Bašeskija novog vremena za Oslobođenje: Osamdesete su bile zlatne godine

Halida Kuburovića poznaju sve generacije umjetnika iz njenih različitih oblasti, od poezije, kinematografije, teatra, fotografije... Njegov doprinos razvoju i opstanku kulturnog razvoja je težak zadatak za opisati. Upamtio je Halid, a i mlađima pokušao u amanet ostaviti, priče o zlatnim danima bh. kinematografije, baleta i pozorišta. Brojne koncertne sezone, Baščaršijske noći i Međunarodni festival folklora samo su dio riznice Javne ustanove Sarajevo Art, u okviru koje je Halid svojevremeno djelovao.

Buntovi Sarajeva

Danas ima 82 godine i dalje je redovan na gotovo svim, pažnje vrijednim, kulturnim događajima u Sarajevu i šire. O njima piše i vrijedno postavlja fotografije na Facebook, a sve sa željom da ih neko danas, kilometrima daleko, prepozna ili se u godinama koje dolaze pronađe. Pamti Halid Sarajevo kroz njegove kulturne procvate i buntove, a bogato znanje ostavlja kao smjernice u biografijama, monografijama i drugim pričama o kulturnom životu našega grada i ljudima koji su ga gradili i nosili. Priče čuvaju moć da kultura Sarajeva opstane - dostojanstveno, profesionalno i na ponos stvaralaca i umjetnika u svim oblastima.

Za Vas kažu da ste foto Bašeskija novog vremena. Kako to doživljavate?

- Samo pominjanje Bašeskije u ovom kontekstu svojevrsno je priznanje truda, rada i odnosa prema životu, poglavito kulturnom životu u Sarajevu, u ovom našem prostoru bremenitom i prošlošću teškom. Ja to osjećam svojevrsnim znakom i priznanjem za moje kontinuirano djelovanje, praćenje i učešće u kulturnom životu Sarajeva, onog kome je čovjek Bašeskija podario sve vrline i ogromnu ljubav gradu njegova rođenja i života. Doba i vrijeme Mula Mustafe Bašeskije teško su uporedivi sa ovim našim, u različitom smislu.

U ovom trenutku, spominjanje Bašeskije kao ljetopisca, hroničara Sarajeva iz druge polovine 18. vijeka, u trajanju pola vijeka, koji je bilježio život, rast, tegobe, drame, ratove, bolesti i kuge, pa i neke radosti ondašnjeg šehera, samo sobom je jedna vrsta priznanja ljudskom umu, ljudskoj prirodi, dobroti i ljepoti koju neko biće i mnoga bića nose u sebi. Bašeskija je svjedok tog vremena, pisac i na neki način heroj tog vremena. Heroj po znanju, po ljubavi, po razmišljanju, po pažnji da se zabilježe bezbrojne ljudske drame, a ponekad samo imenom, prezimenom i datumom da je neko tad umro ili da se nešto tad dogodilo. Eto, to su neke stvari koje u ovom kontekstu predstavljaju ljudsko zadovoljstvo za svakoga ko u tom smislu nalazi neki detalj sličnosti i razmišljanja - da neko nešto u tom duhu čini i u ovom vremenu.

Ako me vide kao Bašeskiju ovog vremena, to je svojevrsno priznanje i ono ne može biti samo po nekoj vanjskoj vrsti sličnosti, bez obzira na to što kažu foto Bašeskija ili hroničar ovog vremena. Ne završava se sve fotografijom, završava se izborom sadržaja, lica, događaja, datuma i dešavanja, koja se na taj način ovom tehnikom i nekom mojom energijom bilježe za nekoga ko će eventualno sutra ili nekada u tom detalju naći neku sponu generacija, bez obzira na to ko je u kojem vijeku pisao, razmišljao, živio.

Halidov zapis na Facebooku o 41. Sarajevskoj zimi

U kojem razdoblju je Sarajevo imalo najveći kulturni procvat i kakav je uticaj ostavilo na opću kulturu građana?

- Osamdesetih do devedesetih godina imali smo najbolje produkcije, pogotovo u kinematografiji. Godišnje su finansirana dva do tri igrana filma, a sada imamo situaciju kada godinama nemamo nijedan. Jasmila Žbanić se bori da se stvore uslovi da nastavi film “Quo vadis, Aida”, i tako dalje. Tako je to s te strane sada tužno. Isto tako i dokumentarni filmovi. Nekada se finansiralo 15 dokumentarnih filmova godišnje, što igranih, što kratkih. Sada je sve to prestalo.

Prije se ulagalo u obrazovanje i kulturu. Otvarale su se ustanove kulture, biblioteke, pozorišta, Muzička akademija, domovi kulture. Razmišljalo se o budućnosti. Ja sam tada najviše radio u SIZ-u (Samoupravnoj interesnoj zajednici) kulture, u oblasti kinematografije i to su bila krasna vremena. Iz tog perioda su sjajni filmovi poput “Sjećaš li se Dolly Bell”, “Otac na službenom putu”, “Miris Dunja”, “Gazija”, “Kuduz”, “Savršen krug”... To su baš neke zlatne godine, jer je te SIZ-ove, pa i SIZ kinematografije, finansirao udruženi rad.

Vašu bogatu biografiju krasi i ljubav prema pozorištu, koautor ste studije “Narodno pozorište Sarajevo” i autor monografije “Sarajevska baletna scena 1950-2000”. Šta Vama znači to što ste dio nasljeđa koje ostaje sadašnjim i budućim generacijama?

- Decenije u životu pozorišta, od prvog osnovne (Lutkarsko, pa Pionirsko pozorište), redovne posjete Narodnom pozorištu bile su važan dio obrazovanja. Sticanje navika, koje su prerasle te školske posjete, budile su radoznalost i širile interesovanje. Ta izdavačka djelatnost, vrlo sadržajna, raznolika i vrijedna, predstavlja neko knjižno, bibliotečko i arhivsko naslijeđe koje u nekim svojim opredjeljenjima mogu koristiti studenti književnosti ili istorije umjetnosti.

Prema kojem kulturnom događaju u Sarajevu gajite posebne emocije?

- MESS mi je najdraži. On danas živi u drugom obliku, ali je vrlo priznat i cijenjen na međunarodnom planu. Postojale su Sarajevske večeri muzike, to je bila velika manifestacija koju je većim dijelom radila ondašnja televizija.

Kontakt sa svijetom

To su događaji koji su na sarajevski ulični podijum dovodili velike umjetnike iz svijeta, velike orkestre, velike ansamble. Među meni dragim manifestacijama ubrajam i Sarajevske dane poezije, Sarajevo Film Festival, Sarajevsku zimu, Balet Fest Sarajevo, itd.

O izložbi u Akademiji likovnih umjetnosti

Aktivan ste dio kulturnih dešavanja i nakon odlaska u penziju?

- Već 15 godina sam u penziji, a što se tiče mog odnosa i doživljaja kulture i priča o kulturi, ništa se nije promijenilo. Možda sada imam koji sat više da odem i na neku drugu stranu, neku drugu oblast, neki drugi program, nego dok sam radio. Sada vodim otvaranje izložbi, pjesničke večeri, a nalazim vremena i da sve to objavljujem na Facebooku. Potrudim se da publika dobije informacije o kulturnim dešavanjima u našem gradu. Nastojim da održavam dnevni kontakt Sarajeva sa svijetom, jer ima nas na sve strane, preko Europe do Australije, Amerike, Kanade i Afrike. Ljudi prate, bez obzira na to koliko su udaljeni odavde, vole da vide Sarajevo, izložbe i druga kulturna dešavanja.

I to je ta dimenzija mog prisustva na Facebooku. Znači, dnevna veza, most između Sarajeva i svijeta. Pružam im priliku da kroz događaje o kojima pišem, koje slikam i objavljujem dožive ljepote Sarajeva iako žive negdje daleko.