Historija i književnost - dva filozofska stava o samospoznaji

Ko ne zna svesti račune
u zadnjih 3.000.

taj će dan za danom život
provesti u mraku

(W. Gethe, West-ostlicher

Diwan, slobodan prevod AZ.)

Na početku svake ozbiljne rasprave, misaona poruka često zauzima istaknuto mjesto, sugerirajući ono bitno što se želi reći. No, kada ta poruka govori o duši – o razumu – ona postaje zahtjevna, posebno za čovjeka nove epohe, kojem je duša postala tabula rasa. U savremenom diskursu o razvoju čovječanstva, ne samo da se zanemaruje najdublji aspekt ljudske egzistencije – duša, nego se o problemu čovjekove duševnosti uopće ne raspravlja. Ova Getheova misao, u slobodnom prevodu, ne govori samo o poznavanju historije, već o sposobnosti čovjeka da reflektira, da razumije sebe kroz vrijeme. Poruku je koristio B. Đurđev kada je na skupštini Društva historičara BiH 1974. godine u Zenici pročitao svoj esej “Značaj istorije u našem savremenom društvu”, kao odgovor na stavove Meše Selimovića iznesene u eseju “Roman i historija” (1972) o ulozi historije i književnosti u izgradnji duše u kontekstu njenog problema, a ja koristim ovu filozofsku raspravu, između dva značajna bosanskohercegovačka intelektualca, za razmatranje njihovih stavova i za iznošenje vlastitog stava. Na dvjema skupštinama gdje su ovi eseji pročitani isti su usvojeni bez diskusije.

Meša Selimović odbacuje ideju da historija ima pedagošku funkciju. U njegovom eseju stoji: “Istorija nas ničemu ne uči i nikome nije učiteljica života, ali daje mogućnost da se saznamo, da sagledamo svoje pravo lice, da u duhu vidimo poražavajuću dramu bezbrojnih smrti i jednog drugog života” (prema B. Đurđevu). I dalje: “Otkako čovjek postoji ista je ljubav, mržnja, zavist, želja za moći, sujeta, česta surovost, rijetka plemenitost”…itd. “Smiješno je – kaže se s tim u vezi smatrati to neutješnim. To je sudbina ljudska” (idem, sav kurziv u tekstu AZ). U nastavku Selimović ide korak dalje i kaže da čovjek “sebe spoznaje u punoj mjeri tek preko književnosti”.

Mehmed Meša Selimović/

Đurđev je branio klasičnu latinsku izreku Historia est magistra vitae. Prema Đurđevu, historija ne samo da omogućava razumijevanje prošlih društvenih odnosa, već i oblikuje čovjekovu dušu kroz proces “saobražavanja” – prilagođavanja stalnih crta ljudske prirode promjenjivim društvenim okolnostima. On tvrdi da se proces “očovječavanja čovjeka” ne može promatrati kao uzrok razvoja, već kao njegova posljedica.

Historičar i književnik postavili su filozofsku dilemu: da li se čovjek spoznaje kroz unutrašnje preispitivanje (književnost), ili kroz razumijevanje vanjskih okolnosti koje su ga oblikovale (historija)? Dok pisac promatra problem duše sa njene egzistencijalne strane (introspektivno), dotle historičar to čini s njene historijske strane (retrospektivno).

I bez ulaženja u bitak problema, polemika između književnika Meše Selimovića i historičara Borislava Đurđeva pokazuje duboko filozofsko raslojavanje oko pitanja: da li je historija učiteljica života ili je to književnost? A s tim i glavno pitanje: ko i kako učestvuje u gradnji čovjekove samospoznaje? Međutim, to pitanje je i egzistencijalne prirode, jer govori o razvoju mišljenja – o čemu oba intelektualca ne govore. Oni, pritom, ne spominju ni druge nauke, kao recimo; pedagogiju, antropologiju, sociologiju, ili filozofiju, kojima je upravo zadatak, između ostalog, proučavanje čovjekova bitka i njegovo obrazovanje. Tako ispada da tu ulogu imaju isključivo historija i književnost.

Ovo raslojavanje pogleda nije samo epistemološko – ono je i ontološko. Selimović se oslanja na dimenziju književnosti koja kroz narativnu strukturu i emocionalnu dubinu omogućava čovjeku da se prepozna. Đurđev, pak, kaže da se proces “očovječavanja čovjeka” promatra “ne kao komponentu koja razvitak određuje, nego kao opštu posljedicu razvitka” (idem, str. 22). U tom kontekstu, naučnik ide dalje i u nastavku tvrdi da je zadatak historije “izgradnja samosvijesti čovječanstva u egzistencijalnim pitanjima sadašnjosti” i “tačne slike prošlosti”. Stoga, prema njegovom mišljenju, poricati da je historija učiteljica života nije su skladu sa “čovjekovim iskustvom” (idem).

B. Đurđev, dakle, postavlja intrigantnu tezu: da historijski razvoj nije zahvatio samu dušu, već samo društvene odnose u koje se ona uklapala. Drugim riječima on tvrdi da sama ljudska duša u svom historijskom razvoju nije bila predmet promjene, što implicira da nije postojao ni razvoj mišljenja, nego su se promjene odigravali u društvenim odnosima prema kojim se onda duša “saobražavala”.

Samosvijest, ontologija
i razvoj mišljenja

Samosvijest nije samo rezultat društvenih odnosa, kako tvrdi Đurđev, već je ukorijenjena u ontološkom Biću čovjeka, u kojem je i njegovo zlo i koje zlo implicira problem duše, odnosno njen razvoj. Taj problem nije jednostavne prirode i traži pomoć. Uspjeh kulturnih tvorevina – prije svega nauke i religije – trebali bi prvenstveno cijeniti prema tome kako su gradile odnos prema problemu duše. Njihov zadatak trebao je biti izmirenje dviju snažnih sila; dobra i zla, odnosno povećanje intelektualne moći duše i smanjenje utjecaja njenih destruktivnih, nesvjesnih snaga. Ideja Selimovića da su temeljne crte ljudske prirode nepromjenjive, ne postavlja pitanje da li zlo treba biti nepromjenljivo? Zaboravlja se da destruktivnost duše ne proizlazi iz nemogućnosti razumijevanja vlastite prirode, već iz nedostatka obrazovanja i odgoja o toj prirodi. Znamo li da je razvoj nove epohe bio razvoj materijalnog, dok duševni razvoj nije bio predmet kulturnih opservacije, onda ne možemo govoriti o izgradnji samosvijesti ni čovječanstva ni pojedinca – jer takve izgradnje nije bilo.

Da postoji ikakva izgradnja samosvijesti dovoljno je pogledati bosanske primjere – “dvije škole pod jednim krovom” u Mostaru, ili devastaciju Partizanskog groblja sa preko 600 spomen-ploča poginulih boraca – pa da vidimo da nema odgoja duše, niti slobode mišljenja. Slično je i na planetarnom planu – da ima odgoja duše ne bi se Bosni susjedne države miješale u njeno unutarnje uređenje, ili da ima odgoja ne bi u živo gledali činjenje genocida nad Palestincima.

Bez razvoja mišljenja i odgoja duše, bez stvaranja tla iz kojeg ona može rasti, ne može se govoriti ni o kakvoj samosvijesti niti o progresu. Sve postaje jasnije kad B. Đurđev “očovječavanje čovjeka” veže kao posljedicu razvitka, a ne kao sam razvitak slobode misli. Današnja duša prihvatila je slobodu koja joj je dana, jer se ne sjeća kad je imala slobodu mišljenja. Duhovne ustanove i duhovnici, a tako i nauka, o tome šute – ne zato što to ne bi mogli znati, nego zato što su naučeni da se o duši ne govori. Nauka nikada nije govorila o značenju i vrijednosti istine o ulozi razuma u svakodnevnom životu, nego je nudila lakši put, onaj koji zaobilazi posljedice potcjenjivanja uloge razuma i zadržavanje njegovog mišljenja.

Čovjek to ne prepoznaje jer nije svjestan da njegov razum realnost “prima u izobličenom obliku” – u “varavom” i “racionaliziranom obliku”. “Prave pobude naših postupaka upoznajemo tek kad počne sumnjati u njih” (M. Proust po A. Hauser; 1977, 103). Čovjek ne zna da površna, ili intuitivna istina, nije istinska istina, nego da se prava spoznaja (diskurzivna istina) rađa iz dubljeg razmišljanja, dok ona treća istina dolazi tek kad upozna sebe samog. Drugim riječima, čovjek nije svjestan da mu vlastiti razum pravi obmanu. On ne zna da sile dobra mogu učiniti malo protiv sila zla – jer te druge sile ne pobjeđuju mudrošću, inače se ne bi radilo o silama zla, nego prepredenošću; njihov cilj je zavesti svjesne sile razuma i tako ih poraziti. Ova borba nije samo filozofska ili teološka, već i prije svega egzistencijalna. Čovjek ne zna da je njegov razum trom, da ga je nevjerojatno lako obmanuti, on ne zna da su njegovi dometi ograničeni, kratko rečeno – planetarni čovjek ne zna misliti, niti je ikad odgajan kako da misli.

Bez istine o razumu-duši – bez razumijevanja njenog nesvjesnog, bez ontološkog porijekla zla njenog Bića – ni književnost ni historija ne mogu ispuniti svoju obrazovno-odgojnu funkciju u odgoju duše za život u stvarnosti. Sloboda mišljenja mora prethoditi svakoj drugoj slobodi – bez nje, čovjek ostaje podložan ideološkim i religijskim manipulacijama.

Historijske zablude
o potrebi duše

Esej B. Đurđeva, koji pretendira na historijsko-filozofsku analizu razvoja mišljenja kroz razvoj zajednice, pokazuje duboku metodološku prazninu. Ne samo da se iznose tvrdnje bez historijskog utemeljenja – poput ideje o “izgradnji samosvijesti čovječanstva” – već se zanemaruje čitava epoha prije moderne, kao da se ništa relevantno nije dogodilo u vezi s čovjekovom prirodom. Takvu tvrdnju naučnik potvrđuje i istovremeno se slaže sa književnikom kad kaže: “Zemlje Istoka ni u starom vijeku ni kasnije nisu u razvijanju ekonomske formacije društva mogle izaći iz uskosti svoje društvene organizacije. Nije to još bio stadij u razvitku ljudskog roda u kojem materijalni uslovi sadržavaju rješenje i postoje društvene snage koje nose promjenu svijeta” (idem, str. 27)”. Nakon toga historičar konstatira da su “napredne snage u stanju ne samo da sagledaju put nego i da se bore za njegovo ostvarenje, a ne miriti se sa navodnom vječnom sudbinom”. “Istorija je u tom pogledu, pogledu da se za nova rješenja treba uhvatiti u koštac sa starim navikama koje vuku natrag, učiteljica života” (idem).

Ako se tvrdi da je historija učiteljica života, kako tvrdi Đurđev, a pritom se ne nude primjeri duhovnog i duševnog razvoja koji bi to potvrdili, ako se ne govori o vrijednosti istočne baštine i ako se zanemaruje duša kao subjekt razvoja mišljenja, a istovremeno se “očovječavanje čovjeka” promatra “ne kao komponenta koja razvitak određuje, nego kao opštu posljedicu razvitka”, onda se s pravom može postaviti pitanje: koga i čemu historija uopće uči? Drugim riječima razmišljanje se uzima kao sredstvo, a ne kao cilj sam po sebi. Razvitak nije posljedica razmišljanja, nego je obrnuto. Takva metodologija odgoja duše, koja daje prednost odgoju zajednice u odnosu na odgoj individuuma, ne predstavlja odgoj individuuma i ne pokazuje da je historija učiteljica života – jednostavno iz razloga što historija takvu metodologiju ne poznaje, pa je nije mogla ni isprobati. Ako historija ne poznaje metodologiju odgoja duše, kako može biti učiteljica života?

Kad Đurđev govori o staroj epohi, on ne spominje prvog monoteistu Zaratustru, odnosno Sartošta, kako mu je pravo ime otkrio R. Yousefi (Polylog, 2006), ne analizira doktrinu Razuma u kontekstu njenog “civilizacijskog duhovnog iskoraka”, koju doktrinu balkanska historiografija naziva dualističkim učenjem, ne razmatra ulogu istočnih religija u izgradnji duhovne i duševne svijesti duše, ne spominje ni činjenicu da je istočna baština otkrila postojanje materije, a time i postojanje dva svijeta – materijalnog ili vidljivog i duhovnog ili nevidljivog. Posljedično, otkrivena je istina da tijelo propada, a da duša nastavlja život – istina na kojoj se temelji i učenje Crkve bosanske o postojanju dvaju svjetova i o reinkarnaciji duše, a ne i tijela.

Najvažnije – Sartoštova spoznaja o ulozi Razuma u vidljivom svijetu označila je početak aksijalne ere, početak razvoja mišljenja. Čovjek Zapada morao je čekati renesansu da bi obnovio istu misao – ali tada je ona već svedena na robu, nešto što je povezano sa cijenom. Otkriće uloge razuma otvorilo je put otkriću problema duše – njenog zla – kao uzroka svih destruktivnih pojava. Otkriti svoju prirodu je, uostalom, bio jedini božji zadatak koji je došao kao rezultat Sartoštove meditacije sa Svjetlošću Istinitom (Ahura Mazda). Ignorirati sve to znači zanemariti milenijsku tradicija istočne misli i njen način rješavanja čovjekovog egzistencijalnog pitanja – problema duše. To znači ne imati primjere koji pokazuju da je historije učiteljica života.

Sve je postavljeno obrnuto od onoga kako bi trebalo biti. Ako je zadatak historije dati “tačne slike prošlosti” kako kaže B. Đurđev, onda ona tu ulogu nije ispunila. Naučnik ne pokazuje vrijeme u kojem je duša postavljena u središte kosmičkog i etičkog poretka, ali i vrijeme nove epohe kada je njena duhovnost takvu ulogu duše ugasila. To je značilo da duhovnost nove epohe dušu ne oslobađa, nego zadržava njenu infantilnost. Ne spominje ni već spomenutog Satrošta čija misao nije samo metafizička, već praktična i tolerantna, misao koja poziva na unutrašnju borbu, na oslobađanje od predrasuda i inicijaciju duše kroz svjetlost istine o ulozi razumu. Zato poruka upoznaj sebe nema definiciju, ona dobiva razumijevanje kroz unutrašnje rezonancije duše, kroz ono što nas istinski uznemiri i oživi.

Odgoj zajednice bez odgoja pojedinca vodi u kolektivnu zabludu. Kakvo god bilo čovjekovo znanje, ono može biti funkcionalno, ali bez otkrivanja ontoloških korijena, ono nije transformativno. Da bi to postigao čovjek se treba vratiti snazi svog razuma, ali ne da bude u službi utilitarnog korištenja, već u razumijevanju vlastite bitnosti. Poruka “upoznaj sebe” nije intelektualna operacija, već duhovna inicijacija, koju duša može naučiti.

Ako želi biti učiteljica života, historija se mora suočiti s vlastitim ograničenjima. Ona mora priznati da bez duše, bez razumijevanja unutrašnjih procesa, bez filozofske dubine, ona ne može ponuditi odgovore. Duša nije zadatak budućnosti – ona je izazov sadašnjosti. A da bi historija to ostvarila i pokazala da je ona učiteljica života treba imati mnogo širi okvir promatranja historijskih događanja. Tada će se pokazati da je sve to o čemu sad govorimo nekad već postojalo. Tako ćemo moći razumjeti i Getheovu poruku. Tako ćemo razumjeti i natpise sa pločicama razrušenog Persopolisa na kojim je pisalo da “djecu treba od malena učiti jahati, gađati lukom i strijelom i kako da govore istinu” (Lukonin, Vladimir, 1973, Iran II, Od Seleukida do Sasnida). Tako će nam i poruke sa bosanskog simbola – stećka – postati jasnije.

Propuštanje značenja i vrijednosti plodova istočne baštine – a prije svega spoznaje o ulozi razuma – kao da je pravilo ponašanja kulturnih tvorevina nove epohe. Stiče se utisak da su svi bježali od tako “opasne” materije. Zapadna misao često zaboravlja da su njeni temelji duboko ukorijenjeni u istočnim civilizacijama. Istočna baština je bila duhovno i duševno izvorište sa kojeg su se napajali svi kasniji slični duhovni pokreti, i na Istoku i na Zapadu. S nje su svoje duše napajali Grci i Židovi kad ih je Dario I u VI s.p.n.e. oslobodio ropstva, a kasnije su to duhovno bogatstvo koristile sve današnje religije. “Platon se više puta poziva na Sartošta i naziva ga svojim učiteljem, a Sartoštovi monolozi su bili fundament na kojima je Sokrat gradio svoje misli” (R. Yousefi, 2009; 75). Suvremeni istraživači vežu Aristotelovu teoriju etike, Pitagorino učenje, Platonovu Akademiju i Heraklitovu filozofiju sa utjecajem indo-iranskih civilizacija (idem). Kasnije su inspiraciju u Sartoštovim idejama našli Mocart (Čarobna frula) i Gethe, čiji lik Mephistophelesa u Faustu predstavljen kao “dio snage koja želi zlo” (idem, 2009; 77).

Selimovićeva tvrdnja da književnost pomaže duši da se spozna, danas zvuči kao poziv na povratak izgubljenoj funkciji književnosti – da bude učitelj, vodič, svjetionik. Takvu funkciju u staroj epohi imala je didaktička književnost, koja se isključivo bavila inicijacijom duše i odgoja mišljenja. Na taj način književnost stare epohe je ostvarila, za razliku od književnosti nove epohe, vrlo važnu ulogu u odgoju duše. Nemoguće je isto pripisati književnosti nove epohe, jer je ona rijetko preuzimala odgovornost za duhovni i duševni razvoj čovjeka.

Gaza grad/ Anadolija

Epilog

- Da bi čovjek vrednovao sadašnjost, treba znati procijeniti prošlost. Istraživanje prošlosti pomaže razumijevanju sadašnjosti i pretpostavljanju budućnosti.

- Historija Bosne kao paradigme susreta i sukoba, potvrđuje gornje pravilo i pokazuje kako njena prokleta vjekovna spoljna uslovljenost može ugušiti dušu, ali i kako otkrivanje univerzalnog u različitim tradicijama otvora prostor za njen duhovni i duševni preporod. Evropa je spas za bosansku dušu, ali ne pod uvjetom definitivnog nestajanja njenog kozmopolitizma, nego njegovog usavršavanja.

- Ideja slobode i istine ne može se svesti na društvene okolnosti. Čovjek mora naučiti misliti da bi postao slobodan, odgovoran i samostalan.

- Tek kad historija smogne hrabrosti za introspekciju, književnost prestane bježati od stvarnosti, a religija postane osjetljiva na nevinost duše, moći ćemo govoriti o istinskom odgoju čovjeka i historiji kao učiteljici života.

(Detaljniji podaci o korištenju izvora u ovom tekstu mogu se potražiti na mom blogu zecomani.wordpress.com.)