Izet ef. Čamdžić: Ako možemo bez vode tokom ramazana, možemo i bez onoga što nam šteti mimo ramazana

Nastupio je ramazan. U blagoslovljenom mjesecu ramazanu desila se ogromna promjena za cijelo čovječanstvo, počela je objava Kur’ana Časnog. Ramazan nas podsjeća iznova da vrijeme je za promjene, za nove korake.

Izet ef. Čamdžić, glavni imam MIZ Zavidovići, svojim hutbama inspiriše mnoge. Jedan je od onih koji svojim riječima, ali i emocijom, zna pristupiti čovjeku, dobiti njegovu pažnju i prenijeti mu svoju mudrost.

Ef. Čamdžić je govorio za Oslobođenje o ramazanu, dužnostima vjernika tokom ramazana ali i nakon ramazana, izazovima i mnogim drugim temama.

Uz dužnosti posta i redovnog obavljanja namaza, šta je to na šta trebamo obratiti pažnju i dodatno njegovati tokom ramazana?

Mi smo obavezni klanjati i izvan ramazana. Nema slobodnoga dana u 365 dana u godini pa da je čovjek koji je punoljetan, pametan i zdrav, oslobođen od namaza ili nekih drugih obaveznih, redovnih obreda. Poseban ramazanski obred je post. Punoljetan, zdrav i pametan musliman i muslimanka dužni su postiti. To su za vjernika redovni sadržaji. Ne dolazi ramazan kao neka prilika za one koji ne rade ništa od spomenutog, kako bi sve to propušteno nadoknadili. Već kako bi oni koji redovno vjeru žive, u ramazanu postigli više. Ramazan nas uči kako je moguće odricati se, čak onoga što nam treba, pa nam daje jednostavnu i jasnu poruku - ako vi možete bez onoga što vam treba, recimo bez vode, od zore do zalaska sunca, kako vi ne bi mogli bez onoga što vam šteti, a to je recimo svaki grijeh. Prema tome, sama suština posta, sama suština poruke posta i ramazana jeste kako bi nas osnažio i osposobio da se izvan ramazana i u svakom danu našeg života osposobimo suprostaviti grijehu kao što se u ramazanu odričemo hrane i vode, zato što tako hoćemo.

Kako mladom čovjeku objasniti smisao odricanja u vremenu u kojemu se stalno poruča da treba ne imati da treba imati sve i da treba imati odmah?

Pa najlakše bih rekao - teško. Mi možemo svakome objasniti i objašnjavamo ljudima šta je vjera, šta je istina, šta je pravi put, gdje se može naći sreća i gdje ta sreća stanuje, da se ovdje na ovom svijetu živi sretno, a na budućem se spasi. Ali će tim putem sreće i tim putem spasa krenuti onaj koji to sam sebi kaže - kad se ubjeđenje u njegovo srce nastani. I to ga ubjeđenje pokrene na dobročinstvo i na taj stameni korak pravim putem.Dakle, istina je da mi živimo u vremenu u kojem ljudi žele imati sve i odmah. Vjera nas uči ustrajnosti, ako bismo ramazan trebali i poruke njegove opisati jednom riječju, rekli bismo da je to ustrajnost. U ramazanu, u svakome trenu u toku dana, ustrajavamo u pokornosti i služenju istini, posteći, družeći se sa Kur'anom, pa bismo trebali tako učiniti i u svakome danu. Dakle, teško je objasniti, a objasnit će svako sebi ako prihvati činjenicu da ne postoji instant rješenja, već da nas vjera uči odricanju i neprekidnoj ustrajnosti u dobročinstvu, a odmicanju i bježanju od onoga što nas vuče dunjalučkoj nesreći i ahiretskoj propasti. Ne treba odustati od objašnjavanja, negdje će zrno koje mi sijemo i u ramazanu i izvan njega, objašnjavajući vjeru, niknuti.

Često govorite o vjeri kao živom odnosu, a ne samo propisu. Kako izgleda prakticirati islam u modernom vremenu, a ostati autentičan?

Obaveza je prakticirati islam u svakom vremenu. U svih 14 proteklih vjekova, prakticirati islam značilo je klanjati ako smo dužni klanjati, postiti ako smo dužni postiti, dijeliti ako smo dužni dijeliti od onoga čime nas je Bog obskrbio, ako smo u mogućnosti pomoći komšiji, čovjeku pokraj nas pomoći, itd. Nas nijedno vrijeme ne oslobađa obaveze da budemo čovjek, da živimo Bogu u pokornosti. I ovo moderno vrijeme... Nije moderno biti alkoholičar, nije moderno biti kockar, nije moderno biti razvratan. Dakle, bez obzira koje je vrijeme, vjera je uvijek moderna jer su njene poruke univerzalne Prema tome, nema tu nikakve zapreke biti modern i biti vjernik.

Mnogo je ljudi koji su se udaljili od vjere, a za ramazan osjeti neku potrebu i neku vrstu čežnje. Šta biste poručili tim ljudima?

- Mi znamo iz izvora naše vjere da je ramazan posebno vrijeme, poslanik Muhammed a.s. bi pred ramazan govorio ljudima: "O, ljudi, primakao vam se častan mjesec", mjesec blagoslova, sreće, napretka, mjesec različitih i velikih i ljudskom razumu nepojmljivih blagodati, itd. Ja bih rekao da, koga god čežnja povuče, da li u ovom ramazanu, u bilo kojem ramazanu, možda u onom prošle godine osjetio je tu čežnju, možda će tu čežnju mu Bog dragi u srce usaditi naredne godine. U bilo kojem ramazanu da čovjek osjeti čežnju - da se vrati sebi, da se vrati iskonu - da taj poziv ozbiljno čuje i razumije i da razumije da nas ramazan ne uči, niti je njegova poruka da mi samo u ramazanu budemo dobri, već ramazanu je zadaća da nas nauči da mi u svakome danu budemo dobri. Ta posebnost ramazanska, koja nesporno postoji, u zraku se ja bih rekao osjeti, ona je ta neka energija, ta snaga koja nas treba podstaći, osnažiti da u svakome danu, na svakome mjestu, pokušavamo biti pozitivni, pokušavamo biti dobročinitelji. Dakle, jedan dan ramazanskog posta trebao bi u nas nastaniti toliko snage da deset dana izvan ramazana budemo sposobni crpiti tu snagu iz ramazana i da živimo vjeru. Dakle, osjetiti poziv, to je izuzetna milost Božija, osjetiti poziv i tu čežnju za istinom i odazvati se na taj poziv je zadaća svakoga čovjeka koji taj poziv u sebi osjeti i treba razumjeti da taj poziv koji je osjetio u svome srcu jeste neizmjerna Božija milost, jeste poziv, opet ponavljam, toj dunjalučkoj sreći i ahiretskom spasu. Ali ne treba to razumijeti da ja sad u ovom ramazanu ili u kojem drugom ramazanu mogu nadoknaditi sve propušteno, pa poslije ramazana se opet vratiti istome načinu života. Ja govorim ljudima da je ramazan put a ne kraj puta. Nijedan obred u našoj vjeri nije sam sebi svrha. Svi su oni put, a kraj puta je odgojen čovjek, čovjek koji je Bogu pokoran i čovjek koji će biti na ovom svijetu, zahvaljujući svom načinu života, spašen na budućem.

Kako pristupiti ljudima koji su razočarani institucijama pa i vjerskim?

Neće niko odgovarati ni pred kakvim dunjalučkim institucijama, pa ni vjerskim. I vjernik se ne bude radi mene, radi vas, radi ne znam ja nekog unutar neke strukture u državi ili u nekoj vjerskoj zajednici. Vjernik se bude iz lične potrebe. Da se bude sretan na ovome svijetu. Vjernik se bude iz ličnog ubjeđenja da živimo vječno, samo se selimo iz kuće u kuću. A institucije, nisu u njima meleki niti anđeli. U institucijama su ljudi kao što smo i mi. I naravno da nije uvijek u tim institucijama ni bajno, ni sve pod konac i u skladu sa zahtjevima i propisima vjere. Vjernika ne može razočarati nikakva institucija i nered u bilo kakvoj instituciji i nerad u bilo kakvoj instituciji, jer on nije vjernik radi institucije, on nastoji i bori se da ne razočara svoga Stvoritelja i da ne razočara sebe, jer činjenje dobra je nagrada samo po sebi. Čovjek kad učini dobro djelo, on se lijepo osjeća, a suprotno tome, kad učini grijeh, on se loše osjeća, nešto mu je tijesno u prsima. Prema tome, svi trebamo raditi da te institucije budu bolje, da budu na usluzi našemu narodu, našoj zemlji, našoj djeci, da se borimo, da imamo bolju budućnost za sve nas. Ali nas nipošto to ne može razočarati jer mi strijemimo Božijem zadovoljstvu, a ne zadovoljstvu bilo kakve institucije.