Dva Daytona i jedna laž
Zlatko Dukić
Odveć dugo to traje da bi se smjelo dalje tolerisati, baš u skladu s drevnom izrekom “Na jedno uho uđe, na drugo izađe”. Odavno se zvaničnici RS-a – bez velike razlike između vlasti i opozicije – satiru pozivanjem na Dejtonski mirovni sporazum, maltene im je zakletva kad god su posebno inspirisani i izazvani, smatraju se jedino dosljednim u njegovom provođenju, želeći stvoriti utisak o tome da su Daytonu samo oni privrženi i da samo oni ulažu napore, pamet i snagu u dejtonsku državu Bosnu i Hercegovinu. Sa istom strašću, tu i tamo uz dodatak fanatizma, u istom danu ili već narednoj zgodnoj prilici ne samo da se donjim dijelom leđa okreću Daytonu već će otvoreno i na razne načine pokazati da ne vjeruju u BiH, da je smatraju silom nametnutom (u Daytonu), pa čine sve da je ne bude, ne vjerujući u njenu budućnost.
Svaka logična, racionalna i objektivna refleksija, ovaj manir – koji je obično sezonski, a posljednjih dana ima nove oblike i nove sadržaje – mora imenovati politički amoralnim, pravno upitnim i krajnje licemjernim. Kao da minulih 28 godina zvaničnici RS-a sebi daju zadatak otkrivanja neke svoje, nikom poznate verzije Dejtonskog mirovnog sporazuma, koju čitaju i prevode na način koji im ide naruku, pa iz tog “otkrića” cijede samodarovano pravo na to da objasne, obrazlože i tumače ono što tamo piše. Naravno, nikad ne griješe i uvijek moraju da se brane, jer svi su drugi – podjednako i “političko Sarajevo” i stranci – nabrušeni protiv RS-a i protiv interesa Srba.
Čitajte kolumne Zlatka Dukića:
Vrhunac je stvarno postojanje dva Daytona: onoga svima dostupnog (i nikad ratifikovanog u Parlamentu BiH) i onog izmišljenog i prilagođenog potrebama RS-ovih zvaničnika i njihovog viđenja stvari. Sve što iz toga slijedi, a traje skoro tri decenije, mora se, najzad, nazvati onim što se manje-više izbjegava, radi mira u kući i hipokrizijskog netalasanja odnosa – golemom laži, nikako jedinom, o tobožnjem poštovanju (svog) Daytona, a istovremenom frontalnom i stalnom atakovanju na državu BiH. Uz prateći arsenal laži: negiranje ratnih zločina, posebno genocida, osporavanje agresije na BiH, jer “agresori nisu mogli biti Srbi iz BiH” (a ne odgovori se na pitanje šta su to ovdje radili Titogradski, Valjevski, Užički i Novosadski korpus JNA i srbijanske paravojne horde), teza o “nastanku BiH” u Daytonu, kao da je prije nije bilo, pa laž o tome da je “BiH nastala udruživanjem dva entiteta”, iako Dayton (izvorni, ne RS-ov) kaže da se nastavlja kontinuitet Republike BiH... Kako god se u psihijatriji, sociologiji ili patologiji zvao običaj da se s jedne strane kunete u nešto, a s druge to rušite, otkrivajući pravo lice i ciljeve, ovo je iščašenje koje je opasno potcijeniti i ignorisati.
To važi i za vlast izabranu prošle jeseni, u kojoj pažljivo birani i nabrušeni špic-igrači RS-a neumorno istrajavaju na bespogovornoj i “principijelnoj” podršci i borbi za Dayton, a istodobno rade sve protiv ove zemlje. U ovoj fazi te borbe, udarni trio u Parlamentu BiH su Sanja Vulić, Radovan Kovačević i Milorad Kojić, poltronski nadahnuti dugom listom povoda: suđenjem šefu im i gazdi Miloradu Dodiku, pitanjem državne imovine, animalnom averzijom prema Christijanu Schmidtu, finansijskim kolapsom RS-a, drekom zbog “otetih” nadležnosti, paranojom zbog “želje da se RS ukine”, pa se udara na Sud BiH, OHR, Centralnu izbornu komisiju... Ne zaostajući za tim stalnim projektnim zadatkom, zavidan refleks pokazuje i predsjednik Narodne skupštine RS-a Nenad Stevandić, kazavši neistinu da Skupština može donijeti odluku o zabrani Dodiku da ode na suđenje. Uz to će se ministar bezbjednosti BiH Nenad Nešić potruditi da bude veći Dodik od Dodika, “otkrivajući” da je šef OHR-a imigrant i, posežući za kafansko-uličarskom dosjetkom, obećava mu mjesto u imigrantskom kampu.
Lista primjera, koji govore o tome da, izgleda stvarno, u RS-u imaju neku svoju verziju Daytona, u kojoj piše ono što u izvornom Sporazumu ne postoji, pa to koriste za obmanjivanje i manipulaciju, gotovo da nema kraja. No, i rečeno je dovoljno za zaključak o tome da su se u običaju svog tumačenja, interpretacije i objašnjavanja Daytona, RS-ovi zvaničnici malo pogubili u promovisanju palete laži, na čelu sa najvećom, kapitalnom, iz koje izvire rijeka drugih laži – stvarno su protiv ove zemlje i njene budućnosti. Kako god se to pokušalo relativizirati ili “pravdati” – onomad “srpskim svetom”, a sada Dodikovim otvorenim zagovaranjem ujedinjenja “svih srpskih zemalja” – napadni su manijakalna upornost i patogeni cilj, izražen u fiks-ideji (bezumnoj laži) o RS-u kao državi, o slanju posebnog, blasfemičnog izvještaja Vlade RS-a Vijeću sigurnosti UN-a, kao protivteže Schmidtovom polugodišnjem raportu UN-u o prilikama u našoj zemlji, o...
Teško da će, u tako zagađenoj klimi, daleko stići i ova zemlja, a i međunarodna zajednica, koja sve to vidi. I dobro zna ko će platiti ceh običaja da se u RS-u Dejtonski mirovni sporazum čita na način da su riječima za ovu zemlju, a stvarno noge polomiše u trudu da se ona raspadne i da je ne bude.
