BiH trebaju ozbiljne promjene Ustava

Čini se da je Dayton “iskonski grijeh” trenutnog stanja u Bosni i Hercegovini. Kritiziran od međunarodnih aktera, zloupotrijebljen za jačanje onih na vlasti ili za napad na institucije na državnom nivou, Dayton i neki njegovi dijelovi, uključujući i Aneks 4, trenutni Ustav BiH, postali su meta žestokih napada i selektivnih primjena od njegovog potpisivanja.

”Dayton 2.0”, “Novi Dayton”, “Ustavna reforma” i slično, postali su različiti nazivi za emancipaciju BiH od međunarodne administracije i promjenu nekih spornih aspekata Ustava. Ti aspekti se kreću od prava veta (koje političari otvoreno zloupotrebljavaju), kolektivnih institucija koje onemogućavaju građanima da iskažu svoje identitete van tri konstitutivna naroda i koji potiču “grupno razmišljanje” i etnizaciju političke igre.

Političko kockanje

Ovo su ozbiljni nedostaci Daytona koji se mogu djelimično rješavati kroz naizgled zakonske ustavne amandmane od kojih su mnogi predloženi nizom paketa od indirektnog glasanja do uređivanja predsjedničkih i ministarskih pozicija. Neki od realnijih domaćih prijedloga (od kojih su neki sadržani u ovom specijalnom izdanju Oslobođenja) zakonski su utemeljeni i uvjerljivi i donijeli bi značajan napredak u vraćanju BiH na pravi kolosijek. Drugi predstavljaju političko kockanje kleptokrata, pa čak i štetne međunarodne intervencije.

Ozbiljne promjene Ustava koje bi nastale kao rezultat istinskog demokratskog procesa su apsolutno neophodne kako bi se uklonili poticaji na etnonacionalističku politiku i krenulo ka inkluzivnom kreiranju politike koja bi bila na usluzi svim građanima BiH. Oni predstavljaju nužne korake - koje su, nažalost, samo rijetki bh. politički lideri spremni napraviti, a još manji broj međunarodnih predstavnika ima svijesti podržati.

Ipak, umjesto da se reforme takve važnosti usvajaju s vrha, funkcionalne demokratije koje zadovoljavaju potrebe građana, poštuju njihova prava i obezbjeđuju sigurnost i dobrobit, zasnovane su na uvažavanju postojećih institucija (čak i ako su manjkave) i težnji ka njihovom poboljšanju kroz inkluzivne procese. One su također zasnovane na nečemu što bismo mogli nazvati “društvenim ugovorom” između građana i njihovih delegiranih predstavnika. Takav društveni ugovor se općenito temelji na znatnoj količini povjerenja da se politički predstavnici bore za one koji su ih izabrali, zastupajući najbolje interese građana. Društveni ugovori također se trebaju percipirati kao legitimni, tako da građani takve predstavnike vide kao pošteno izabrane u skladu sa postojećim pravilima igre (tj. postojećim zakonima).

Bh. verzija takvog ugovora se razlikuje. Kako to tumače glavne nacionalističke stranke, predstavljanje građana svodi se na odbranu “interesa svog naroda”, što se ne pretvara ni u kakav opipljiv prosperitet građana, već lično bogaćenje. U nekim slučajevima se zasniva i na neformalnim sporazumima kojima se glasovi razmjenjuju za radna mjesta i ekonomski napredak. Nije tajna da se sadašnji trijumvirat (SDA, HDZBiH i SNSD) ponaša kao da je politika dobra biznis-prilika, a ne služba narodu. Naravno, i stav javnosti o politici je shodno tome negativan. Političke stranke i vlast su institucije kojima se najmanje vjeruje u BiH uprkos činjenici da se loša politika može pobijediti samo boljom i dobrom politikom.

Izvori legitimiteta u BiH još su problematičniji jer se postojeći zakoni zanemaruju, prijeti im ukidanje ili promjene putem vanjske intervencije. Dio problema je što postojeća pravila igre vide kao nepravedna čak i oni koji poštuju vladavinu prava, jer su neka pravila u svom postojećem obliku diskriminatorna (što je potvrdio i Evropski sud za ljudska prava). Štaviše, oni političkim poduzetnicima pružaju naizgled legitiman (ali u stvarnosti toksičan) razlog da opstruiraju, suprotstavljaju se i bore se za “svoj” narod. U stvarnosti, oni se bore samo za sebe, nezainteresovani za zabrinjavajuće rastuće nivoe siromaštva u BiH.

Ali, institucije su dobre onoliko koliko su dobri oni u čijoj su nadležnosti. Međutim, poštivanje njih je sastavni dio demokratije, čak i onda kada im je potrebna reforma.

Demokratski režimi su mnogo više od institucija. U zemljama poput Britanije ili Sjedinjenih Država postoje mnoga pravila igre koja su nepisana, ali proizlaze iz korištenih i provjerenih obrazaca pouzdanog i časnog političkog ponašanja. U Britaniji ne postoji čak ni pisani ustav, već niz “tradicija” i dokumenata koji usmjeravaju političare kako da se ponašaju jer se tako radi stotinama godina. U SAD-u je politička suzdržanost (kao što je poštivanje fer izbornih rezultata) ključni sastojak američke demokratije. (Ako američka demokratija u posljednje vrijeme ne funkcionira, to je zato što su i njeni predstavnici prekršili svoj društveni ugovor i počeli se ponašati vođeni vlastitim interesima.)

Jednako važan dio demokratskih društvenih ugovora širom svijeta je učešće građana van glasačke kutije. “Sada imamo demokratiju”, rekao je jednom prvi čehoslovački predsjednik, “ono što nam je također potrebno su demokrate”. Stoljeće kasnije, češka studentska inicijativa Milion trenutaka za demokratiju mobilizirala je građane protiv korupcije i ohrabrila demokratske stranke da stvore opozicioni demokratski blok koji je uspješno pobijedio vladajućeg kleptokratskog populistu. Postoje i drugi načini. Naprimjer, takozvani izborni canvassing od strane angažiranih građana, odnosno šetnja od vrata do vrata i direktni razgovor sa drugim građanima zašto glasati za ovu ili onu stranku (ili ne) postala je neophodna za sve izborne utrke u nekoliko dugotrajnih demokratija. To je također povećalo razumijevanje građana o tome kako izbori funkcioniraju i zašto su važni.

Takozvane klinike - radno vrijeme za sastanke jedan na jedan između članova parlamenta i njihovih sugrađana, također su zdrav način kako parlamentarce pozvati na odgovornost i skrenuti im pažnju na lokalna pitanja u Velikoj Britaniji. Pisma parlamentarcima i mnogobrojne peticije o kojima je parlament tada obavezan raspravljati (što nije slučaj u BiH) uticajan su dio britanske politike. U većini evropskih demokratija sastanci lokalnih vijeća, lokalne skupštine, pa čak i lokalni klubovi obezbijedili su načine na koje se građani uključuju u politiku bez direktnog kandidovanja za pozicije ili organizovanja masovnih protesta kada stvari zaista izmaknu kontroli.

Dok neke od ovih opcija već postoje u BiH, druge bi se mogle suočiti s nekoliko prepreka zbog ukupne politizacije javne sfere. Neki politički akteri su preuzeli čak i peticije. Ali, kako pokazuju posljednji lokalni izbori u Bosni, to ne znači da je ovo uzaludan napor. Trenutna polemika o reformi bosanskohercegovačkih institucija postala je toksična i proceduralna. Ali za jačanje bh. demokratije trebat će mnogo više od uklanjanja visokog predstavnika ili provođenja nekih gorućih reformi. Ono što je potrebno je spasiti bosanskohercegovačku politiku kako od vanjskog uplitanja, tako i od domaćih prijetnji s vrha.

Umjesto da se na slabost BiH gleda samo kao na pravno i političko pitanje na visokom nivou, put naprijed je da se unaprijedi participatorna politika BiH kroz “deliberativne” procese i diskusije šire zajednice, kao i rad s lokalnim političarima koji su dokazali da rade u pravcu demokratije. Ovo bi također povećalo nivoe povjerenja u proces reformi i njegov legitimitet. U konačnici, bilo koja legitimna i održiva reforma više ne može biti “o nama bez nas”. Javna savjetovanja, kao i uključivanje lokalnih političara, naprimjer, trebali bi biti dio trenutnih polemika o ustavnoj reformi, a ne sastanci između stranih političkih aktera i korumpiranih (i time delegitimiziranih) bh. političara s najvišeg nivoa.

Domaći angažman

BiH ima dugu historiju na koju se može osloniti i mehanizme kako se uključiti u život zajednice. Bosanskohercegovački komšiluk je oduvijek imao svoje mikrokosmose u kojima su se sporovi i problemi rješavali posvećenošću i promišljanjem. Ipak, ne može se očekivati ​​od građana koji jedva spajaju kraj s krajem da vode ovaj proces. Srećom, BiH ima mnoge povjerljive lokalne institucije i članove zajednice unutar civilnog društva i profesionalnih tijela, kao i lokalne političare koji imaju potencijal i kapacitet da promoviraju promjene. Nisu nemoćni i treba ih ohrabriti (iako mnogi masovno odlaze). Kako su političari najvišeg nivoa zgrabili državu u svojim oportunističkim nastojanjima, dok se međunarodne organizacije bore da smisle plan, na ovim pojedincima i organizacijama je također da ostave razlike postrani i spase domaću politiku.

Vrijeme sporazuma poput Daytona koji se kuhaju u inozemstvu i o kojima se raspravlja samo sa delegitimiziranim elitama mora proći. Jasno je da bilo kakav smisleni i dugoročni prosperitet u BiH neće inicirati ni aktuelni državni i entitetski političari niti međunarodni akteri. Svaka promjena u načinu na koji BiH funkcionira u budućnosti mora biti rezultat domaćih demokratskih promišljanja među zajednicama, uključivanja lokalnih i društvenih aktera i učešća građana.