Kenan ef. Ovčina za Oslobođenje: Dobra djela treba činiti i nakon Bajrama

Kenan efendija Ovčina je imam, profesor islamske teologije i društveno angažirani mladi intelektualac koji djeluje u Mostaru. Rođen je 1994. godine u Blagaju. Završio je studij teologije na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, nakon završene Karađoz-begove medrese u Mostaru.

Tokom studija aktivno je volontirao u programima podrške mladima i učestvovao u brojnim humanitarnim i društvenim projektima. Radio je kao imam u Sjedinjenim Američkim Državama (Kansas City i Phoenix), Sarajevu (džemati Ali-pašina džamija i Plandište), te Mostaru (džemat Vrapčići), gdje je stekao dragocjena iskustva u organizaciji vjerskog života, radu s mladima, te integraciji islamske duhovnosti sa savremenim društvenim izazovima. Od 2017. je pomoćnik glavnog imama u Medžlisu Islamske zajednice Mostar. Ovčina je, također, edukant geštalt psihoterapije u edukacijskom centru Psiho-Integrum u Sarajevu, gdje istražuje odnos između duhovnosti, mentalnog zdravlja i međuljudskih odnosa.

Pred vjernicima je jedan od najvažnijih islamskih praznika kojim se slave istrajanost i požrtvovanost. Kako je običaj da se tokom ramazana obiđu džemati, možete li nam reći u kakvom raspoloženju Hercegovci dočekuju Bajram?

- Mjesec ramazan je zasigurno bio duhovno proljeće za vjerničke duše i za duše svih koji su željeli i žele popraviti svoj odnos sa Gospodarom svjetova. Postom smo trebali ugasiti onu životinjsku prirodu u nama, prisjetiti se da smo u mogućnosti omirisati i osjetiti povjetarac duhovnog svijeta i prisjetiti se svrhe bivanja na ovome, prolaznome, ovosvjetskom životu.

Susret različitosti

To je, svakako, pročišćenje naše duše, koju smo, kako nas vjera uči, dobili kao emanet našeg Stvoritelja, te uz to i zadatak da je čistom vratimo Njemu. Ramazan je godišnja prilika, blagoslovljeno vrijeme, da se čovjek povuče iz carstva tjelesnog, kako bi ostvario duhovnu ravnotežu i zadobio duhovne plodove, a duhovni plod ramazanskog posta je svakako trebala biti bogobojaznost – svijest o Bogu. S te strane gledano, Hercegovci i svi vjernici, naravno, Ramazanski bajram dočekuju kao veliku radost, kao posebne, mubarek-dane radosti i nade, te nagradu nakon brojnih ramazanskih odricanja i bogougodnih djela.

Hercegovina, odnosno Mostar, specifična je i po već dugo godina njegovanim odnosima među religijskim predstavnicima naroda. Da li se to vidjelo i u vrijeme posta?

- Ovo je sredina gdje se susreću različite kulturne i duhovne tradicije. Samim tim, itekako je plodno tlo za otvaranje međureligijskog dijaloga, susretanja te vrste, koji nisu bili rijetkost u proteklom periodu. Ovdašnji ljudi su navikli da za njihovim iftarskim trpezama, u posebnim prilikama, sjede ljudi drugih vjeroispovijesti, i to nije nova praksa, nego nastavak njegovanja takve tradicije.

Mostar, kao i cijela Hercegovina, područje je susreta različitosti, te je važno da na takvu sudbinsku odrednicu gledamo kao na priliku za upoznavanje i približavanje, jer vrijednosti koje dijelimo su univerzalne i zajedničke, kao što su briga za porodicu, želja za mirom i dostojanstvenim životom svakoga čovjeka. Svakako je opredjeljenje cijele Islamske zajednice, posebno njenog rukovodstva ovdje u Hercegovini, da se te vrijednosti njeguju, te da se proces međureligijske saradnje nastavi i ubuduće.

Još kao student ste volontirali i pomagali mladima. Koliko smo se u današnjem vremenu udaljili jedni od drugih i da li je sveti mjesec ramazan bio prilika da pomognemo onima kojima je naše malo, zapravo, puno?

- Susreti i volontiranje s mladima, u studentskim danima su mi posebno dragocjeno životno iskustvo. To je vrijeme kada mladi ljudi sazrijevaju, formiraju se kao ličnosti koje će nositi različite odgovornosti i biti u različitim ulogama prisutni u društvenoj zajednici sutrašnjice. S te strane, to odrastanje je bilo zajedničko.

Svjedoci smo da se okolnosti života ubrzano mijenjaju, te da je sve veći trend otuđenosti, prividne samodovoljnosti i odmaka od zajednice. To je vrlo pogubna pojava, možda najviše za naše mlade, jer upravo se najveći individualni napredak dešava u kontaktu s drugima, u odnosima i susretima, gdje je potencijal za izazove i rast. Zapravo, i naši duhovni velikani nas uče da nema duhovnog napretka u odgoju (ar. terbijetu), u osami i otuđenosti. Za takav cilj se treba izlagati u zajednici, biti njen aktivan član. A i Poslanik, neka je mir na njega, uči nas da je bolji čovjek koji je aktivan, a izlaže se neugodnostima drugih ljudi, nego onaj koji se otuđi i čuva svoj mir.

Ramazan je uvijek prilika da pokažemo svoju solidarnost, jer smo svjesniji svoje ranjivosti i, zapravo, egzistencijalne krhkosti. Naš Poslanik, a. s, bio je najdarežljiviji u ramazanu, tako da je i to praksa koju treba slijediti. Post omekšava srca, pa je prilika da bez koprene i zastora prolaznosti bolje ugledamo ljude među nama koji ne uživaju blagodati i mogućnosti života neopterećenog temeljnim potrebama egzistencije. Tokom ovog mjeseca ljudi više razmišljaju o drugima. Organizuju se humanitarne akcije, dijele se iftari, obilaze stariji i bolesni.

Temelji gradova

U mnogim džematima upravo tokom ramazana posebno dolazi do izražaja briga za socijalno ugrožene. Važno je razumjeti da solidarnost ne mora uvijek biti velika ili spektakularna. Lijepo bi bilo da se socijalna osjetljivost zadrži i tokom ostatka godine, što je, zapravo, cilj ramazanske škole. Nismo na dobrom mjestu ako naša djela ne liče na ona ramazanska, te ako naša srca otvrdnu da ne mogu osluhnuti potrebe i vapaje naših braće i sestara u potrebi, nakon ramazanskih i bajramskih odabranih dana.

Očekujete li ikakav napredak u odnosu lokalnih vlasti spram vakufske imovine u Mostaru?

- Itekako da očekujemo napredak u odnosu lokalnih vlasti spram vakufske imovine i vakufskih vrijednosti općenito u našem gradu. Prije svega, očekujemo jedno poštovanje prema instituciji vakufa koja je zaslužna za početak urbanizacije ovoga grada, od 1503. godine. Ovaj grad se izgradio na temelju vakufa, dobrovoljnih zadužbina s namjerom bliskosti Bogu, a korisnosti ljudima. To je historijska činjenica koju uvijek treba imati u vidu. Kroz stoljeća su upravo vakufi bili temelj razvoja mnogih gradova – iz njih su nastajale, pored džamija i vjerskih objekata, škole, mostovi, česme, biblioteke i brojni drugi objekti od općeg značaja.

U lokalnom javnom diskursu, pored brutalnih napada na vakuf i vakufsku imovinu, nailazimo i na temeljno nepoznavanje ove institucije, njene svrhe i doprinosa civilizaciji, bez obzira na vjerske, kulturološke i druge predznake. Zbog toga imate paradoks da umjesto da govorimo o unapređenju ove institucije islamske civilizacije, mi smo danas svjedoci diskriminacije lokalnih vlasti, što kao posljedicu ima traženje naših prava na sudskim instancama različitih nivoa. Vakufi su stoljećima bili izraz brige za zajednicu i dobrobit društva – zato je važno da se prema toj baštini odnosimo odgovorno i s poštovanjem, a svakako su važan resurs za razvoj naše zajednice u budućnosti.