Bolje smrt nego silovanje
Pročitam neki dan u Oslobođenju da se u prekrasnoj Čolinoj pjesmi “Ona spava” radi o djevojci Milici Kostić iz Kruševca, učenici Medicinske škole. Milicu su drugovi namamili u prazan stan. Da bi izbjegla silovanje, skočila je sa 11. kata. Piše u Oslobođenju da je to bilo prije nepunih pet decenija.
Niti je to bilo davno, niti je Kruševac daleko. Samo mi, uljuljkani u zavodljivu melodiju Kornelija Kovača – nismo imali pojma.
Smrt vješanjem
2007. devetnaestogodišnja Iranka Reyhaneh Jabbari je dekoraterka interijera na početku karijere. Sreće doktora Mortezu Abdolalija Sarbandija, koji joj predlaže da uredi njegovu kancelariju. U obilasku prostorā Sarbandi je pokuša silovati. Reyhaneh ščepa kuhinjski nož, a on joj prijeti: “Sad ću se ja tobom pozabaviti.” Reyhaneh ga je zbola: “Svom mojom težinom, mojom dušom, mojim snovima sam mu zabila nož.” Sarabandi, u zrelim godinama, osim što je kirurg, i bivši je agent tajnih službi Islamske Republike i vrlo blizak krugovima na vlasti.
Reyhaneh je optužena za ubojstvo, strpana u tamnicu i nakon nečasnog sudskog procesa osuđena na smrt vješanjem. Obješena je 25. oktobra 2014. u zatvoru Rajai Shahr u Teheranu. Tad joj je bilo 26 godina.
Njemačka redateljica Steffi Niederzoll (1981.) je na temelju dokumentacije koju joj je ponudila Shole Pakravan, djevojčina majka, snimila dokumentarni film “Sedam zima u Teheranu” (1h37 min, 2023). Film je na ovogodišnjem Berlinskom festivalu dobio dva odličja: nagradu Compass-Perspektive, koju podržava Amnesty International, i onu za Film za mir. Prikazivanje u Zapadnoj Europi je počelo 29. marta. Glas Reyhaneh u ovom dokumentarnom filmu je Zar Amir Ebrahimi (Teheran, 1981.), nagrađena Zlatnom palmom na Kanskom festivalu 2022. za ulogu u iranskom filmu “Noći u Mashhadu”. Na BBC-ijevoj listi 100 gospođā Zar Amir Ebrahimi je istaknuta kao jedna od najinspirativnijih i najutjecajnijih na svijetu 2022.
Odjeljenje za kinematografiju iranskog Ministarstva kulture i Islamske orijentacije je povodom filma “Noć u Mashhadu” objavilo da osuđuje Kanski festival zbog dodjele nagrade Zar Amir Ebrahimi, ocjenjujući da je “odluka uvredljiva i politički motivirana”.
Kao sada Mahsa Amini, Reyhaneh je prije 15 godina postala simbol borbe za ženska prava u Iranu. Rekla bih u stvari za ljudska prava – jer su žene ljudi, ako su u Iranu, ili bilo gdje drugo, to smetnuli s uma. Dokumentarni film “Sedam zima u Teheranu” i tragedija Reyhaneh Jabbari su i eho američkog filma, fikcije “She said” (2022.), koja prati pad Harveya Weinsteina i nastanak pokreta #MeToo.
Čim je Reyhaneh bačena u tamnicu, režimska mašinerija je odigrala završni čin: počele su premetačine stana Jabbarijevih, optužena nije imala pravo na odvjetnika, strovalila se gomila laži (policajci su svjedočili da je Reyhanehina familija tražila da je ubiju), izrečen je poziv na odmazdu, njenu mlađu sestru vješaju za ruke da izazovu Reyhanehino priznanje, prvi sudac je nepristran, pa je zamijenjen islamskim, a on je upita “Zašto nisi skočila kroz prozor?” Optužena je za učestvovanje u lancu prostitucije. Zabilježeno je, policajac joj je rekao: “Trebala si ga pustiti da te siluje, pa se onda žaliti.” Osuđena je ‘zbog narcisoidnosti i megalomanije i okarakterisana kao ubojica s predumišljajem’, izjavio je sudac Tardast. Familija Sarbadi je silovatelja oslobodila krivice, jer je želio samo ‘privremeni brak’. To je drugačiji naziv za legalno silovanje.
U filmu Reyhanehina majka svjedoči, to jest govori u kameru, iz kuta svog stana. Objašnjava kako se borila za svoju kćer, i da osvane istina. Pojavljuju se i Reyhanehina sestra, otac i prijatelji. Njihova svjedočenja su predstavljena kućnim video snimcima roditeljske camescope kamere, što se u Iranu kažnjava sa najmanje pet godina zatvora. U offu se čuje i Reyhanehin glas, kao iz teksta “Posljednji dan osuđenika” (1829, Victor Hugo), u kojem je osuđenik na smrt ubio zatvorskog čuvara. I Victor Hugo i “Sedam zima u Teheranu” su i krik protiv smrtne kazne.
Gledatelji prenose da je scena u kojoj Shole, skamenjenog lica, sjedi u automobilu, pred zatvorskim zidom Rajai-Shahra, znajući da će joj kćer za koji minut visiti sa omčom oko vrata, a prilazi joj gospođa i kaže “Gotovo je” – sablasna. Na jednom mjestu u filmu Shole Pakravan kaže: “Bila sam vjernica. Vjerovala sam da će mi moja vjera omogućiti spasiti kćerku. Ali posljednja je noć bila moja posljednja kap vjere.” Na zoom-snimku pojavljuje se nepokrivene glave i kratke kose: “Ne molim se više, ne čitam Kur’an, ne nosim hidžab. Sve je nestalo.”
Film je prvenstveno nastao zahvaljujući zvučnim snimcima iz zatvora. Reyhaneh je imala pravo na telefonski razgovor od dvije minute dnevno. Majka je 2014. snimala te razgovore. A tako su i neki dokumenti iz zatvora bili brzo objelodanjeni, jer nisu morali biti podvrgnuti odobrenju ustanove. Svi snimci nisu uspjeli, jer su razgovori bili prisluškivani. U filmu su prikazane i scene unutrašnjosti zatvora Evin u Teheranu. Neke osobe su preuzele rizik unoseći mobilne telefone i snimajući. Redateljica Steffi Niederzoll naglašava da njen film ne bi mogao biti snimljen bez ogromne hrabrosti ovih Iranki i Iranaca.
A počelo je tako što je redateljica 2016. bila u Istanbulu gdje joj je prijatelj predstavio familiju Jabbari. Brzo su se razumjeli i familija je upitala da li bi redateljica htjela napraviti film na temelju materijala kojeg imaju: djelićā snimljenih razgovora, sačuvanih e-mailova, scena snimljenih u tajnosti, intervjua, isječaka iz novina i audio i video zapisā iz vremena Reyhanehinog boravka u zatvoru. U Iranu nisu poznavali nikoga kome su to mogli povjeriti. Za njemačku državljanku je opasnost bila neuporedivo manja. Niederzoll kaže: “To je za mene bio ogroman znak povjerenja.”
2017. je srela Reyhanehinu majku, koja je na početku bila jako podozriva, jer je godinama bila pod prismotrom. Redateljica je zatvorsku sobu pokazala u obliku makete gdje je predstavljeno gdje je Reyhaneh spavala, između toksikomanki, prostitutki i političkih zatvorenica. Sve su postale njene prijateljice: neke su bile bičevane, neke kamenovane. I sve su ostale osobe - uključujući one iz vremena kad je Reyhaneh bila na robiji, koje u filmu svjedoče o neizbježnom i svakodnevnom barbarstvu - napustile Iran. Autori nekih scena kuće, mjesta pokušaja silovanja i ubojstva koje je slijedilo, eksterijera i zida koji je podignut oko zatvora, snimljenih nedavno u Iranu za potrebe filma – ostaju anonimni. Ostale slike Irana proizveo je jedan umjetnički kolektiv.
Shole i njene kćerke, Sharare i Shahrzad, morale su napustiti Iran. Žive u Berlinu. Nakon vješanja Reyhaneh njena se majka nastavila boriti protiv smrtne kazne, sa drugim gospođama, od kojih su neke izgubile djecu u vrijeme represije zbog manifestacija ‘zelenog pokreta’ 13. juna 2009. nakon objave izbornih rezultata i ponovnog mandata ultrakonzervativnog predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada. Majke su se borile protiv proizvoljnih pritvaranja i hapšenja, a onda su bile podvrgnute stalnim ispitivanjima, a njihove kćerke pod konstantnom prijetnjom. Kad je jedna Sholeina prijateljica aktivistica uhapšena, familiji Jabbari je bilo jasno da mora napustiti zemlju. Reyhanehin otac, Fereydoon Jabbari je jedini lik u filmu kojeg redateljica intervjuira putem video linka, jer je on još uvijek u Iranu i još uvijek pod prismotrom. Administracija mu je oduzela pasoš i odbija izdati novi. Kako za sada stvari stoje, nema izgleda ni da će ga ikada dobiti.
Dokumentarac “Sedam zima u Teheranu” je film i protiv smrtne kazne. Redateljica tumači: “Smrtna kazna se temelji na šerijatskom zakonu i na Kur’anu. To znači i da se ovaj film buni protiv riječi Božje.” A šerijat i tako naređuje da žena na sudu vrijedi samo pola čovjeka.
Film predstavlja i pravosudni sustav u Iranu i koncept osvete koji omogućava familiji žrtve da odredi kaznu. Možda je najupečatljivije što gledatelji imaju priliku shvatiti Jalala Sarbandija, najstarijeg sina žrtve, iako se on ne protivi vješanju Reyhaneh. Za redateljicu je jako dirljivo što je Shole pokušala uspostaviti vezu sa Jalalom i razumjeti ga: Jalal je proizvod i žrtva iranskog patrijarhata. Majka Shole oklijeva u svojim zaključcima, jer je na kraju svega Jalal taj koji osudi njenu kćerku: do posljednjeg trenutka je imao mogućnost ‘oprostiti’ Reyhanehi. On je ne samo odgovoran za njenu osudu, nego je on osobno taj koji pritisne dugme da se otvore vrata pod Reyhanehinim nogama: smrt nastupi za deset do četrnaest minuta. A cilj je proizvesti najstrašnije muke.
To je i ekstremna perverznost Države koja prepušta pravo na život ili smrt jednom svom građaninu. Postavljena su brojna pitanja: šta je život, šta je oprost i šta je osveta? S jedne strane Jalal želi pokazati da razumije i da može oprostiti, a s druge želi osvetiti oca. Njegova familija je izgubila svog člana i mora se suočiti sa tom patnjom. U Iranu se na vješala ide zbog učestvovanja u manifestaciji, zbog otkrivanja kose i pogrešne haljine, i vješa se u ime Svevišnjeg. Jalal je - prst Božji.
Između osude i egzekucije proteklo je pet godina. Redateljica navodi da to nije neuobičajeno u iranskom sustavu, koji je izrazito korumpiran. Familija Jabbari je također davala mito da bi njihov predmet bio gurnut na dno hrpe i zadnji došao na red. Shole Pakravan je tražila od suda da bude obješena umjesto kćerke. U posljednjem pismu majci Reyhaneh je tražila da joj obeća da će sve njene organe donirati i da je neće pokopati.
I drugi prosvjednici i prosvjednice nedavno su osuđeni na smrt u Iranu. Redateljica navodi da se nada da će njen film pokazati da iza tih sumanutih brojki stoje pojedinačne sudbine. “Iza svake egzekucije stoji neka majka, kao Shole Pakravan, i jedan otac, kao Fereydoon Jabbari. Želim da se shvati kako se nasilje ponavlja. Manifestacije su pokazale cijelom svijetu situaciju žena i njihova prava u Iranu. Ali to institucionalizirano nasilje nije počelo sa Reyhaneh. To je tako odavno.”
Kad Pravda poludi, čovječanstvo je izgubljeno. U Iranu su žene krive što su žive. Nije mi jasno kako, kad su tako pametni i superiorni, muški na vlasti ne urede kod nadležnog da im se okot-pišulje više ne rađaju.
U jesen 2022, tamam kad je redateljica Steffi Niederzoll završavala svoj film, ogorčena zemaljska kugla se digla zbog smrti Iranke Mahse Amini, pripadnice kurdske manjine. ‘Nepravilno’ pokrivena Mahsa je podlegla batinama policije za moral.
Nekako baš u to vrijeme, za potrebe trenutka, ministrica Turković i njen stranački šef Bakir Izetbegović, primili su ministra vanjskih poslova Irana, kojeg je cijeli svijet, i ljudski i poslovično, izbjegavao u širokom luku. U Iranu je sve u rukama vjerskih vođa: sveučilišta, škole, mediji, TV stanice, radio, a sindikati ne postoje. Dozvoljen je ograničen broj stranaka opozicije, koje nemaju nikakvu šansu pristupiti vlasti: diktatura u doslovnom smislu riječi.
Iranci, nakon 44 godine vladavine političkog islama, zahtijevaju odvajanje vjere od politike. Iranka Marjane Satrapi, redateljica i autorica crtanog filma “Persepolis”, nagrađenog na Kanskom festivalu 2007. i Cezarom 2008. ovako opisuje iranski režim: “Iranski šah je za 37 godina vladavine pogubio 1.700 političkih zatvorenika, što djeluje jako puno. Da to uporedimo sa Islamskom republikom, koja je između 1981. i 1988. ubila oko 20.000 ljudi u općoj ravnodušnosti. U ljeto 1988. u jednom mjesecu režim je pogubio između 4.000 i 5.000 ljudi, starih između 20 i 22 godine. Mlade, nevine djevojke prisilno su udavali za Čuvare revolucije, da bi ih mogli silovati, razdjevičiti i poslije ubiti. Sve u stanju opće ravnodušnosti.”
Žena i ministrica
Kruševac Milice Kostić nam nije daleko, ali nam je još bliži suvremeni Teheran. Kad sam u atrijumu Ministarstva VP BiH vidjela ministricu Turković, propisno pokrivenu, k’o kukviža, kako zvanicama i novinarima objašnjava da svako ima pravo da se “oblači kako mu odgovara”, pomislila sam da ona ili nije žensko, ili joj je promaklo da šerijat kaže da je “Laž osobina munafika, a da će munafici biti na dnu džehenemske vatre.” Prema podacima OUN-a i organizacije Ljudska prava u Iranu, tokom jesenjih protestā ubijeno je između 300 i 450 ljudi. Naša Ženska mreža je tada priopćila da “najoštrije osuđuje ukazivanje dobrodošlice iranskom ministru i slanje signala da je zvaničnik države, koja u tom trenutku grubo krši ljudska prava, uopće dobrodošao u našu zemlju”. Ministar vanjskih poslova prijateljskog Irana u Sarajevu je arijevski hladnokrvno negirao da su državne snage sigurnosti ubile ijednog građanina Irana. To nije nevina, ali je prijateljska laž. Ostala bi u raji, da nije medija. Nazadni, diktatorski, autistični, izrazito većinski šiitski Teheran sa bezmalo 90 milijuna duša, i prva zemlja na svijetu koja je nacionalizirala svoju naftu, saveznik je sekularne, siromašne, tromilijunske BiH, sa “uglavnom hanefijskim sunitima”. Za čije babe zdravlje, i ko to kaže?
”Bisera Turković je 1995. stekla doktorat na američkom univerzitetu Pacific Western, koji je nakon istraga američke savezne vlade i tužbi lokalnih američkih vlasti zatvoren, jer je utvrđeno da se radi o neakreditovanoj ‘fabrici diploma’, koja je ‘fantomska zvanja’ izdavala američkim vladinim službenicima.” Ali, procedura certifikacije doktorske diplome Turković je ‘prošla’ na Univerzitetu u Sarajevu.
Nemamo Diplomatsku akademiju, s diplomama slabo stojimo, otkako je Grad oteo Vijećnicu neće se imati ni gdje učiti. Neki su uvjereni i da je jedna knjiga sasvim dovoljno. Ostajem u nadi da se nekada nekom omakne, pa ode u kino i pogleda neki film.
Redateljica Niederzoll navodi da njena ekipa pokušava prikazati film u Iranu zahvaljujući TV kanalu u egzilu. Majka Shole je aktivistica u skupini roditelja koji su izgubili djecu, i ne namjerava ućutati. U filmu se čuju posljednje riječi Reyhaneh iz pisma majci: “Gledam u konopac i nije me strah.”
Na dan islamske revolucije, 11. februara 2023. režim je objavio da na slobodu pušta 20.000 ljudi zatvorenih zbog jesenjih manifestacija nakon ubojstva Mahse Amini. Danas u Iranu na sceni više nije prividna ravnodušnost. Ako Narges Mohammadi, odvjetnica za ljudska prava može iz zatvora poslati poruku, to je zato što je neko u svijetu gleda i sluša. Ovog 8. marta 2023. zatvorenice u onoj hapsani Evin u Teheranu pjevale su “Bella ciao” na farsiju.
A mene živo zanima da li je vlast, munafike i njihove saveznike, u Iranu i svugdje, strah. Boje li se oni Sudbine ili Boga. U čije se ime busaju i pretenduju da su neprikosnoveni redatelj na Zemlji.
