Banjalučki novinar za Oslobođenje: Kad režim u RS-u padne, znaću ko je naručio moje ubistvo

Milorad Dodik, Nenad Stevandić i Radovan Višković se sasvim slobodno kreću po BiH i time jasno pokazuju da ne haju za odluke pravosudnih institucija. To je svakako ogroman poraz države kakva god ona bila. Mislim da građani BiH nisu ni za kakve sukobe. Većina ljudi koje poznajem će na nagovještaj bilo kakvog sukoba spakovati kofere i pokušati da pređe granicu. Mnogi znaju šta se dešavalo u prethodnom ratu - kako su na svim stranama ginuli ljudi, kako su naši očevi ratovali, mrznuli se i ginuli, da bi na kraju državom vladali ratni profiteri i dezerteri.

Ovo u razgovoru za Oslobođenje kaže novinar iz Banje Luke Vladimir Kovačević, koga su prije nekoliko godina pokušali ubiti Marko Čolić i Nedeljko Dukić. Kovačević za naše novine govori o tom slučaju, ali i o sve češćim napadima na novinare u Republici Srpskoj.

Koliko dugo se bavite novinarstvom?

- Predugo.

Prošle godine ste zaledili novinarski status na nekoliko mjeseci i otišli trbuhom za kruhom u Njemačku. Zašto?

- Radim kao novinar od septembra 2005. Radim kao novinar, dakle, 20 godina. Novinarstvo je kao droga i teško se skinuti sa te igle. Onima kojima je to u krvi ne mogu bez novinarstva. A ja sam pokušao. Novinari u ovoj zemlji ne zarađuju mnogo novca. Ne zarađuju čak ni dovoljno. Prinuđeni su da rade za više redakcija i da rade više poslova odjednom. I to opet nije dovoljno da se obezbijedi pristojan život.

Prenosnici informacija

Oni koji rade u trgovinama, u marketima i u kafićima zarađuju više od novinara. To je poražavajuće za ovo društvo. Ne mislim ništa loše o tim poslovima, naravno, ali novinari su mahom fakultetski obrazovani ljudi koji su mizerno plaćeni. Ta činjenica neće uništiti ljude koji se bave novinarstvom, jer svako od nas ima mogućnost da promijeni posao i da zarađuje više ukoliko se odluči na tako nešto, ali će biti pogubno po društvo RS-a i BiH.

Da li Vam je žao što ste se vratili? Da li je scena koju ste zatekli bolja ili gora od one koju ste ostavili?

- Nije mi žao što sam se vratio, jer sam se vratio zbog porodice. Ja sam gore radio bez porodice za jednu našu firmu kao prevodilac i od početka je bilo poznato da taj posao tako funkcioniše. Situacija u novinarstvu je ista kao kad sam otišao. Nisam otišao prije deset godina, pa da su stvari mogle da se promijene. Situacija u društvu je sada dodatno lošija zbog svega što se dešava. Vratio sam se pun elana da nastavim tamo gdje sam stao i to me je držalo neko vrijeme.

Kako vrijeme prolazi, shvatam da niti se od ovog posla može živjeti, niti ljudi cijene ono što radimo. Niko od nas ne živi od hvala. Ne očekujemo da nas tapšu i da nam govore kako smo sjajni. Ali, ovo društvo kao da ne želi ljude koji se bavi novinarstvom. Kao da žele da žive u nekom matriksu. Treba veoma mnogo živaca onome ko se bavi ovim poslom.

Usvojen je Zakon o stranim agentima, najavljen je zakon o medijima, nastavljeni su napadi na novinare, mediji se dijele na patriotske i izdajničke. Koliko je teško baviti se novinarstvom u tom društvenom vakuumu?

- Nije teško, ali to sve više postaje bezbjednosni problem. I prije smo imali slučajeve napada na novinare. Međutim, sada je situacija drugačija. Možemo doći u situaciju i dolazimo polako da nas proglašavaju špijunima i stranim agentima samo zato što im je tako palo na pamet. Može se desiti da nas sasvim legalno i po zakonu hapse i privode. Baš kao što to rade u Rusiji, u Bjelorusiji i svim prijateljskim režimima ovog našeg režima u Republici Srpskoj.

Mediji koji služe režimu sami su izabrali da služe režimu. Ne bih rekao da postoji podjela među novinarima, jer većinu ljudi koji rade ovaj posao zapravo ne smatram novinarima. Banja Luka ima 20 ili 30 novinara. Ako ima i toliko. Ostalo su ljudi koji jednostavno rade taj posao kao što bi radili bilo koji drugi. Oni dođu, pridrže mikrofon, saslušaju šta je ko rekao, napišu neki tekst ili pročitaju prilog za dnevnik. To su prenosioci informacija. Mislim da su novinari daleko više od toga.

Sve češće se dešava da najodgovorniji ljudi u političkom životu Republike Srpske organizuju konferencije za novinare na koje zovu samo podobne medije. Kako to komentarišete?

- To nije dobra praksa. To je praksa u kojoj najviši zvaničnici gledaju da zovnu ljude koji će ih pitati ono što je dogovoreno i koji ih neće pitati ono što ne treba da bude upitano. Zbog toga zovu ove medije i novinare sa kojima imaju saradnju i sa kojima dogovore šta će pitati. Poražavajuće je što dobar dio novinara u tome ne vidi problem. Mnogo je onih koji svojevoljno biraju da ne idu više na takve konferencije, jer im se prosto sve zgadilo.

Mnogo je onih koji izbjegavaju da idu na konferencije koje sazivaju ljudi iz vrha vlasti Republike Srpske. I ja sam među njima. Kažem opet da to nije dobro, jer treba ići i pitati, ali razumijem one kojima je muka od svega. Na tim konferencijama godinama ljudi koji obavljaju najviše funkcije u Republici Srpskoj prozivaju, etiketiraju, vrijeđaju i napadaju novinare. Vjerujem da bi bila drugačija situacija da se makar dio novinara na tim konferencijama solidarisao sa napadnutim novinarima, tako što bi se suprotstavio tim napadima.

Ako se posvađate sa Miloradom Dodikom na konferenciji, sa nje ćete izaći kao označeni, kao vijest dana i onda mnogima u jednom trenutku svega bude preko glave. Situacija je godinama takva. Ako želite postaviti Dodiku neko pitanje, morate biti svjesni da će to dovesti do verbalnog sukoba. Meni to jedno vrijeme nije smetalo. Nisam ni strašljiv čovjek, nisam ni gadljiv, ali u jednom momentu vam to postane višak u životu. Postane besmisleno, pokvari vam dan, a zbog čega?

Oni koji su odobrili Vaše ubistvo i dalje nisu privedeni pravdi. Očekujete li da se na taj proces ikada stavi tačka?

- Očekujem.

Kada?

- Kada ova vlast padne. Ni tada nisam siguran da će se to desiti, ali tada se možda i dogodi. Dok god je ova vlast na čelu Republike Srpske, od toga nema ništa.

Tužbu protiv RTRS-a zbog klevete ste dobili. Tužbu protiv ATV-a zbog potpuno iste klevete ste izgubili. Kako je moguć takav pravosudni paradoks?

- To bi trebali stručnjaci prava da objasne, ali to pokazuje situaciju u kojoj se nalazi pravosuđe u ovoj zemlji. Nevjerovatno je da po istom predmetu jedan sudija istog suda presudi u moju korist, a u drugom slučaju presudi u korist tužene strane.

Tužba je od riječi do riječi ista u oba slučaja. Tekst je isti koji su prenijeli i jedni i drugi, tako je prosto nevjerovatno kakve su odluke donesene.

Odlučiće stranci

U pitanju je školski primjer klevete. RTRS gubi slučajeve protiv mene, a ATV dobija. Da li to ima veze sa vlasničkom strukturom ATV-a? Logičnije bi bilo da sam izgubio oba slučaja ili ih dobio. Taj slučaj je trenutno pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu. Nisam odustao od toga. Nema tu nikakve velike finansijske nadoknade, ali ni ja ni moj advokat nismo željeli da to prepustimo.

Kako će završiti ovo što mnogi već sad nazivaju najvećom političkom i ustavnom krizom u BiH od kraja?

- Završiće onako kako stranci budu željeli da se završi. BiH - i tu je Milorad Dodik definitivno u pravu - nije funkcionalna država. Valjalo bi pričati o tome ko je kriv za to. Kriv je, između ostalih, i Dodik. Ali, nije on sam kriv. Mislim da BiH ne može sama da se suoči s ovim problemom i da ga riješi.