(FOTO) Ai Weiwei u potrazi za ljudskošću
Ai Weiwei (1957, Peking, Ai je prezime, na kineskom se stavlja na prvo mjesto) jedan je od najvećih suvremenih umjetnika, poznat po revolucionarnim radovima, koji su uvijek i političkog i umjetničkog karaktera. Njegova je deviza: “Sve je umjetnost. Sve je politika.” Po vokaciji je provokator. Vlast u domovini Kini ga doživljava i tretira kao opasnog opozicionara.
80 dana u samici Nakon dugih godina u gulagu, za vrijeme kulturne revolucije, skupa sa kažnjenim ocem, velikim pjesnikom i Maovim bliskim suradnikom Ai Quingom, osamdesetih je živio u Americi i vratio se u Kinu. Nakon izložbe “Sjeme suncokreta” u Tate Galeriji u Londonu, koju je 2010. posjetilo preko milijun ljudi, u domovini je 2011. proveo 80 dana u samici u zatvoru. Kineska vlada ga je osudila za navodno izbjegavanje plaćanja poreza, kaznom od 1,2 milijuna eura, plativih u roku 15 dana.
Od 2015. radi u Europi. Zagovornik je ljudskih prava, aktivan u društvenim medijima, a njegova djela su izložena u brojnim svjetskim metropolama: Fairytale na Documentima 12 u Kasselu 2007; Evidence u Martin Gropius Bau, u Berlinu 2014; na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji u Londonu 2015; Maybe, Maybe Not u Muzeju Izraela u Jerusalimu 2017; Porcelan u Muzeju Sakip Sabanci u Istanbulu 2017; Dobre ograde prave dobre susjede u New Yorku 2017-2018. i Circa 20:20 u Londonu 2020. Njegovi najpoznatiji dokumentarni filmovi su “Ljudski val” iz 2017. i “Coronation” 2020. Dobitnik je nekoliko nagrada, poput one Vaclava Havela za Kreativno disidentstvo 2012. i Veleposlanika savjesti, koju je 2015. dodijelio Amnesty International.
Njegova izložba “U potrazi za ljudskošću” u Kunsthalu u Rotterdamu je upravo zatvorena. Posjetilo ju je četvrt milijuna ljudi, koji su joj dodijelili ocjenu 9/10. Ulaznica je 22,5 eura. Da sam mogla dati 10+, to bi bio moj izbor, a primjedba, da je istovremeno ogroman broj posjetitelja u salama, nije propust organizatora, nego ogledalo zanimanja koje Ai Weiwei budi. Meni je značajan podatak da je izložbu posjetilo preko 10.000 učenika u organiziranim školskim obilascima. Prodato je i preko 2.500 kataloga – u Nizozemskoj, u kojoj baš ništa nije za prosječan džep.
Izložba predstavlja uvid u autorov život, aktivizam koji traje četiri decenije, fotografije, kipove, slike, radove od Lego kocki i videa. Jedan od najupečatljivijih dijelova su minijaturne realizacije boravka u zatvoru 2011. Nezaobilazna je instalacija iz 2003. “Bicikli zauvijek” – bez upravljačā, i postavljeni u krug, koji pokazuju da vozač tradicionalnog kineskog prijevoznog sredstva nema kontrolu ni nad čim i nikuda nije prispio: referenca je na autoritarni kineski sustav. U pozadini na zidu je ogromnim fluorescentnim slovima autorova eksplicitna poruka.
Aylan Porcelanskim ručno oslikanim sjemenkama suncokreta Ai evocira i provocira poznatu kinesku mantru “Made in China”. Uzbudljivo je vidjeti originale njegovih snimaka podignutog vlastitog srednjeg prsta u pravcu famoznih međunarodnih institucija vlasti. Na mene su najdublji dojam ostavile slike od Lego kocki, vjerodostojne poput fotografija - uznemirujućih poruka, kojima bolno podsjeća na sirijskog dječaka kurdskog porijekla Aylana, čije je tijelo izbacilo more na obalama Bodruma 2015. Autor se, prema fotografiji koju je objavio u časopisu India Today, kockicama predstavio u identičnoj pozi i na prepoznatljivom mjestu. O migrantima kaže: “Kad se čovjek suoči sa nesrećom, želi da sljedeća generacija bude pošteđena jednakih problema. Djeca predstavljaju posljednju nadu migranta: ako izgubi dijete, progon je uzaludan. Danas je sve više ljudi primorano napustiti zemlju svojih predaka, iz različitih razloga – rata, religije, političkih progona, uništenja okoliša, gladi, siromaštva. Hoćemo li ikada biti sposobni iskorijeniti te nesreće? Može li civilizacija, izgrađena na nesreći drugih, nastaviti postojati u beskraj? A ko može biti siguran da i on neće jednog dana biti iščupan iz svoje kuće i izbačen na neku nepoznatu obalu, biti žrtva diskriminacije i prisiljen prosjačiti za samilost?”
Ruksak Sloboda, bez koje nema života, i djeca, simbol budućnosti, predstavljaju primarnu umjetnikovu preokupaciju. Na izložbi u Kunsthalu sam bila fascinirana instalacijom “Nebo od zmije”, pričvršćenom na plafon ogromne sale bez zidova. “Zmija” izgleda kao ogromna, prijeteća zeleno-crna kobra, a napravio ju je od školskih ruksaka dječice nastradale u razornom zemljotresu, maja 2008, koji je pogodio najnaseljeniju provinciju Sečuan na jugu Kine.
Ai Weiwei se osobno uvjerio na licu mjesta u posljedice zemljotresa i ustanovio da su škole, sve u društvenom vlasništvu, listom srušene, što nije bio slučaj sa ostalim zgradama. Razlog smrti na hiljade djece je otimačina prilikom nezakonito sagrađenih, tj. sklepanih društvenih objekata. Podatke o korupciji prilikom gradnje škola, koje je vlast zataškala, Ai Weiwei je objavio na svom sajtu. Vlada je blokirala i srušila sajt, da Kinezi ne bi mogli pročitati istinu u kojoj žive. “Tako sam postao sve svjesniji društvenih i političkih pitanja plasiranih na internetu.” Ovaj je događaj u potpunosti promijenio pravac njegovog života. Nesvakidašnje i originalno: dječiji školski ruksak je postao umjetničko-politička abeceda Ai Weiweija.
Neposredno nakon zemljotresa, 2009, imao je izložbu u Münchenu, i odlučio fasadu Muzeja Haus der Kunst prekriti tekstom rečenice majke nastradale učenice, koja mu je napisala: “Želim da se svijet sjeća da je sretno živjela sedam godina.” Prekrasna djevojčica je bila, kao i sve druge, voljela je plesati, pjevati i igrati se. Ali odjednom, zbog nemara države i korupcije u građevinarstvu – za nju nije bilo sigurne zgrade u koju bi mogla ići u školu.
Izlagati u Haus der Kunst je već samo po sebi politički čin, jer zgrada ima svojevrsnu povijest. Sagrađena je posebno za Hitlera. Znalo se da je Führer volio umjetnost, ali niko ga nije doživljavao kao umjetnika. Nacisti su apstraktnu ili nadrealističnu umjetnost smatrali degeneriranom. Pokriti fasadu Muzeja bio je eminentno politički i dramatičan čin. Ai Weiwei je upotrijebio 9.000 školskih ruksaka kojima je ispisao rečenicu majke djevojčice nastradale u zemljotresu. Svi koji su ušli u Muzej morali su vidjeti natpis. Kako vrlo rijetki razumiju kinesko pismo, to ih je prisililo da se pozanimaju šta piše na desetinama metara muzejske fasade, i tako saznaju šta se dešava u Kini. Zemljotres je imao “dubok utjecaj na to kako se bavim političkim pitanjima. Radi se o tragediji iz stvarnog života, ljudskoj sudbini, građanskim pravima i utjelotvorenju moje strasti i mašte. Da se nisam bavio tragedijom u Sečuanu, ne bih bio umjetnik koji jesam. Ne mogu zamisliti da se i dalje bavim umjetnošću, a da ne izražavam moje političke stavove”.
Na izložbi u Rotterdamu je objavljen spisak imena, svakog pojedinačnog djeteta – da se nijedno ne zaboravi, jer svaki čovjek ima pravo na vlastito postojanje: vlasti u Kini su maskirale istinu i sve tragične činjenice u kojima je nestalo 87.000 ljudi. “Nakon godinu dana kucanja po vratima, dobili smo imena 5.219 djece nastradale u zemljotresu.” Zloslutna zmija nad našim glavama u Rotterdamu danas ne dozvoljava da se zaboravi ni jedno poginulo dijete, niti da se iko opusti u današnjem svijetu totalitarnih vlasti, koje nam rade o glavi.
Kineski i nizozemski bicikl Koristan segment izložbe je materijal namijenjen dječijoj populaciji. Za moje pojmove to je najznačajniji i najdalekosežniji aspekt izložbe. Posebno zato što njegovi radovi u svojoj ubitačnosti mogu djelovati apstraktno ili nerazumljivo: porcelanska zrna suncokreta, cipele zašivene jedna za drugu, bicikli, rastavljeni i bez upravljača, drvo bez lišća ni korijenja, postavljeno usred betona... staklena, magična kugla za pogađanje budućnosti na gomili spasilačkih pojaseva, koloplet stolica na koje se ne može sjesti, vješalica ljudskog profila, kocka od čaja... U katalogu za malene od 8 do 12 godina stoji: “Kina je jedna od najvećih i najmoćnijih zemalja na svijetu. Kinesku vladu čini samo jedna politička stranka. Ona je odgovorna za sve zakone u Kini i zato je ekstremno moćna. Kinu druge zemlje često kritiziraju jer kineski narod nije uvijek pošteno ni pravedno tretiran. U svojim radovima Ai Weiwei jasno stavlja do znanja da se često ne slaže sa kineskom vladom.” O biciklima: “Radovi Ai Weiweija skoro redovito predstavljaju nešto drugo od onoga što se očekuje, i govore o Kini na njegov način. Kineski narod mora živjeti po pravilima kineske vlade. Prema Ai Weiweiju, to je kao voziti bicikl bez upravljača: Kinezima nije dozvoljeno voziti u pravcu kojim oni žele.”
Poznato je da je bicikl u Nizozemskoj najpopularnije prijevozno sredstvo. Nizozemski premijer Rutte, i najizgledniji kandidat za generalnog tajnika NATO-a, vrlo se rado slika na biciklu na putu u službu. Djeci neće biti teško sagledati poruku neupotrebljivih Ai Weiweijevih biciklā.
Ne mogu disati Jedan od eksponata od Lego kocki, pod nazivom “Ne mogu disati”, privukao je moju pozornost. Oktobra 2018. novinar Saudijske Arabije Jamal Khashoggi je boravio u konzulatu svoje zemlje u Istanbulu, prikupljajući dokumente za vjenčanje. Iz Konzulata živ nije izašao. Tajni su snimci otkrili da je Khashoggi, koji je živio u egzilu u Americi i bio jako kritičan prema Saudijskoj kruni i njenom Princu, u Konzulatu mučki ubijen. Njegove posljednje riječi su bile na arapskom “Ne mogu disati”. Iste posljednje riječi na ovom svijetu su izgovorili i Eric Garner i George Floyd, i mnoge druge žrtve policijske torture u SAD-u. Rečenica je postala slogan pokreta “I životi crnaca su važni”. Ai Weiwei ju je postavio, Lego kockama, na arapskom, na zastavu Saudijske Arabije, umjesto postojećeg zvaničnog teksta “Svjedočim da nema Boga osim Allaha, i da je Muhamed njegov Poslanik”, Lā ilāha illa-llāh, Muḥammadan rasūlu-llāh, i sablje, simbola pravde. Tako je ovaj njegov rad postao transparent propagande slobode govora i otvoreno se angažira protiv režimā koji doslovno guše svoje kritičare.
Zamućeno Izvješće Mueller Još jedan eksponat od Lego kockica djeluje vrlo impozantno, a ne može stati u objektiv. Predstavlja naslovnu stranu čuvenog Izvješća Roberta Muellera 2019, nekadašnjeg direktora FBI-ja i specijalnog tužitelja, o ruskoj umiješanosti u američke predsjedničke izbore 2016. Tekst izvješća, na 488 strana, objavilo je američko Ministarstvo pravde. Prema Muelleru, nema nikakve sumnje da se “ruska država miješala, na sustavan način, u predsjedničke izbore i pomogla Trumpu doći na vlast”. Najprije je ruski eksponent vodio kampanju na društvenim mrežama u njegovu korist, a protiv demokrate Hillary Clinton. Poslije su ruski hackeri iz vojne obavještajne službe GRU piratirali poštu Demokratske stranke, a Wiki Leaks distribuirao poruke ukradene direktno od Rusa. Trump je, uhvaćen u laži, tvrdio da je njegova sramna rečenica, iz jula 2016. “Rusijo, ako slušaš... bila sarkazam i šala”, a ne istina, hvalisavo upućena njegovim kamaradima. Već zbog dimenzija rada, poruku je nemoguće previdjeti, a efektom kockica, poput pixela, rezultat liči na jako uvećanu i onda i zamućenu digitalnu fotografiju.
Ljupke pande Kakva bi bila izložba kineskog autora da nema pandi, simbola sui generis kineske diplomatičnosti? U projektu “Panda pandi” Ai Weiwei je surađivao sa novinarom i računarskim ekspertom Jacobom Appelbaumom, jednim od onih koji su razotkrili da NSA, američka obavještajna služba, prisluškuje telefon njemačke kancelarke Angele Merkel. Djelo se sastoji od 20 slatkih pandi igračaka, punjenih isjeckanim kopijama tajnih dokumenata koje je objavio zviždač Edward Snowden. Ai i Appelbaum su se fotografirali za vrijeme uništavanja datoteka i punjenja plišanih pandi. Dokumentaristica Laura Poitras ih je snimila i tako je nastao kratki film The Art of Dissent. Njihov je cilj bio poslati punjene pande na što veći broj adresa. A kako se pokazalo, muzeji su naročito sigurna mjesta za pohranu osjetljivih podataka skrivenih unutar umjetničkih djela. I drugi aktivisti, kao Assange i Snowden, naknadno su se uključili u projekat i nastavili dostavljati pande širom svijeta. Naslov projekta “Panda pandi” se odnosi na peer to peer mreže, decentralizirani i egalitarni oblik komunikacije u Kini. A izraz panda se koristi za označavanje tajne policije. U vrijeme projekta, i Ai i Appelbaum su bili pod državnim nadzorom i sloboda kretanja im je bila ograničena. Nakon što je Ai pušten iz tajnog pritvora 2011, nije mu bilo dopušteno napustiti Kinu. A kao rani pristaša Wikileaksa, Appelbaum je od 2010. bio podvrgnut stalnim policijskim ispitivanjima. Ovim su projektom Ai i Appelbaum otkrili podatke kojim su nas upozorili da promatranju i nadzoru mogu biti podvrgnuti i nedodirljivi vlastodršci.
Kao neupitan znak volje za ublažavanje tenzija između supersila, povratak diplomatičnosti pandama Xi Jinping je najavio u vrijeme svog susreta sa Joeom Bidenom u San Franciscu, novembra 2023. Kina je objavila slanje pandi u SAD krajem ovog ljeta, a skoro sve životinje, koje je Peking ustupio, 2023. su vraćene zemlji porijekla. Dva primjerka, muški i ženski, dobiće svoje mjesto u zoološkom vrtu u San Diegu. Kina je u svijet poslala: 9 pandi u SAD, Japanu 8, Belgiji 5, Njemačkoj 4, Francuskoj i Španjolskoj po 3.
Nakon Ai Weiweijeve neumitne potrage za ljudskošću, bila sam podijeljena, između ozarenosti, što imam sličnomišljenika, i dešperatnosti, zbog očito tjeskobne budućnosti. Sloboda govora je centralna tema njegove umjetnosti, jer je to najveća vrijednost koju možemo postići. “S jedne strane, lako je biti pesimista, jer živimo u vrijeme u kojem je izuzetno teško dovesti do promjena. I s druge strane, optimista sam, jer je ljudska potreba za slobodom neukrotiva. Ona izađe na vidjelo i izrazi se na ovaj, ili onaj, način” – njegove su riječi. A moto njegove knjige “1000 godina tuge i radosti” su stihovi njegovog oca, koji je kao politički zatvorenik 17 godina proveo u gulagu, i to u zemunici: “Vi, ljudi koji živite, uživajte u životu, i ne očekujte da će se zemlja toga sjećati.”
