Igre sudbine / "Nekada je to bio dom, a sada ga više nema..."

Negdje početkom 1996. godine, ratna dejstva su prestala, ali je Ilidža, gdje se nalazila naša porodična kuća, još bila u rukama vojske Republike Srpske. Švicarski novinar i dvije novinarke (da ne spominjem imena), koje sam ugostila u stanu u kojem sam privremeno boravila, predložili su da odemo na Ilidžu i vidimo šta je sa našom kućom. Bojala sam se ići kroz srpsku teritoriju, ali su me uvjerili da imaju novinarske akreditacije i da nas neće niko zaustaviti. Krenuli smo.

Odoše stvari

U našoj nekadašnjoj ulici zaustavili smo se na oko 100 metara od kuće. Ispred nje stajao je veliki kamion na koji su neki ljudi prenosili naše stvari. Nijemo smo posmatrali kako prenose namještaj iz dječje sobe, spavaće sobe, kuhinje, podruma... Ugledala sam starinski pasirung za paradajz od moje mame koji nam je bio uspomena i ukras, šta će im to! Nastojala sam biti hrabra i shvatiti sve kao posljednji čin jedne porodične odiseje. Ali... kada su prenosili staru singericu na kamion, šivaću mašinu moje bake, na kojoj je šila moja mama, ja i moje kćerke, grlo mi se stislo... “Eno ode i singerica”, progovorila sam grcajući (komunicirali smo na njemačkom jeziku). “Nekada je to bio dom, a sada ga više nema...”

Ljudi koji su prenosili namještaj nisu izgledali miroljubivo pa nismo smjeli izaći iz auta. Radionovinarka je uključila mikrofon i snimila moje reakcije. Napravila je od toga dirljivu radioemisiju koju su Švicarci sa zanimanjem pratili kao i sve njene radioemisije sa naših prostora. Dvije godine nakon toga boravila sam u Švicarskoj kao gost tehničkog fakulteta u Burgdorfu kod Berna. Više ljudi je prepoznalo moje prezime i singericu koja ode. Jedan gospodin mi je pričao kada je boravio u vikendici, slušao emisiju radionovinarke i razmišljao o tome kako to može izgledati, doći kući i zateći je ogoljelu. I kako u 50. godini započeti novi život od nule, bez porodice na okupu, bez krova nad glavom, bez novca?

Spašavanje Neidhardtove arhive

Novinar je predložio da ode u kuću u kojoj je tokom rata živjela žena sa troje djece kojoj je muž poginuo. Nisam bila za to, bilo je riskantno. Ipak, pitao me šta bi bilo najvažnije za mene da pita tu ženu da mi da, nešto što njoj nije interesantno. Znao je nešto malo naš jezik pa se mogao sporazumijevati. Portreti mame i tate napravljeni davnih godina od slikara Romana Petrovića bili su prioritet. Zatim, ako može da uzme iz podruma što više kutija sa arhivskom građom životnog opusa moga oca, koju sam ja sistematski spremila u kutije kada sam poslije smrti tate i mame, 1981, prenijela njihove važnije stvari na Ilidžu u našu kuću. Žena mu je dala portret moga oca, a kada je pitao za mamin portret i ostale umjetničke slike koje smo imali u kući, rekla je: “Ostale su moje.”

I druga novinarka je hrabro pomogla, pa su iz podruma uspjeli prebaciti u auto pet, šest kutija i to je jedino što sam uspjela spasiti od veoma obimnog životnog djela moga oca. Kako je naša kuća bila na prvoj liniji fronta prema Otesu, vjerovatno su ostalim “papirima” vojnici ložili vatru. Materijal iz tih kutija, koji ipak nije mali, deponovala sam u Akademiji nauka i umjetnosti BiH i poslužio je za monografiju Juraja Neidhardta, za istraživačke radove arhitekata, studenata Arhitektonskog fakulteta i Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, kao i stručnih institucija širom bivše Jugoslavije.

Koja nezgoda da smo naišli u momentu kada preseljavaju naše stvari negdje u Republiku Srpsku, a koja sreća da smo, zahvaljujući hrabrosti mojih prijatelja novinara, priliku iskoristili za spašavanje većeg dijela Neidhardtove arhive.

Posjeta

Na povratku, na putu kroz Ilidžu, željela sam posjetiti svekrvu i svekra. Novinarke su ostale u autu, novinar je pošao sa mnom. Svekrva je ležala u samrtnoj agoniji, bolest je uzela maha. Sjela sam do nje i uzela je za ruku. Na njen upit je li mi novinar momak, te na moj odgovor da mi je on prijatelj, pomilovala me je po ruci i rekla: “Ti si dobra osoba, naći ćeš ti sebi odgovarajućeg momka”.

Nisam našla.

Umrla je sedam dana kasnije.