce uzbuđuju takve smjelosti, a ja zbog toga napuštam film. To je za mene nepremostiva granica. A ima barem još jedna: zaista povrijediti partnera ili partnerku. To - nikada!

Rekli ste: “Imam dobar instinkt da osjetim ritam i težinu mojih likova.” Kakav je smisao ove rečenice?

- Uzmimo primjer Tonnyja u “Pusheru II”. Znao sam da će me ulazak u njegovu kožu osam godina kasnije, na dvanaest sati dnevno, istrošiti. Tako je iscrpljujuće biti on. On je takav kreten. Cijeli svijet mu viče “Okreni desno”, a on svaki put krene lijevo. Ništa ne razumije. Znao sam da će biti zahtjevno vratiti se u njegovo tijelo na mjesec dana. Ali, kad sam obrijao glavu, sa lakoćom sam pronašao njegov ritam. Prvog dana sam si rekao: Daaa, odlično ćemo se zabaviti. Samo naprijed, ustvari, drag mi je taj jadni tip.

A kakvu težinu i ritam je imao Vaš lik u filmu “Michael Kohlhaas”, redatelja Arnaud des Pallières na Kanskom festivalu 2013? Trgovac konjima u XVI stoljeću, koji uzima oružje da bi oprao svoju čast.

- Kohlhaas je apsolutna suprotnost Tonnyja. On je obiteljski čovjek, koji ima ljude koji rade za njega, i želi sačuvati ugled, zahtijevajući pravdu od lokalnog barona. On je čovjek koji ima težinu, duboko je ukorijenjen u kraj Cévennes. Stoičan, govori i kreće se malo, ali kad to uradi nešto moćno se desi na ekranu. Ne zamara se trivijalnostima.

Jednako pitanje za Martina iz “Drunka”, profesora deprimiranog svakodnevnicom ispunjenom dosadom, i koji primjenjuje navodnu teoriju: živjeti sa 0,5 gr alkohola u krvi vratiće mu ukus života.

- Na početku priče on se osjećao kao da je u bestežinskom stanju, obuzet strahom od starenja. Ne zna više gdje mu je mjesto. Onda shvati da ga alkohol povezuje sa realnošću i osjeća se kao da se ponovno rodio. Onda pije sve više i na kraju se ponovno osjeća loše i ne zna da li uopće postoji. Da bih ga razumio, nisam toliko mislio na njegovu fizičku građu, nego na njegovu unutarnju prazninu.

Zašto je snimanje “Arctica” (Joe Penna, 2018.) Vaše najekstremnije glumačko fizičko iskustvo? Glumite čovjeka koji pokušava nakon pada aviona preživjeti usred Arktika.

- Bilo je jako brutalno. Smršao sam 7 kg za 19 dana. Kad sam se vratio, moja žena je bila zaprepaštena. To nije bilo namjerno, da bih se uživio u ulogu. Bili smo na kraju svijeta, na Islandu, na polarnoj zimi, na vjetrovitom, udaljenom mjestu. Hrana nije bila dobra ili nam nije bila isporučena na vrijeme, svi smo bili jako umorni. Uveče bih se srušio u krevet ne skidajući ogromnu crvenu jaknu. Svako jutro je ideja bila kako preživjeti još jedan dan. Sanjao sam o toploj kupki. Ta potpuna iscrpljenost je determinirala moj način glume i definirala je moj lik, koji je bio i onako skoro nijem. Na kraju snimanja smo pripremili odličnu klopu sa pivama. To je prvi film koji je snimljen u takvim rock’n’ roll uvjetima. Trebalo je mentalno prionuti, ali volim ići do kraja avanture, kad mi je preko 50 godina.

“Arctic”, “Michael Kohlhaas”, “Tihi ratnik”, “Kraljeva zemlja”. U nekoliko navrata ste imali uloge koje Vas fizički suočavaju sa prirodom. To nije slučaj.

- Ja jako volim prirodu. Kao dijete sam satima koračao sa mojim psom po šumi, do te mjere da se izgubim. On me je vraćao kući. Ta snimanja me prenose u fantastične, čiste, udaljene prostore i daju mi mogućnost da se s njima stopim. To je fantastično! Na Arktiku je na 5 km od našeg kampa bilo zaleđeno jezero. Išao sam do njega sam. Mogao sam čuti uznemirene ribe pod ledom koji je pucao. Čovjek se osjeća tako ponizan i beznačajan u takvim trenucima, sa ledenjacima na horizontu. Ti posebni trenuci inspirirali su likove koje sam interpretirao.

Redatelj Arnaud des Pallières opisuje Vaše lice kao “oštri i veličanstveni planinski krajolik”. Šta kažete na to?

- Jako mi se to sviđa. On vidi planinu tamo gdje će neko drugi uočiti jezero. Ja sam apsolutni fan velikog američkog glumca Bustera Keatona (1895-1966). Mogu u beskraj gledati njegovo lice koje je tačno ono koje želite da bude. Pripovijeda vam priče koje vi želite da vam on priča. Ne daje vam ih, morate ih pronaći. Lice Keatona je kao prazno slikarsko platno na kojem svako čita ono što želi.

Je li istina da Vam je Vaša prošlost gimnastičara spasila život prilikom nesreće na motoru?

- Jeste. Vozio sam danski motor Nimbus vitage, kad je jedan automobil naletio na mene. To se desilo u djeliću sekunde. Imao sam dvije mogućnosti. Ili da me automobil zgazi ili udariti ga i pokušati preletjeti preko njega. Našao sam se u zraku, napravio salto i dočekao se na noge bez problema. Kao Spider Man. Ne znam ni ja kako mi je to pošlo za rukom. A motor je bio potpuno uništen.

U Vašim ulogama uvijek izgledate u odličnoj formi. Kakva je Vaša svakodnevna praksa?

- Nastojim uvijek biti u formi, ne zbog mog posla, nego zato što volim biti u dobroj fizičkoj formi. Pušim, ne vodim naročito računa o ishrani, ali sam discipliniran čim se radi o treninzima. Prije svega puno vozim bicikl.

Želio sam biti Federer

I veliki sam ljubitelj tenisa. Sigurno se vidim kao bolji igrač nego što realno jesam. Shvatim to jer treneri koje srećem žele sve promijeniti u mojoj igri. Nije važno, jer jako uživam i pokušavam se poboljšati. Što je teško, kad čovjek ima loše stečene navike u držanju. Nekada je moj bekhend odličan, a nekada katastrofa...

Jeste li veći ljubitelj Rafaela Nadala ili Rogera Federera?

- Sanjao sam da budem Federer. Koja je to ljepota gledati ga kako igra! Sve je izgledalo tako lako i tako fluidno s njim. Obožavao sam njegov rivalitet sa Nadalom. Iščekivao sam njihove mečeve sa toliko uzbuđenja. Svaki je imao tako različit stil. Kad sam na snimanju, tenis mi jako nedostaje. Čim se vratim kući zovem sina da odigramo partiju. On je odličan. Tjera me da se branim k’o lud.

U biciklizmu, jeste li fan Jonasa Vingegaarda, Vašeg zemljaka, dvostrukog pobjednika Tour de France?

- Njega i njegove protivnike smatram fantastičnim. Prihvatiti tolike napore da bi se vozilo tako brzo na Tour de France je čisto ludilo. Razumijem zašto toliki ljudi žure postaviti se uz cestu ili provode sate i sate pred televizijom da prate njihove podvige. Ja sam kao oni. Počeo sam voziti bicikl nakon operacije koljena. Kirurg mi je rekao da više neću moći trčati. E rekao sam si: “K vragu, kupiću si super bicikl.” U početku je to bilo za rehabilitaciju noge, ali brzo sam se naučio. Volim voziti kad je strmo, ali ne baš previše. Smatram to brutalnim i tako ugodnim. Posljednjih godina sam si kupio nekoliko bicikla.

Gledate li puno sport na televiziji?

- Sve vrijeme. To je najljepše u životu, kad se ljeti nastavljaju jedno za drugim Tour de France, veliki nogometni turnir i Olimpijske igre. Neću da propustim ništa od toga, toliko volim šampione na vrhuncu njihovog talenta. Gladan sam dramatičnih momenata koje proizvode. Flash adrenalina na cilju 100, ludi intenzitet trke od 800 m. Borba na prijevoju na Tour de France – koja sreća… Vrhunac drame na finalu Svjetskog nogometnog kupa između Francuske i Argentine, paroksizam emocija nikada viđen, Francuzi su izgubili, ali su napisali povijest. Koji scenarista bi mogao zamisliti takve vrhunce napetosti? Cijela je planeta Zemlja željela vidjeti trijumf Lionela Messija u istom trenutku kad je Kylian Mbappe doživljavao najveće veče svog života. Svi ti preobrati genijalaca. Bili smo u filmu u duelu na život i smrt između Al Pacina i Roberta de Nira. Na kraju pred televizijom više nisam mogao disati. Na toj razini je to umjetnost u čistom stanju.

Navijate li posebno za neki klub?

- Navijam za sve klubove u kojima nastupa Leo Messi.

Mads Mikkelsen: Navijam za sve klubove u kojima nastupa Leo Messi

Inter Miami nije baš jako seksi.

- Veliki sam fan Miamija. Naročito volim Barcelonu, klub njegovog života. Ekipu u kojoj je briljirao najveći igrač Danske: Michael Laudrup, 1989-1994. Osjetljiv sam jako na klub iz moje zemlje, CF Copenhagen, koji je pobijedio na šampionatu Danske ove godine.

(Sa francuskog prevela
Nada Zdravič)