Historijski intervju: Čovjek koji je bez žaljenja ispustio atomsku bombu

Kako ste decembra 1944. reagirali, kad ste bili izabrani da Vi ispustite prvu atomsku bombu?

- Nisam postavio pitanje. Rekao sam: Yes sir! Traženo je da organiziram 509. Composite Groupe (509. kompozitna grupa - 509 CG - bila je jedinica Zračnih snaga vojske Sjedinjenih Država stvorena tijekom Drugog svjetskog rata i zadužena za operativno raspoređivanje nuklearnog oružja. Izvela je atomska bombardiranja Hiroshime i Nagasakija u Japanu u kolovozu 1945. godine. Grupa je aktivirana 17. prosinca 1944. na vojnom aerodromu Wendover u Utahu. Zapovijedao joj je potpukovnik Paul W. Tibbets), strukturu koja je okupljala 1.800 ljudi i 15 bombardera B-29, čiji je krajnji cilj bio ispustiti novo oružje iznad Njemačke i Japana.

Obilan obrok

Sve do posljednjeg dana bio sam jedini koji je poznavao egzaktnu prirodu naše top secret misije.

Zašto Vi?

- Jer sam stekao reputaciju pionira u US Air Forcea, leteći mnogo više nego moje kolege, pilotirajući prvim zračnim napadima iznad okupirane Europe, i testirajući B-29.

Vaš avion Enola Gay je postao legenda. Ali odakle to ime?

- To je ime moje majke. Moj djed se hvalio da ga je pronašao u nekom romanu.

Kako ste se osjećali 5. avgusta 1945, kad je stigla finalna naredba iz Washingtona?

- Bio sam na nogama već duže od 24 sata. I bio sam odlučio malo se odmoriti. Ali nisam mogao spavati. Poslije nekog vremena sam ustao i igrali smo karte, da ubijemo vrijeme. 5. avgusta, dva sata prije polijetanja, u menzi nam je poslužen obilan obrok. Van Kirk, mehaničar na dužnosti, preuzeo je informacije o posljednjem vremenskom izvješću. Izračunao je da nam treba nešto malo više od šest sati da stignemo do Japana, tačno u zoru. Bilo je 2h30 kad smo poletjeli.

Na jednoj od fotografija, snimljenoj neposredno pred polijetanje, izbacili ste glavu kroz prozor. Djelujete iznenađujuće opušteno…

- Od prvog dana sam bio uvjeren da ću uspjeti. Imao sam na raspolaganju najbolji bombarder na svijetu i naročito istreniranu posadu.

A da su stvari krenule po zlu, kakva su bila uputstva?

- Nikakva, ili skoro nikakva. U slučaju problema, deaktivirana bomba je morala biti ispuštena na neko uočljivo mjesto da bismo je mogli naknadno pokupiti. Ni u kom slučaju je nismo smjeli izgubiti ili dozvoliti da je neprijatelj prisvoji.

Kako je protekao let?

- Rutinski. Postavio sam kurs na Iwo Jimu, gdje su nam se pridružila dva prateća aviona, a onda smo poletjeli prema Japanu. Sat prije dolaska na cilj radio je primio posljednje meteo izvješće od aviona koji su bili poslati radi prepoznavanja terena iznad četiri moguće mete: “Neograničena visina. Neograničena vidljivost.” Na 130 km od cilja preletjeli smo preko referentne tačke na zemlji. Odatle je bilo 272 stupnja zapad, pravo nad grad.

Kad ste vidjeli Hiroshimu prvi put?

- Čim smo izveli taj zaokret, opazili smo je, iz daljine, pravo pred nama. Američko visoko zapovjedništvo je izdalo naredbu da Hiroshima, Nagasaki, Kokura i Niigata (četiri odabrana grada) budu pošteđena zračnih napada. Odjel za rat je htio precizno izmjeriti posljedice prve atomske bombe, dakle grad je bio netaknut. “Hiroshima!”, uzviknuo je Van Kirk.

Kako ste ispustili atomsku bombu?

- Pet minuta, obavijestio sam preko radija da bih upozorio pratnju. Tri minute prije lansiranja emitovali smo neprekidni radio signal. Onda je Van Kirk rekao: Dvije minute. Odgovorio sam: OK. Trideset sekundi, petnaest sekundi… Spuštali smo se polako. Van Kirk je odbrojavao unazad: 5, 4, 3, 2, 1! Vuaaaaa! Avion je, oslobođen tereta, poskočio. U tom trenutku su prateći avioni ispustili svoje mjerne instrumente i pobjegli.

A Vi, šta ste Vi uradili?

- Imali smo 45 sekundi da pobjegnemo. Odmah sam započeo okret od 149 stupnjeva, kako mi je savjetovao fizičar Oppenheimer. U trenutku kad sam završavao okret, ogroman bljesak je ispunio kabinu: intenzitet hiljadu sunaca o kojem su nam govorili znanstvenici. Bomba je eksplodirala. Osjetio sam gorak ukus u ustima: eksplozija je proizvela fenomen elektrolize na mojim plombama.

Da li je posada bila zaštićena od radijacija?

- Prije polaska podijelili su nam ogromne zaštitne crne naočale.

Kakva je bila Vaša reakcija nakon eksplozije?

- Trebalo je brzo umaknuti, a preostalo nam je toliko stvari za uraditi, kao što je slikati, da nikome u avionu nisu na pamet padale posljedice bombe.

Eksplozija je proizvela jarki bljesak. A zvuk?

- Kad se val šoka približio, osjetili smo teški trzaj. U tom trenutku sam mislio samo kako pobjeći, da bismo izbjegli eventualne japanske lovce. Ponirao sam da bih dobio na brzini.

U trenutku eksplozije niste bili ozračeni?

- Znanstvenici i mi smo imali samo vrlo nejasnu ideju o posljedicama nuklearnog zračenja. Inicijalni plan je bio čak da se ispusti bomba na dolinu Tokyja i da se odmah nastavi kopnenim napadom. Kako me je pitanje kontaminiranosti zabrinjavalo, o tome sam razgovarao sa dr. Oppenheimerom, koji mi je odgovorio: “Ne brini, vraćajući se, učini da avion prođe kroz ogromne oblake kiše – to će ga oprati.” Upravo to sam uradio.

O čemu ste razgovarali u povratku?

- Sve naše razgovore je snimalo Ministarstvo rata. U avionu je nervna napetost popustila. Nisam bio željan razgovora, ali imali smo naredbu da prenesemo naše prve impresije. Poslao sam: “Hiroshima bombardovana. Rezultat: bolji nego je bio očekivan.” Zatim sam spavao dva sata.

Kako ste saznali za razmjere gubitaka ljudskih života koje je izazvala bomba u Hiroshimi?

- Sutradan je na naslovnici Saturday Evening Posta naslov članka novinara Wesleyja Pricea glasio: “Ubio sam 40.000 ljudi!” Govorio je o meni i o misiji. Onda je brojka narasla na 150.000 i više. Ali sve procjene su bile neprecizne.

Kakva je bila Vaša reakcija pred tim zastrašujućim bilansom?

- Mjesecima prije sam se pripremao psihološki. To me je mučilo, ali sam znao da takvo stanje duha u vrijeme rata ne vodi nikuda.

Kako se odvijao Vaš povratak u SAD?

- Na početku sve je bilo mirno. Onda su me ljudi počeli prepoznavati na ulici i tražiti mi autograme. Govorili su mi: “Vi ste junak!” Poslije sam dobio mnogo pošte i desetine ponuda za brak.

Da li se šezdesetih godina, kad je javno mnijenje počelo Hiroshimu smatrati tragedijom, ponašanje Vaših sugrađana promijenilo?

- Nikada na mene nisu pokazivali prstom, ali sam počeo primati pisma vehementnog sadržaja, optužujućeg. To je tim više bilo teško podnositi jer sam ja i dalje mislio da je misija nad Hiroshimom omogućila da se rat zaustavi.

Mislite li to i danas?

- Posada i ja smo tog dana bili u potpunosti svjesni posljedica našeg čina. Znali smo također da je predsjednik SAD-a, odlučivši upotrijebiti atomsku bombu, izabrao jedinu moguću opciju.

Obični momci

Došao je do zaključka da su gubici ljudskih života, koje bi izazvala invazija, bili takvi da mu javno mnijenje nikada ne bi oprostilo što nije upotrijebio atomsku bombu.

Kako danas ocjenjujete Vašu misiju?

- Avgusta 1945. mi smo bili obični momci kojima je bio povjeren posao. Uspješno smo ispunili naš zadatak i time smo stekli satisfakciju da smo spasili brojne ljudske živote.

Žalite li ipak zbog hiljada civilnih žrtava?

- Da, kao što žalim zbog svih poginulih u ratu.

Je li Vam se ikada dogodilo da mislite ili sanjate o bombi?

- Nikada nisam imao ni jednu neprospavanu noć.

(Sa francuskog prevela
Nada Zdravič)