Četrnaesti jun
Edvin Kanka Ćudić
Pionirska, ime je zločina koji se dogodio u kući Adema Omeragića u Višegradu. Događaj u kojem su 14. juna 1992. spaljeni mještani Koritnika, Sasa i Mušića. Početkom rata protiv Bosne i Hercegovine, seljani su se na nagovor svojih susjeda uputili prema slobodnoj teritoriji Kladnja. Komšije srpske nacionalnosti kazale su im da će po njih doći autobus. Nije došao. Međutim, stigli su oni da pljačkaju mjesto. Pred njihovim očima tovarili su ukradene stvari. Sve što su mogli. Naposljetku su našim junacima Dušan Grujić i Milorad Lipovac preporučili da se pješke upute prema Višegradu. Bilo ih je oko sedamdeset. Svi do jednog Bošnjaci. Većinom roda Kurspahić. Žene, djeca i starci.
Preko Grebena, stigli su na Jondžu. U baštu hotela Višegrad. Tu se nalazio Crveni krst. Rečeno im je da će ih oni prihvatiti. No, kako je bila nedjelja, ništa nije radilo. Dok su sjedili u blizini stare ćuprije, te razmišljali šta i kako dalje, bili su izloženi psovkama i provokacijama brojnih naoružanih Srba. Novo Rajak ubio je psa koji ih je pratio od Koritnika. Na prijedlog konobara Brane Tešovića, seljani su se zaputili prema Novoj mahali. Samo da prenoće. Dok ne dođe autobus. Na putu su ih pratile naoružane osobe.
Čitajte kolumne Edvina Kanke Ćudića:
Mještani Koritnika, Sasa i Mušića, u Pionirskoj ulici rasporedili su se u dvije kuće − Muje i njegovog sina Jusufa Memića. Nalaze se jedna pored druge. Naposljetku su svi zajedno smješteni u Jusufovu kuću. U međuvremenu se pojavio Mitar Vasiljević. Pokazao im je papir na kojem je pisalo: “Ne bojte se ništa. Ništa vam neće faliti”. Svojim potpisom je garantovao da će ih ujutro prihvatiti Crveni krst.
U dom Jusufa Memića je tokom dana stigao i Milan Lukić. Zloglasni vođa Osvetnika. Rekao im je da se skupe u jednu sobu. “Ovdje nakit, pare, sve što imate”, govorio je nekadašnji komšija i prijatelj iz Rujišta. “Ako ne predate sve, metak vam je u čelo. Pretrešćemo vas opet ponovo”, prijetio je Lukić.
Davali su se satovi, skidale su se naušnice. Sve se u ruke lopova predavalo. Poslije su ih odvajali u drugu sobu na skidanje. Žene su morale pojedinačno plesati oko Milana Šušnjara. Drugi vojnici su bili oko kuće. Čuvali stražu da neka žena ne bi pobjegla. Djecu su, također, morali skidati. Da se vidi da neko nije nešto sakrio. Da im je sve predato. Jedna žena se odbila skinuti. Zato su je druge morale razodjenuti. Zlostavljanje i maltretiranje je trajalo oko dva sata.
U jednom trenutku, Milan Lukić je iz kuće izveo tri žene. Bile su to Ifeta i Mujesera Kurspahić, te Jasmina Vila. Zadržale su se oko sat i po. Kad su se vratile, bile su raščupane, potrgane, izujedane i uneređene. Plakale su. Jasmina Vila je od Kade Šehić tražila jednu tabletu.
Ubrzo su se na vratima pojavili vođa Osvetnika i Mitar Vasiljević. Zalupali su puškama pri tome govoreći: “Pakujte se, ovdje vam nije sigurno”. Milan Lukić se držao za vrata kuće Jusufa Memića. Na sebi je nosio šarenu uniformu. Pušku je držao u jednoj ruci. Govorio je: “Požurite dok nije zapucalo”. Kada ga je jedna bosonoga žena zamolila da obuče opanke, rekao joj je: “Brzo, neće ti ni trebati”. I tako je krenula bez obuće.
Na putu od doma Memića do Omeragića kuće gdje su seljane premještali, pratio ih je Mitar Vasiljević. Nosio je pušku i baterijsku lampu. U spratnicu je doveo one koji su krenuli prvi. Potom dok je stajao pred vratima iste, vikao je: “Požurite”. Dom Jusufa Memića se nalazi na pedeset metara od objekta Adema Omeragića.
Soba u podrumu Omeragića kuće je imala dva prozora. Namještena jednim kaučom i ormarom. Na podu se nalazio ćilim. Kad su se vrata zatvorila, narod je posjedao. Prostor je bio posut nekom smjesom. Gušilo je prisutne. Seljani su počeli plakati. Zborili su: “Mol’te se bogu”.
Nakon više od sat, ponovo se na vratima ukazao Milan Lukić. U rukama je držao neku napravu. Stavio ju je na pod i zapalio fitilj. Nastao je plamen do plafona. Uslijedila je vriska. Ubice su se nalazile oko kuće. Pucali su i bacali bombe na one koji su pokušavali iskočiti iz požara. Mitar Vasiljević im je osvjetljavao žrtve. Gorjelo je otprilike naredna dva sata.
Ne zna se tačno koliko je osoba izgorjelo. Haški sud se zaustavio na broju pedeset i tri. Među ubijenim je bio Adis Delija. Star dvije godine. Enesa Kurspahić je imala četiri godine. Beba Kurspahić je imala samo dva dana. Posljednji jauci koji su se čuli iz te kuće bili su Halide Kurspahić. Imala je deset godina. Govorila je: “Majko, ne daj me!”.
