INTERVJU - Sébastien-Yves Laurent: Špijuni postaju sve važniji
Malo prije invazije na Ukrajinu, američke su tajne službe provele neuobičajenu deklasifikaciju dokumenata koju je naredio šef CIA Bill Burns da bi svijetu otkrili laž Rusije, koja je negirala da se priprema za rat. Špijuniranje, aktivnost, koja je po svojoj prirodi diskretna, danas ima vodeću ulogu u međunarodnim odnosima, uključujući i otkrivanje informacija, koje inače prije ne bi bile objavljene.
Evropa nije vjerovala
U knjizi “Država tajna, država ilegalna”, eseju o demokratskoj transparentnosti, objavljenoj kod Gallimarda, Sébastien-Yves Laurent, profesor političkih znanosti na Sveučilištu u Bordeauxu, analizira transformaciju obavještajne službe, naročito na Zapadu.
Koju ulogu obavještajne službe danas imaju u međunarodnim odnosima?
- Fundamentalna je i puno značajnija nego prije, iz dva razloga. Najprije, zato što se države sve više oslanjaju na obavještajne službe i malo manje na diplomatske, i zato jer je do obavještajnih podataka tehničke naravi, u numeričkom svijetu, lakše doći nego prije. Dva nedavna primjera potvrđuju ovaj značaj. Napad kojeg je Hamas izveo u Izraelu 7. oktobra posljedica je neuspjeha obavještajnih službi ili eksploatacije njenih podataka, vlada Netanyahua vrlo značajna upozorenja nije ozbiljno razmotrila. I Ukrajina: još od kraja 2021. su SAD i Velika Britanija vodile kampanju otkrivanjem ovih dokumenata u međunarodnim medijima u cilju preveniranja iminentne ratne agresije. Ali europske vlade nisu u to povjerovale.
Takva deklasifikacija dokumenata je u suprotnosti sa običajima.
- Javna upotreba klasificiranih obavještajnih podataka, zaštićenih pravnim dispozitivima, danas je češća, naročito u područjima gdje se govori engleski. SAD i Velika Britanija su to već učinile da bi opravdale svoj ulazak u rat u Iraku. To je slučaj i sa Francuskom, koja je 2013. objavila analize direkcije vojnih obavještajnih podataka, koji su dokazali da vlada Bashara-el-Assada upotrebljava bojni plin protiv civilnog stanovništva u Guti, pored Damaska. Tada je postojao dogovor između SAD-a i Francuske da se pripremi bombardovanje... sve dok predsjednik Obama nije odustao uprkos “crvenoj crti”, koju je bio najavio. Niko nije negirao da je bio napad bojnim plinom u Siriji, ni da Putin gomila vojnike na ukrajinskoj granici. Ali Zapad je imao drugačije analize namjera Kremlja.
Zašto se špijunske službe nađu u poziciji da se bave diplomatskim poslovima?
- Postoji diplomacija, djelimično javna, koja pripada ministarstvu vanjskih poslova i veleposlanstvima. I ima “paradiplomacija”, diskretnija, obavještajnih službi, koja se odvija kroz suradnju, razmjene informacija i diskusije sa akterima sa kojima se nikada ne razgovara. To je skorašnji razvoj događaja, jako daleko od inicijalnih misija “službi”, kad su kreirane u svom modernom obliku, krajem XIX stoljeća.
Koje su razlike u pristupima između SAD, Velike Britanije i Francuske?
- Ove tri zemlje imaju priličito slične političke izvore. Proživjele su revolucije, sve tri su liberalne, i svaka od njih je u toku svoje povijesti bila regionalna, kontinentalna ili svjetska sila. Ali struktura njihovih obavještajnih službi nije jednaka. Službe SAD-a i Francuske su slične, budući da postoji dijalog između demokracije i obavještajne službe. U Velikoj Britaniji je kultura obavještajnih službi mnogo moćnija.
Kakav oblik poprima?
- S druge strane La Manchea ta je kultura nastala skupa sa Državom. Politika je bila nedokučiva, jer je europskim aristokratskim elitama bilo propisano biti diskretne i tajanstvene, kao što se može pročitati u Machiavelijevom “Princu” (1532), ili u “Čovjeku dvora” (1647), Baltasara Graciána. Taj habitus se proširio na sve rukovodeće slojeve i obavještajne službe. A uz to, u Velikoj Britaniji od 1913. postoji sustav prethodne i preventivne cenzure tiska. Britanski mediji, čije gazde kontaktiraju sa vlastima, ne mogu slobodno objavljivati pitanja vezana za nacionalnu sigurnost.
U Velikoj Britaniji špijuni su, povijesno, aristokrate, a u Francuskoj se govori o tajnim genterima...
- Britanske obavještajne službe, kao i ministarstvo vanjskih poslova, regrutuju svoje zaposlene na najboljim sveučilištima, Oxfordu ili Cambridgeu. U Francuskoj su obavještajci tradicionalno proizašli iz vojnog miljea. Postoji fenomen popravnog ispita, danas u Francuskoj DGSE, Generalnu direkciju za vanjsku sigurnost, sačinjavaju civilni kadrovi najviše razine. U SAD-u se svijet obavještajaca oslanja na publicitet, računajući na vrlo moćne društvene vrijednosti špijuna. Filmski studiji u Hollywoodu su na primjer već od 1935. mogli snimati u uredima FBI-ja, gdje operiraju tajni agenti koji djeluju na nacionalnom teritoriju.
Koja je razlika između Države ilegalne i Države tajne?
- Tajna legalna Država odgovara perimetru obavještajnih službi o kojem se diskutuje u Parlamentu i legalizira ih zakon. Država ilegalna dio je tajnih aktivnosti države koje se izvan zakona primjenjuju na nekoj teritoriji, pored onih legalnih. To je npr. slučaj Francuske, u vrijeme rata u Indokini, kad je Sdece, vanjska obavještajna služba onog vremena, trgovala opijumom sa manjinama na planinama da bi napunila svoje crne kase. Ili kada je CIA izvodila torture nakon 11. septembra 2001. u zatvorima koji su se nalazili izvan teritorije države, često smještenim na europskom tlu, nad osobama koje su bile osumnjičene za terorizam. Ilegalno se odnosi i na sveukupnu cyberaktivnost.
Digitalizacija udesetostručuje mogućnost Države da nadgleda građane, kao Big Brother!
- Ne vjerujem da smo posrnuli u tom pravcu i postali Država koja kontrolira. Naprotiv, vjerujem u solidnost pravnog okvira i u rad Komisije za kontrolu tehnikā obavještajnih službi (CNCTR). Francuzi imaju zakon kojeg je 1978. uspostavila Nacionalna komisija za informatiku i slobode, i od 2018. opću uredbu o zaštiti podataka - RGPD.
Društvena kontrola
U Europskoj uniji je zaštita osobnih podataka povodom svih oblika državnog nadzora najjača moguća. Drugačije je u anglofonim državama. Ne postoji u istinskom smislu riječi, na digitalnom polju, pravo na privatni život u Velikoj Britaniji, ni u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je kapacitet državnog nadzora bitno veći.
U Kini taj kapacitet nadzora vodi ka skoro permanentnoj kontroli osoba...
- U nedemokratskim zemljama je funkcija obavještajnih aktivnosti potpuno drugačija. Postoje naravno i vanjske obavještajne službe, koje generiraju masovno špijuniranje u zapadnim zemljama, destabilizaciju i unutarnje ometanje. Ali postoje i unutarnje obavještajne aktivnosti u službi “društvene kontrole”. U Kini to doseže značajne dimenzije. Moć nadzornog sustava dozvoljava u svim javnim prostorima identificirati pojedince i kontrolirati ih izbliza. U romanu “1984” George Orwell je opisao kako se nadzor praktikuje putem teleekrana (koji je istovremeno i TV i kamera) u svakom domu. U Kini kao da ima teleekran koji individue prati posvuda. Kina Xi Jinpinga je prevazišla Orwellovu maštu.
(Sa francuskog prevela Nada Zdravič)
