(FOTO) Forsiranje pijeskom, čuvanje mira
U vrijeme kad izraelska vojska bjesomučno ubija Palestince u Pojasu Gaze, u svijetu se sve češće traži veći angažman Ujedinjenih naroda u zaustavljanju tragedije i spašavanju civila. Nije malo onih koji misle da bi na području Bliskog istoka trebale biti prisutne mirovne snage UN-a, kao što su pod nazivom UNEF bile na Sinajskom poluotoku u vrijeme Sueske krize od 1956. do 1967. godine. Spomenuta kriza izazvana je 1956. godine invazijom Izraela na Egipat. Izraelcima se su pridružile Velika Britanija i Francuska, a cilj je bio vratiti kontrolu zemalja Zapada nad Sueskim kanalom i ukloniti s vlasti egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nassera, koji je prije toga nacionalizirao kanal. Snažan politički pritisak SAD-a, Sovjetskog saveza i Ujedinjenih naroda primorao je tri spomenute države na povlačenje, a na ratno žarište su upućeni naoružani mirovnjaci da nadgledaju završetak neprijateljstava i povlačenje triju okupacijskih snaga.
U pustinji 10 i pol godina
Kolika je bila važnost UNEF-a, potvrđuje i činjenica da je, zbog odluke da plavi šljemovi idu na Sinaj, predsjednik 7. zasjedanja Generalne skupštine UN-a, kanadski političar Lester Bowles Pierson dobio Nobelovu nagradu za mir 1957. godine. Inače, u ovoj mirovnoj operaciji bili su vojnici i starješine iz Brazila, Kanade, Kolumbije, Danske, Indije, Norveške, Švedske i Jugoslavije, a svakoj od zemalja, u znak priznanja, uručena je Medalja UNEF-a.
Državni organi Jugoslavije prihvatili su poziv da pripadnici JNA sudjeluju u Misiji UNEF-a i 14. studenog 1956. počele su pripreme, a sabirno mjesto za formiranje Odreda bilo je u Zagrebu. Prva (beogradska) i Sedma (sarajevska) armijska oblast pripremile su jednu motostreljačku četu, a Peta (zagrebačka) oblast sve ostale jedinice. Komanda Odreda nije se bavila formiranjem i logistikom, nego je za to bila zadužena komanda Pete armijske oblasti kojom je tada komandovao generalpukovnik Rade Hamović, a komanda Odreda preuzela je formirani Odred. Za vrijeme 22 rotacije, svaka u trajanju po šest mjeseci, između studenog 1956. i lipnja 1967. godine u Odredu je bilo 14.265 pripadnika JNA i to: 1.178 oficira, 92 vojna službenika, 2.014 podoficira i 10.892 vojnika. Do Sinaja putovalo se putničkim brodovima, a Odred je bio najbrojniji, najopremljeniji i najmobilniji dio UNEF-a.
U baznom kampu pokraj El-Arisha, poznatom kao “Mala Jugoslavija”, bila je smještena komanda Odreda JNA na čijem je čelu bio oficir u činu pukovnika, a osim njega je bilo još 30 oficira i devet podoficira. Prvi komandant Odreda bio je pukovnik Nikola Radošević. Bile su dvije motostreljačke i jedna motomehanizirana četa, po jedna četa inžinjerije, veze i bestrzajnih oruđa, tehničko-snabdjevačka četa, sanitetski i izviđački i vod vojne policije. U komandi stana bio je jedan oficir, četiri podoficira i 24 vojnika i oni su bili zaduženi za ishranu, sanitet, interno informiranje i organiziranje kulturno-zabavnog života.
Odred je bio potčinjen Komandi mirovnih snaga u Kairu, a vojnostručno i za popunu izravno Generalštabu JNA. Formacijski Odred je bio ojačani bataljon u kojem su bili pripadnici svih naroda bivše Jugoslavije, a Egipćani, koji su oduševljeno prihvatili jugoslavenski Odred, zahtijevali su da među vojnicima jedan postotak čine oni muslimanske nacije.
Skromni Omer iz Mravinjca
Od 14.265 pripadnika Odreda JNA računa se da je bilo oko 3.000 onih koji su rođeni u Bosni i Hercegovini ili je vojnicima prije odlaska na odsluženje vojnog roka prebivalište bilo u BiH. Vrlo je malo njih među živima, a njihovi potomci rado se sjećaju priča svojih očeva ili djedova o mirovnoj misiji UN-a prije 60 godina. U obranu svjetskog mira davne 1957. godine krenuo je i Omer Tanjo iz sela Mravinjac kod Goražda, koji je bio nepismen kada je otišao na odsluženje vojnog roka u Čakovec u Hrvatskoj. Ispostavilo se da momčić iz Podrinja ima potencijala, za kratko vrijeme naučio je čitati i pisati, bio je primjeran i vrlo skroman vojnik s plavim šljemom na glavi.
- Dedo nam je pričao da mu je rečeno da ide u prekomandu u drugu jedinicu, a bio je odabran za Misiju UNEF-a, pa je brodom iz Rijeke otputovao u Port Said. Nikad prije toga nije vidio ni more, ni brod. Kada je stigao tamo, sve mu je bilo jasno, pričao je njegov unuk inženjer građevinarstva Muamir Mehić iz Goražda.
Djed Omer, koji je preminuo prije nekoliko godina, pričao je djeci i unucima kako je bilo dovoljno da se na nekom području u zoni misije pojave jugoslavenski vojnici pa da stanovnici znaju da mogu mirno spavati. Od vojničkog novca koji je dobio u misiji uštedio je i kupio bicikl, pa je, veli njegov unuk, bio “faca u selu”. Omer je iz JNA donio i kovertu s odličnim karakteristikama, ali to nije znao iskoristiti u službi, pa je do penzije radio kao građevinski radnik.
Fetko Kotjelnikov (1924-1999) određen je da kao major 1964. godine bude prekomandovan iz Sarajeva u Odred JNA na Sinaju na dužnost pomoćnika komandanta za bezbjednost. Tada je komandant Odreda bio pukovnik Čedo Đukić, koji je po povratku iz misije postao generalmajor. Fetkov sin, abdominalni kirurg primarijus u penziji dr. Branislav, podsjetio je na očevu biografiju.
- Otac je bio prvoborac NOR-a i pripadnik slavne Prve proleterske brigade, pa mu je ratno iskustvo mnogo koristilo u Mirovnoj misiji UNEF-a. Govorio je da je u Odredu bila izuzetna vojna disciplina, jer je misija bila opasna i trebalo je efikasno djelovati. Za našu armiju koja je 1956, jedanaest godina poslije završetka NOB-a, prolazila kroz fazu stasavanja, Misija UNEF-a bila je ogroman zadatak koji je u 10 i po godina, koliko je trajala, uspješno završen. Govorio mi je da je to puno značilo za afirmisanje vojske, ali još više za međunarodni ugled Jugoslavije koja će ubrzo poslije toga biti inicijator Pokreta nesvrstanih, pričao mi je dr. Branislav Kotjelnikov, koji je u obrani od agresije bio liječnik u Armiji BiH.
Od vojnika do istraživača
Fetko Kotjelnikov je 1979. godine penzioniran kao pukovnik, a kao civil bio je jedan mandat gradski sekretar za narodnu obranu i nekoliko godina profesor na Odsjeku odbrane i zaštite na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.
Poznati novinar, publicista i istraživač, moj kolega Ahmed Bosnić 1966. godine bio je na odsluženju vojnog roka u garnizonu Tetovo, odakle je poslat u prekomandu, prvo u Beograd, pa onda na Sinaj u Misiju UNEF-a. Dugo je trajalo njegovo putovanje brodom od Rijeke do Port Saida i dolaska u logor “Mala Jugoslavija”, gdje je tada komandant Odreda bio pukovnik Nikola Crevar. Ahmed mi je rekao da su mu se vojnički dani u pustinji trajno urezali u pamćenje tako da je kao turista i istraživač često dolazio u Egipat i Pojas Gaze, te potom kao član mnogih istraživačkih ekspedicija putovao širom svijeta i o tome objavio nekoliko knjiga.
- Bilo je izuzetno teško u toj mirovnoj misiji, na vrelom suncu i još vrelijem pijesku. Zbog takve klime, stalne žeđi i slabog apetita, toliko sam smršao da tada nisam imao ni 50 kilograma, ali bilo je to izvanredno iskustvo. Kao vojnik pisao sam i uređivao bilten Odredski vjesnik koji se štampao na geštenteru i dijelio vojnicima. Umjesto šest mjeseci, koliko je trajala rotacija, u misiji sam proveo osam zbog predaje dužnosti vojniku koji me je naslijedio na tom poslu. Novinarstvo kojim sam se počeo baviti kao vojnik bila mi je profesija za cijeli život, kazivao mi je Bosnić.
Na kraju napad Izraelaca
Početkom 1967. godine dolazi do ozbiljnog zaoštravanja na Bliskom istoku i već 5. svibnja izraelska avijacija bombardirala je sirijske aerodrome. Predviđajući sukob, egipatska vlada 15. svibnja počinje koncentraciju vojnih snaga na Sinaju, a od UNEF-a je zahtijevano da do 18. svibnja napusti demarkacionu liniju. U jugoslavenskom odredu tada je bilo oko 300 pripadnika. Vlada iz Beograda 17. svibnja naredila je komandantu Odreda, pukovniku Slavku Đurđeviću da počne povlačenje s isturenih položaja, što je i učinjeno i svi naši vojnici su 19. svibnja bili na okupu. Za to vrijeme naši diplomatski i vojni organi nisu imali gotovo nikakve informacije s terena, a već prvog dana rata jedna izraelska jedinica upala je u logor “Mala Jugoslavija” koji je bio vidno obilježen oznakama UN-a. Ljudstvo je bilo u zaklonima, a pukovnik Đurđević je izašao pred izraelskog komandanta tražeći momentalni prekid vatre, odbijajući predaju osobnog oružja.
Poslije peripetija, diplomatskih nadmudrivanja i konfuzije na terenu, Izraelci su otvaranje vatre opravdali time da su slušajući Radio Beograd shvatili da je Odred evakuiran. Po naređenju Moše Dajana od 11. lipnja 1967. omogućeno je da se Odred izraelskim autobusima kroz zonu djejstava prebaci do luke Ašdod. Tu su se jugoslavenski plavi šljemovi ukrcali na brod Istra i preko Kipra stigli u Rijeku. Stjecajem okolnosti, prisebnošću i profesionalizmom, nitko nije poginuo, a jedan zastavnik se povrijedio prilikom spaljivanja arhive.
