Bitka za bikini i burkini
Pavle Mijović
Krivo je more Dok ljetos bijeg od nesnosnih vrućina budemo tražili na nekoj od morskih destinacija, nećemo previše razmišljati o tome kako je jedan morski odjevni predmet - bikini, relativno nedavno - četrdesetih godina prošlog stoljeća izazivao, uz druge, i nesnosne političko-društvene vrućine. Kada je 1946. Louis Réard, automobilski inženjer po struci i vlasnih trgovine donjeg rublja, predstavio bikini, vrlo brzo je postalo jasno da je izrazito funkcionalni kupaći kostim predodređen da postane apsolutni hit. Do tada je kupanje na javnim plažama, makar ako je suditi po ustaljenom dresscodu, bilo poprilično nefunkcionalno pa čak i komično do neslućenih razmjera. U ne toliko davnoj prošlosti je, pod utjecajem britanskog puritanizma, dominirao muški kupaći outfit koji je - teško da ga se može ozbiljno opisati, radio na principu notornih dugih gaća u onim groznim kaki bojama. Niti žene nisu bile diskriminirane te je i njihovo tijelo bilo potpuno pokriveno živopisnim haljinama u bojama koje odbijaju sunce; vuna je dominirala kao materijal od kojega se pravilo kupaće odijelo - valjda zbog činjenice da je vuna toplinski izolator, a opasnosti od utapanja u takvoj, neadekvatnoj odjeći, nameću se kao samorazumljive.
Čitajte kolumne Pavla Mijovića:
Ako promotrimo razvoj naše civilizacije, već na prvu postaje jasno kako su se običaji vezani za kupanje mijenjali ovisno o široj društvenoj klimi. A kako je ljudska povijest neprestana borbena igra liberalnijih i tradicionalnijih elemenata, tako je nekako bilo i s kupanjem, a onda i prikladnom oblekom za jednu takvu aktivnost. Dok je u antici, bilo u grčkoj ili rimskoj varijanti, javno kupanje posebice u termama bilo sasvim poželjno i prihvatljivo, srednji vijek je kupanje - poistovjetivši ga s golotinjom, smatrao duboko nemoralnim. Kupanje će kao društveni običaj doživjeti procvat tek s prosvjetiteljstvom, koje je širim masama uvelo u školske i druge curriculume uz ostale predmete i učenje plivanja. Čini se da sve ipak počinje od obrazovanja, a onda se na to nadovezao i procvat turizma, koji je omogućio da ono što smo naučili i primjenjujemo.
Dakle, prvo naučimo plivati pa se onda počnemo i organizirano i javno kupati. Jedina nepoznanica je još ostala u čemu ćemo se točno kupati. Réard, otac bikinija, vodio se čistim funkcionalizmom kada je patentirao taj najpoznatiji dvodijelni kupaći kostim. Naime, umjesto nezgrapne i nefunkcionalne kupaće odjeće, on je predložio samo četiri trokutića koja redom pokrivaju strateške zone, a uz funkcionalan imaju i estetski element. Upravo je ovaj potonji element generirao najveće izazove posebice u zemljama s velikom tradicijom morskog turizma. Nemoral - bikini će dovesti do toga, sličan se rezon čuo i na mondenoj talijanskoj, francuskoj i španjolskoj obali. Onda se to normira zakonom ili propisom, pa se pronađu oni koji će provoditi to i sukus svega je da ste, noseći bikini četrdesetih, pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, lagano mogli biti kažnjeni, zbog - zamislite, javnog nemorala ili pak opscenosti na javnom mjestu.
Burka i bikini. Burkini Šezdesetak godina nakon što je bikini doživio planetarnu popularnost, nastaje 2006. novi komad odjeće za kupanje, koji kreativno povezuje bikini i burku u novokovanicu burkini. Aheda Zanetti, Australka libanonskog porijekla, prva je ponudila rješenje koje kombinira tradicionalna odjevna uvjerenja sa suvremenim funkcionalnim zahtjevima. Priča kaže kako su australske vlasti tražile kupaće odijelo koji bi bilo prihvatljivo migrantskoj populaciji kako bi i ona mogla raditi na australskim plažama kao, primjerice, spasioci. Ima nešto gotovo plemenito u tim migrantskim zemljama, poput Australije, koje integraciju ne shvaćaju samo kao misaonu imenicu i slatkorječivu frazu. Smatramo da su se vodili činjenicom da imaju ogromnu obalu, da migrantske populacije tu žive i da im se ponudi odjevni predmet koji će zadovoljiti i tradicionalističke uzuse, ali istovremeno otvoriti mogućnost za nešto poput kupanja - tako svakodnevnog u Australiji, zemlji njihovog odabira. Zanetti je napravila vrhunsko rješenje, koje je pomirilo razne svjetove i omogućilo ženama kupanje. Proširio se taj trend i na svjetske modne kuće, od kojih mnoge nude personalizirana rješenja za dijapazon raznih sportova, od ženskog nogometa do triatlona, plivanja i alpinizma.
Svjesni smo da tržišna opredjeljenja ne moraju biti humana, ali ovo proširenje kupaćeg i sportskog asortimana shvaćamo kao mogućnost da sad negdje tamo neka djevojčica, ako želi, može igrati nogomet, plivati, veslati ili nešto slično u funkcionalnoj garderobi. Burkini vidimo kao mogućnost da se na nesnosnih +40 neka majka može zajedno sa svojim djetetom kupati na moru ili plaži a da pritom ne mora izdati ili negirati ono u što vjeruje. Kao što je nekada bikini predstavljen kao odjevni komad koji ženama daje mogućnost emancipacije, slično i danas burkini daje mogućnost određenim ženama da ne budu isključene iz nekih tako trivijalnih, ali ponekad tako važnih stvari, poput javnog kupanja. A integracija, kada bolje razmislimo, i nije ništa drugo nego mogućnost da u javnom prostoru budemo prihvaćeni takvi kakvi jesmo. Kao što se nekada bikini branio, danas određene lokalne zajednice, počevši od mondene Azurne obale, brane kupanje u burkinijima, smatrajući da narušava nešto od javnih običaja. Istih onih običaja koje su možda njihovi očevi, sličnim stupnjem represije, prije osamdesetak godina zakonski branili i gonili. Borba za bikinije, ali i burkinije, čini nam se jedini recept koji ljudskom biću, ženi, omogućuje jednu tako trivijalnu aktivnost poput kupanja, u odjeći koju slobodno i sama izabere.
