Čovjek koji popravlja žene: Dr. Mukwege posveto je život žrtvama seksualnog zlostavljanja
Dr. Denis Mukwege (1955, Bukavu, Demokratska Republika Kongo) je ginekolog, evangelistički pastor, borac za ljudska prava, poznat po svom radu posvećenom ženama žrtvama seksualnog zlostavljanja u Kongu i u svijetu. Studirao je u Kongu i u Francuskoj, a 2015. je stekao zvanje doktora medicinskih znanosti na Slobodnom sveučilištu u Bruxellesu, nakon što je obranio tezu iz etiologije, klasifikacije i tretmana traumatskih urogenitalnih i genito-digestivnih fistula na Istoku Konga.
Zaklada Clooney
Njegovom domovinom je svojevremeno vladao najsuroviji belgijski kolonijalizam, a danas je četvrta po redu najmnogoljudnija afrička zemlja, sa 113 milijuna žitelja. Neko vrijeme na čelu te države je bio diktator Mobutu i tada se zvala Zair. Zemlju su obilježili i prvi (1996-1997) i naročito krvavi, drugi kongoanski rat (1998-2003).
Dr. Mukwege je u rodnom Bukavuu utemeljio bolnicu Panzi i Fundaciju Panzi, koje nude potpunu medicinsku skrb i podršku preživjelim žrtvama. Koutemeljio je i Svjetski fond za preživjele seksualnog nasilja nastalog u ratnim sukobima. Od 2021. je član Znanstvenog savjetodavnog vijeća Svjetske zdravstvene organizacije, koje naglašava ulogu u oblikovanju globalnih zdravstvenih politika. Posvetio je život ženama, naročito žrtvama seksualnog zlostavljanja nastalog za vrijeme sukobā u Demokratskoj Republici Kongo, gdje su naoružane skupine, koje su kontrolirale nalazišta ruda, koristile silovanje kao sredstvo teritorijalne i ekonomske dominacije.
Napori dr. Denisa Mukwegea su uočeni na svjetskoj ljestvici, posebno zbog njegovog sudjelovanja u Zakladi Clooney za pravdu, koja pruža besplatnu pravnu pomoć u obrani slobode govora i ženskih prava u preko 40 zemalja svijeta. Zakladu vodi Amal Clooney, gospođa glumca i aktiviste Georgea Clooneya. Zaklada zastupa pripadnice plemena Jezida, pruža podršku preživjelim zločina u Kongu i Sudanu, te sudjeluje u borbi protiv “epidemije diskriminacije i nasilja nad ženama i djevojčicama diljem svijeta”.
Dr. Mukwege, nazvan “čovjek koji popravlja žene”, dobio je brojne nagrade za svoj angažman u borbi protiv sakaćenja genitalija, koje se praktikuje nad ženama u Demokratskoj Republici Kongo. Među odličjima su Nagrada Saharov 2014, koju dodjeljuje Europski parlament (ratne 1993. naš list Oslobođenje je nagrađen za obranu ljudskih prava i temeljnih sloboda) i Nobelova nagrada za mir 2018, skupa sa Nadiom Murad, iračkom aktivisticom, pripadnicom kurdofone etničke skupine Jazida.
Denis Mukwege
OUN definira seksualno nasilje kao “djela ili metode silovanja, seksualnog ropstva, prisilne prostitucije, prisilne trudnoće, prisilne sterilizacije ili bilo kojeg drugog oblika seksualnog nasilja uporedive težine, počinjenog nad ženama…”
OUN bilježi da je silovanje tako postalo oružje biološkog uništavanja u službi planiranog genocidnog projekta, usmjerenog na sprečavanje bilo kakve regeneracije ciljane etničke skupine.
Suvremeni ratni sukobi otkrivaju novu funkciju koja se pripisuje silovanju. Više se ne radi samo o sredstvu vojnog osvajanja, nego o mehanizmu ciljanog uništavanja, usmjerenog protiv jedne skupine u cjelini – o čemu, nakon Konga, svjedoče uporedivi zločini u Afganistanu (1979-1989), Čečeniji (1994-1996. i 1999-2009.), Ruandi 1994, bivšoj Jugoslaviji, Ukrajini...
U Afganistanu su sovjetske snage razvile upotrebu silovanja kao oružja represije protiv pobune. U selima za koje se sumnjalo da podržavaju otpor, vojnici su smišljeno silovali žene u prisustvu njihovih očeva i rođaka, da bi maksimizirali poniženje i prekršili tradicionalni afganistanski kodeks časti. Ratovi u Čečeniji su obilježili evoluciju načina i oblika silovanja: uspostavljeni su centri za silovanje, a prilikom sustavnih pretraga u selima i u pritvorima vršene su torture muškaraca u cilju njihove sterilizacije i uništavanja reproduktivnih sposobnosti.
U Ruandi su žene bile žrtve masovnih zločina silovanja, a jedna od karakteristika je bila što su silovanja izvodili seropozitivni agresori, sa ciljem da zaraze žrtve. Prema podacima OUN-a 67% preživjelih silovanih žena u Ruandi su bile seropozitivne. U bivšoj Jugoslaviji su centre za silovanje organizirale srpske snage, što pokazuje metodičan pristup namjeri: Bošnjakinje i Hrvatice su zadržavane sve dok trudnoća napreduje toliko da prekid postane nemoguć, prisiljavajući ih na porod djece začete u nasilju. Takva metoda ima za cilj etničko čišćenje teritorija, uništavajući veze zajednica i namećući ciljanim skupinama neprijateljsko potomstvo. Odličan izdanak ove metodologije nastupio je nedavno u emisiji “Nedjeljom u dva” na HRT-u i zove se Alen Muhić: žrtva je ratnog silovanja u Bosni. U ovoj tragediji srce razgali činjenica da je Alen danas uravnotežen, mlad čovjek, proizvodan i obiteljski: prošle godine je u Norveškoj dobio međunarodnu nagradu za borbu za ljudska prava, a nedavno je izdao knjigu “Ja sam Alen”, koja je dostupna u svim boljim knjižarama.
Seksualno nasilje u ratnim sukobima generira posljedice koje daleko prevazilaze pojedinačne traume, jer pogađaju sveukupno društvo. Na individualnom planu žrtve imaju trajne fizičke i psihološke traume, a često su i stigmatizirane i u familiji i u društvu. Na socijalnoj ljestvici čin nasilja uništava koheziju zajednice, hrani cikluse osvete i najčešće trajno kompromituje pomirenja nakon završetka sukoba.
Isaach de Bankolé, glavni glumac u filmu
Avgusta 2025. generalni tajnik OUN-a Antonio Gutierrez je upozorio Rusiju i Izrael, signalizirajući da bi mogli biti stavljeni na službeni popis zemalja i naoružanih organizacija optuženih za seksualno nasilje u ratno vrijeme. Gutierrez je naveo kredibilne informacije o zlostavljanju ukrajinskih ratnih zarobljenika (muškog roda) u desecima pritvorskih centara u Rusiji i Ukrajini. Sic! Zločinac promijenio metu!
U Kongu je i dalje napeto, jer oružane skupine nastavljaju napadati civilnu populaciju i izazivaju raseljavanje i humanitarnu krizu. Situaciju pogoršava epidemija ebole i izazivaju posljedični problemi na području zdravlja i političke tenzije koje su povezane sa pobunjeničkom skupinom M23.
U Kongu se nalazi 80% svjetskih rezervi koltana. Koltan je vrsta rude nastale udruživanjem dva minerala, esencijalnih za elektroniku i industriju, u proizvodnji specijalnih čelika.
Dr. Mukwege je u januaru ove godine krenuo na konferenciju u Norvešku i nije se mogao vratiti u domovinu, jer su u međuvremenu počeli sukobi i pobunjenici su blokirali aerodrom u Gomi. Uprkos ovom odsustvu, njegova bolnica u Bukavuu je, zahvaljujući predanoj ekipi, nastavila djelovati i prihvatati žrtve. Dr. Mukwege je izjavio: “To je zaista dobra vijest, da bolnica može funkcionirati i u mom odsustvu i spašavati žrtve seksualnih zločina, jer se seksualno zlostavljanje, nažalost, nastavlja”. Broj svakodnevno silovanih i mučenih žena raste: jedna žena je silovana svake četiri minute. Prema izvješću UNICEF-a, njih 30-40% su djeca. “Ta djeca, tj. te djevojčice, zatrudne i dobiju djecu, koja nemaju veze sa svojom zajednicom i majke se ne brinu o njima.”
Dr. Mukwege je 26 godina radio na klinici Panzi u Bukavuu. Misli da više niko ne obraća pozornost na situaciju u Kongu: “Taj rat, koji traje skoro 30 godina, je zaboravljen. Medijska pozornost je nestala. Ono u čemu mi živimo u toj regiji, broj osoba kojima su redovito, svaki dan, odrubljene glave, i silovanje žena, su slike koje ne postoje i koje niko ne vidi”… “Kad se pregledaju registri u bolnici, vidimo da svaka ratna skupina u regionu ima svoj način torture i silovanja žena, i to je pokazatelj da se ne radi o slučaju, da to nije seksualni čin, nego akt poduzet sa predumišljajem da se naudi, da žrtva pati, bude ponižena i da se prije svega pokaže moć i vlast nad njom. A činjenica da se to radi najčešće u javnosti, pred djecom, muževima, pred zajednicom, povlači za sobom masivne posljedice u narodu, jer nije samo žrtva ta koja pati, nego i muž koji vidi kako je njegova žena žrtva mučenja i on ne može ništa poduzeti. I on je žrtva traume.” Liječnik prenosi da su muškarci koje je sreo i kojima se dogodilo da prisustvuju silovanjima, izjavili da se više ne osjećaju kao muškarci, da više nisu sposobni preuzeti ulogu muža i glave familije. “Vidio sam žene koje su imale psihotičke krize, jer su ih silovala rođena djeca, koja su postala psihički bolesnici.”
Za dr. Mukwegea impakt silovanja liči na ono što se vidi nakon silovanja klasičnim oružjem i donosi dalekosežan zaključak: “Po većini tih žrtava seksualnog nasilja, koje preuzimamo u bolnici, kad su žene silovane umetanjem stranih predmeta u genitalije, vidimo da se sela prazne. Žene se boje ostati u selu, boje se da bi se moglo ponoviti. To smo vidjeli u sukobima konvencionalne vojske. Drugo, uništavanje genitalnog sustava će utjecati na demografiju. Možda neće ubijati ljude, ali uništavanjem ženskog genitalnog sustava se sprečava da se populacija obnavlja. I treće: gospodarstvo Afrike počiva na ramenima žena. Kad uništite žene, znači da ste ekonomski uništili sve.”
Muganga
“Muganga, onaj koji liječi” je francusko-belgijski film kojeg je režirala Marie-Hélène Roux, u koprodukciji sa Angelinom Jolie. Prikazivanje je počelo 24. septembra. Angelina Jolie je izjavila: “’Muganga, onaj koji liječi’, je neophodan i moćan film. Sretna sam što sam se pridružila ekipi, da pomognem da se čuju glasovi preživjelih žrtava i da se podrži akcija dr. Mukwegea, jednog od najvećih zagovornika našeg vremena.”
Plakat filma “Muganga, onaj koji liječi”
U filmu igraju Isaach de Bankolé, Vincent Macaigne i Deborah Lukumuena. Film je inspiriran realnim događajima i knjigom autorā Denisa Mukwegea i Guy-Bernard Cadièrea, objavljenom 2014. Liječnik je devedesetih godina, po cijenu vlastitog života, spasio hiljade žena žrtava seksualnog zlostavljanja u Kongu. Redateljica prenosi: “2014, prije njegove Nobelove nagrade, srela sam dr. Mukwegea i bila sam u Panziju, u Kongu, da pokušam razumjeti njihovu stvarnost. Ono što mi je dr. Mukwege ispričao me je duboko potreslo. Trebalo je da svijet to sazna, ne samo o užasu, nego i o nadi, solidarnosti, izgradnji ličnosti. Iz tog iskustva je nastao film. Film nije biografija, nego osvjetljavanje ključnih trenutaka: susreta, gdje je nasilje očigledno, ali i otpor, dostojanstvo i zajednička akcija.”
Poznati i nagrađivani glumac Isaach de Bankolé (1957, Abidjan, Obala Slonovače), gledali smo ga u “Casino Royale” 2006, o filmu je rekao: “Kad sam čuo da je redateljica Marie-Hélène Roux rođena u Gabonu, rekao sam si da će ovo biti kao da mi je prvi film. Kad sam bio mlad, želio sam biti liječnik. Moja sestra je liječnica, dječiji kirurg. Išao sam je vidjeti kad sam počeo raditi sa redateljicom. Moja sestra je specijalista za operacije usana, popravlja rascijepljene usne diljem Afrike i u SAD-u.” Glumac je radi uloge proveo dugo vremena u bolnici i da bi naučio swahili, jedan od jezika, uz francuski i lingala, na kojem je film snimljen.
Za mene su najupečatljivije riječi redateljice: “Snimiti Mugangu znači odbiti ravnodušnost.”
Redateljica Marie-Hélène Roux
Na novinarsko pitanje koliko puta su mu prijetili otkad pokušava “popraviti” ratne žrtve, dr. Mukwege je odgovorio da nije ni jasno zašto je bio meta, jer je 1996, kad je počeo prvi rat, bio direktor i liječnik u bolnici Lemera, što je na 120 km od Bukavua, na istoku DR Konga. “Kad je rat počeo, u toj bolnici, svi moji pacijenti, koji nisu mogli otići, su ubijeni, skupa sa osobljem, koje se bavilo tim pacijentima.” Njih oko trideset je stradalo. Dr. Mukwege je u posljednjem trenutku izbjegao smrt. Sklonio se u Nairobi. Nakon što se situacija djelimično smirila, vratio se u domovinu. Od tada je bio cijeli niz pokušaja atentata, koje ne zna objasniti. “Moja greška je možda što sam zahtijevao pravdu za žrtve.”
Duboko potresen nasiljem, koje je svaki dan bilo žešće i strašnije, odlučio je upoznati kongoanske lidere i svijet sa barbarstvom kojeg trpe žene u Kivuu. Posmatrajući razaranja, koja su po svemu prevazilazila ono što bi medicinska struka mogla liječiti, 2008. je utemeljio Zakladu Panzi, da bi pružao cjelokupnu pomoć, koja uključuje medicinsku i psihološku skrb, socio-ekonomsko ponovno uključenje pacijentica i pravnu pomoć, instituciju, koja se temelji na ta četiri stupa, i naziva se “centar na jednom mjestu” ili “model Panzi”.
Oktobra 2012. dr. Mukwege je žrtva atentata u središtu Bukavua. Njegove kćerke su uzete za taoce, u očekivanju da se liječnik vrati kući. Čuvar njihove kuće je ubijen braneći liječnika od napadačā. Nakon pucnjave, ubojice su pobjegle u liječnikovom automobilu, koji je sutradan pronađen napušten. Zahvaljujući pomoći susjeda, Denis Mukwege je spašen. Sklonio se najprije u Belgiju i poslije u SAD.
Dr. Mukwege “popravlja” matericu, izvor života, u uvjetima smrti: nikada nije daleko ni od života, ni od smrti, koji su mu vječito u rukama i za petama. To je osjećaj kad se živi u zoni u kojoj život više nije vrijednost: žene trpe to što se dešava, a ovi okolo, koji im pomažu, mogu se smatrati sretnicima što su još uvijek živi.
U filmu je prikazano prijateljstvo sa belgijskim kirurgom Guy-Bernard Cadièreom, kojeg je dr. Mukwege sreo kad je u Belgiji dobio međunarodnu nagradu Kralj Baudouin (svake dvije godine istoimena Fundacija dodjeljuje 250.000 eura nekoj afričkoj organizaciji koja je na izuzetan i trajan način doprinijela trajnom razvoju u Africi). Liječnik Cadière je tada želio saznati što više o djelatnosti dr. Mukwegea i prenio mu ono što on radi iz laparoskopije u Belgiji. Uporedili su operacije na ženama koje se obavljaju “donjim” i “gornjim” putem, kad je neophodno otvoriti trbuh, što izaziva dodatnu traumu i naročito povećava rizik infekcija. U diskusiji sa dr. Cadièreom, dr. Mukwege je razumio da se laparoskopijom može doći do zona do kojih se ne može doprijeti ni “donjim” ni “gornjim” putem i od tada belgijski liječnik dolazi u Bukavu i njih dvojica operišu “četveroručno”. To je dalo mogućnost izlječenja žena koje su silovane noževima, mačetama, palicama i onih kojima su zločinci ubacivali u vagine vatreno oružje i pucali.
Bukavu 2025:
Rodni grad dr. Mukwegea
Te 2012. je napustio domovinu, jer je za dlaku izbjegao pokušaj ubojstva. Do sada se nije ništa saznalo o naručiteljima. Vratio se u Kongo tri mjeseca poslije i nastavio raditi u Bolnici Panzi u Kinshasi, gdje je odlučio živjeti. OUN mu je odredio zaštitnu brigadu u okviru svoje misije stabilizacije u Kongu.
Vratio se radi žena, koje su ga impresionirale svojim otporom i sposobnošću da prikupe snagu: predstavljaju mu sve. Žene iz kraja gdje je radio, koje nemaju doslovno ništa, žive u totalnoj neimaštini, sa 2 dolara dnevno, sakupile su novac za avionsku kartu da se dr. Mukwege vrati. Zatečen njihovim otporom i borbenošću, vratio se iz Bostona kući. “Njihov stav ima posljedice na moj život, na mene, i ja, ne da se samo divim njima, nego mislim da su prevazišle sve što se može i zamisliti.”
Sin evangelističkog pastora i sam pastor dr. Mukwege kaže da se “ne bi mogao suočiti ni preživjeti u zemlji u kojoj nema vjere, strašno je teško, da nije vjere, koja daje snagu da nastavim. Uspijevam, jer vjerujem. Apsolutno vjerujem u sposobnost da ljubav promijeni stvari, to za mene znači voljeti”. Nikada nije izubio sposobnost da voli. “Bog nema nikakve veze sa nasiljem. Bog nam daje izbor, da činimo dobro ili zlo i ako čovjek izabere činiti zlo – to je njegova odgovornost. Mislim na ljubav, to bi trebala biti mantra svakog od nas, svako jutro ustati i upitati se: šta sam uradio za sebe, ali šta sam uradio za druge?” Dr. Mukwege smatra da oni drugi, koji neće da imaju empatiju i koji su izabrali zlo, moraju odgovarati za svoja djela. Koja nemaju nikakve veze sa Bogom.
Amal Clooney i Nadia Murad u OUN-u
