Ispovijest kćerke maršala Žukova: Moj otac je vodio završni napad na Berlin

Od juna 1945. Sovjetski savez izražava počasti maršalu Žukovu: on dočekuje paradu Pobjede na Crvenom trgu. Georgij Konstantinovič Žukov, 1896-1974, znao je, u jesen 1941, dok se njemačka vojska nalazila na vratima Moskve, pobjednički obraniti svoju prijestolnicu.

Silina iznenađenja

On je i u proljeće 1945. predvodio završni napad na Berlin. On je u noći između 8. i 9. maja 1945. primio kapitulaciju Wermachta. Njegova kćerka Margarita Georgievna Žukova nije nikada zaboravila njegovo pripovijedanje.

U proljeće 1945. SSSR je sa nestrpljenjem, ali i sa zabrinutošću, čekao vijest o padu Berlina, jer se znalo da će borbe izazvati mnogo smrti. Prema riječima Vašeg oca, kako su se sovjetski vojnici pripremali za napad?

- Georgij Konstantinovič je često govorio da su pripreme bile odlične. Njemačka komanda je dodijelila više od 400.000 ljudi obrambenom sustavu oko glavnog grada Reicha. 29. marta, kad su odjeknuli posljednji pucnji u Pomeraniji, naši tenkovi i topovi počeli su se kretati prema jugu. Njihov transfer je bio brižljivo skrivan. U Poljskoj su željezničke pruge, koje su vodile prema crti fronta, bile proširene za širinu sovjetskih vozova: tehnička sredstva su tako bila prevežena skoro do bojišta u kamufliranim konvojima.

U kojem trenutku je počela bitka za Berlin?

- 16. aprila u 5h ujutro. Moj otac je bio na mjestu zapovjednika, odakle je posmatrao dolinu rijeke Odre. Bila je magla. I dok su Nijemci bili navikli da naše vojske napadaju u zoru, otac je odlučio lansirati ofanzivu dok je još bio mrak i iskoristiti reflektore DCA za osvjetljenje. Silina iznenadnog napada je zaprepastila neprijatelja. Najkrvavije bitke su se odvijale na uzvisinama Zelovo. Moj otac se prisjećao da je za proboj obrane na prilazima Berlinu trebalo četiri dana. Nijemcima je bilo jasno da se radilo o sudbini njihove zemlje. Borili su se tvrdoglavo i hrabro. Ali nisu mogli zaustaviti elan naših vojnika. 19. aprila Nijemci su se počeli povlačiti. Prva topnička vatra na glavni grad Reicha se dogodila 20. aprila.

Kako su prošle borbe u gradu Berlinu?

- Mnoge priče mog oca mi se vraćaju danas. Najokrutnije borbe su se odvijale u srcu grada, gdje su se nalazile institucije vlade. Njemački vojnici su koristili podrume, skloništa, podzemne prolaze da bi nas napali s leđa. Da bi bombardovali središte grada trebalo je tešku artiljeriju dopremiti vozom do šleske željezničke stanice. Projektili su bili teški 500 kg. Kod zauzimanja berlinske gradske vijećnice, izuzetno solidne zgrade, obrana je bila tako učinkovita da je bilo nemoguće prodrijeti u nju. Vojnici su si prokrčili put miniranjem zidova susjednih zgrada. Još jedna krvava bitka se vodila za Reichstag. Branilo ga je oko 6.000 SS vojnika. Naši vojnici su išli u napad nekoliko puta, ušli u zgradu, ali su se više puta morali povlačiti. I kad su bili zauzeti niži katovi, garnizon se nije predao. Tek 30. aprila u 21h50 se pobjednička zastava zavijorila na kupoli Reichstaga.

Jesu li nastavljene borbe nakon zauzimanja Reichstaga?

- U samoj zgradi borba je trajala oko 24 sata: otpor je prestao tek prvog maja uveče. Berlinski garnizon je kapitulirao 2. maja. U 1h50 radio komande obrane Berlina je emitovao i ponavljao kratku poruku na ruskom i njemačkom: “Šaljemo vam naše parlamentarce na most kod Bismarckstrasse, prekidamo naše vojne akcije.” I borbe su praktično prestale.

Šta se tada znalo o sudbini uglednika Reicha?

- Prvog maja general Čujkov je obavijestio mog oca, prema onome što mu je rekao general Krebs, šef zapovjedništva njemačkih kopnenih snaga, koji je došao predložiti sklapanje primirja, da je Hitler izvršio samoubojstvo. Moj otac je telefonirao Staljinu, koji se nalazio u svojoj dači u Kuncevu. Upravo je bio legao, ali je ustao: “Dobro je odigrao, gad”, rekao je. “Šteta što ga nismo uspjeli uhvatiti živog. Gdje je Hitlerov leš?” Prema onome što je rekao Krebs, leš je spaljen. Ali uveče 1. maja zapovjedništvo Treće armije je prijavilo da je 20 njemačkih tenkova, stiglih iz Berlina, uspjelo probiti naše linije. Mislili smo da su Hitler, Goebbels i Bormann pokušavali pobjeći na tim tenkovima.

Staljinov poziv

U zoru 2. maja, na 15 kilometara sjeverozapadno od Berlina, naša blindirana vozila su potpuno uništila taj konvoj, i na temelju onoga što se moglo konstatirati na licu mjesta, nije prevozio Hitlerove uglednike. Preostaje da, kako za Goebbelsa i Hitlera znamo šta se dogodilo, još uvijek ne znamo šta se desilo sa Bormannom (Martin Bormann, Hitlerov savjetnik i šef ureda nacističke stranke, op.p.)

Zašto Rusija proslavlja pobjedu 9. maja?

- Jer je dokument o kapitulaciji potpisan 9. maja u Berlinu. Staljin je telefonirao mom ocu u Berlin 7. maja. Tog mu je jutra rekao da su Nijemci potpisali u Reimsu akt o kapitulaciji. Staljin nije prihvatao da kapitulacija ne bude potpisana u Berlinu: istinska kapitulacija se mogla dogoditi samo u Berlinu. Nije trebalo ponoviti grešku iz 1918. Bilo je dogovoreno sa saveznicima da će se dokument iz Reimsa smatrati kao preliminarni protokol kapitulacije. Staljin je također rekao mom ocu da ga imenuje predstavnikom vrhovnog zapovjedništva sovjetskih vojnih snaga. U Berlinu se ceremonija odvijala u zgradi Vojne škole u Karlshorstu. Tačno u ponoć saveznici su ušli u salu za potpisivanje, gdje su sreli feldmaršala Keitela, generalpukovnika Stumpffa i admirala flote von Friedeburga, u pratnji stožernih oficira. Fledmaršal je uručio dokumente njemačke vlade koji su potvrđivali njegove pune ovlasti. U 0h43 njemački predstavnici su se potpisali na akt o kapitulaciji. Jedna pojedinost mi se vraća u sjećanje: moj otac je potpisao nalivperom kojeg je svih ratnih godina nosio sa sobom. Cijeli sovjetski narod je primio sa radošću kraj najgoreg rata u povijesti. Georgij Konstantinovič se često prisjećao tih majskih dana. Bio je ponosan što ga je pobjednička Moskva imenovala da zada fatalni udarac Berlinu.

(Sa francuskog prevela
Nada Zdravič)