Antifašizam i revizionizam
Jedan od najvećih izvora revizionističkih pristupa antifašizmu, pa i fašističkoj opasnosti uopće - pored notornih antisemitskih, nacionalističkih i rasističkih motiva - jeste zanemarivanje, pa ponegdje čak i čišćenje od univerzalističkih, ili internacionalističkih humanističko-kritičkih elemenata i perspektiva bili oni ljevičarski ili liberalistički, bez kojih antifašizam ostaje patriotski nacionalizam. U takvoj jednoj kvazinaučnoj pretvorbi, antifašistička borba se reinterpretira kao “otadžbinski” ili “domovinski” rat koji je pod nacionalnim, a ne i internacionalnim imenom okupljao snage koje su se suprotstavile fašističkom agresoru. Iz te perspektive je moguće, kao danas u Srbiji, govoriti o dva antifašistička pokreta: komunističkom i antikomunističkom, o partizanima i četnicima kao borcima za slobodu.
Ljevičarska inteligencija
Tumačiti antifašističku borbu i antifašizam samo kao borbu za nacionalno oslobođenje od fašističkog okupatora i agresora znači svjesno ili nesvjesno pogrešno razumijevati suštinu antifašizma. Pravo razumijevanje podrazumijeva spoj otpora koji se vodio u okvirima određene nacionalne države za slobodu svog naroda, ali u okvirima univerzalnih humanističkih vrijednosti koje treba da utemelje novi pravedniji svjetski, globalni poredak kada fašističke sile osovine dožive poraz. Antifašizam mora prevazilaziti uske nacionalne granice da bi bio antifašizam, a ne tek patriotizam. Tu svoju univerzalnu, internacionalističku dimenziju antifašizam je realizirao najprije u Atlantskoj povelji 1941, zatim Deklaraciji o Ujedinjenim nacijama 1942, da bi se nakon konačne pobjede konkretizirao u osnivanju OUN-a i njegovim ključnim deklaracijama.
Zašto je važno naglašavati ovu univerzalističku perspektivu? Zato što je fašizam oblik radikalnog nacionalizma ili ultranacionalizma. Dakle, govorimo o nijansama nacionalizma. Bez univerzalističke perspektive lako je nacionalno ili narodnooslobodilačku borbu pretumačiti u terminima nacionalizma, pa se borba reinterpretira kao borba za slobodu samo svog naroda. Ovakve reinterpretacije nalazimo danas širom bivše Jugoslavije. Ali, i širom Europe bilježimo slična lutanja. To su u prvom redu rezolucije Vijeća Europe (1096 i 1481), koje su za cilj imale “demontiranje nasljeđa bivših komunističkih totalitarnih sistema” i “osudu zločina totalitarnih komunističkih režima”, zatim deklaracija Europskog parlamenta o proglašenju 23. 8. 2018. kao “europskog dana sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma”, kao i deklaracija od 19. 9. 2019. godine o “važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe”.
Nemam nikakvog sentimenta spram “totalitarnih komunističkih režima”, spram staljinističkog pomora miliona nedužnih ljudi, istrebljenja slobodnomisleće inteligencije, a pogotovo ne spram Staljinovog otvorenog imperijalizma koji je potezom pera (s Churchillom u prvom redu) dijelio cijeli jedan kontinent, ali donositi rezolucije i deklaracije bez samokritičkog osvrta na svoj udio u krivnji ne samo da je licemjerno nego će dovesti do toga da ne prepoznamo opasnost od fašizma u budućnosti. Drugim riječima, sramni pakt Ribentrop-Molotov, koji se često uzima kao krunski dokaz veze između komunizma i nacizma, ne može se posmatrati izolirano od, recimo, sramnog Minhenskog sporazuma koji je Čehoslovačku doslovno izručio Hitleru. Svi imamo kosture u ormaru, pa elementarna pristojnost nalaže da ih kritički razmotrimo.
Nakon što je “očišćen” kroz deklaracije i rezolucije od progresivnih lijevih internacionalističkih elemenata, u ovoj, trećoj dekadi našeg stoljeća, naročito nakon otvorene ruske agresije na Ukrajinu, antifašizam se sada čisti i od njegovih univerzalističkih humanističkih, liberalističkih elemenata, pretvarajući se u ideološki narativ novog ruskog imperijalizma. Nasrtanje na humanizam liberalističkog tipa ne dešava se samo u Rusiji - to rade svi identitetski, krajnje desničarski pokreti, od kojih se neki od njih ne ustručavaju veličati neke događaje, ideje i ličnosti koje pripisujemo fašizmu - nego i širom zapadnog svijeta. U takvim okolnostima antifašizam se svodi na nacionalizam i potpuno se u revizionističkim kvazinaučnim djelima i politikama pretvara u fraze nacionalističke ideologije.
Pored nacionalizma čijom radikalizacijom se stvaraju uslovi za koaguliranje elemenata fašizma, drugi važan element predstavljaju vladajući kapitalistički proizvodni odnosi. Radikaliziranje protivrječnosti kapitalističke privrede koje se manifestira u dubokim ekonomskim krizama pogoduje razvoju fašizma. Dovoljno nam je da se sjetimo uspona populizma, neonacizma, rasizma, šovinizma nakon duboke ekonomske krize 2008. To je važno imati na umu danas kada se, što je sastavni dio savremenog revizionizma, komunizam ili socijalizam pod pojmom totalitarizma trpa u isti koš kao fašizam, a istovremeno prešućuje odgovornost kapitalizma i liberalne polovine kontinenta. Činjenica je, kako je to John Dewey proročki izjavio 1937. godine, da bi “međunarodni rat između fašističkih i demokratskih država bio borba između dva suprotstavljena kapitalizma”, kojoj se kasnije priključio i sovjetski ideološki apsolutizam koji je odbacio internacionalističku dimenziju. Bez jasne univerzalističke, antifašističke perspektive koju danas zovemo “europskim vrijednostima” i današnja agresija Rusije protiv Ukrajine mogla bi se interpretirati upravo tako, kao borba između dva suprotstavljena kapitalizma, onog predatorsko-kompradorskog Rusije i neoliberalizma Zapada.
Zato je važno priznati i prepoznati doprinos emancipatorske ljevice u razvoju ideje, a kasnije i pokreta antifašizma. Ne smijemo smetnuti s uma, a to europske deklaracije ne pominju, da su fašizam i nacizam, uostalom i njihov stariji brat nacionalizam, rođeni u okrilju protivrječnosti kapitalističkog društva. Njih je porodila “desna” - ultrakonzervativna, nacionalistička, rasistička misao, a ne ona lijeva. Kad kažem ljevičarskih, tu ponajmanje mislim na one doprinose tadašnjeg SSSR-a koji je pod Staljinom, pogotovo na primjeru Španskog građanskog rata, a potom i nakon pakta s Hitlerom, bio imperijalistički. Ne treba zaboraviti da su u to vrijeme dok ljevičarska inteligencija drži antifašističke kongrese, europske parlamentarne demokratije bile ravnodušne ili su čak poticale njemački i talijanski fašizam, jer je njegov primarni neprijatelj bio takozvani komunizam. Nije se reagiralo dok su u njegovom naletu gutani mali narodi i države (Etiopija, Libija, Albanija); još manje je učinjeno da se zaustavi Hitlerov pohod i pripajanje Rajhu Austrije i Češke. Posebno sramno bilo je ponašanje vodećih europskih sila za vrijeme združene fašističke kontrarevolucije u Španiji u kojoj su diktaturu Franca vojno podržali Hitler i Mussolini. Jedino su europske progresivne i ljevičarske snage pozivale i priključile se u borbi za odbranu legitimne španske republike. Ljevica je tada spasila civilizacijski, antifašistički obraz Europe. Važno pitanje za nas danas: u situaciji kada ljevica faktički ne postoji, da li uopće možemo očekivati značajniji otpor krajnjem desničarskom populizmu koji već graniči s fašizmom (neke političke snage u Italiji se danas ne stide pridjeva “fašistički”). Fašistička opasnost danas nije oličena samo u zastrašujućoj agresiji Putinove Rusije koja svojim ekspanzionizmom prijeti nezavisnosti i miru drugih suverenih država. Ta opasnost dolazi i iznutra, razvija se unutar samih država i upravo zbog toga teško je očekivati kvalitetan otpor fašizmu.
Humanističke vrijednosti
Ako imamo dilemu šta antifašizam znači, nju ćemo najbolje razriješiti čitanjem teksta izvornih dokumenata antifašizma - Atlantske povelje (1941) i Deklaracije Ujedinjenih nacija (1942) - a ne onih Vijeća Europe. U tim izvornim tekstovima se vidi da su vrijednosti na kojima počiva antifašizam univerzalne, humanističke vrijednosti: u prvom redu odbrana života, slobode, neovisnosti i vjerskih sloboda, kao i očuvanje ljudskih prava i pravde u svojim zemljama, zatim život u slobodi, bez straha i oskudice, slobodno kretanje i trgovina, sigurnost, suverenost, samoodređenje, ukidanje razlika između velikih i malih država i slično. Sve su to fundamentalne vrijednosti antifašizma koje su univerzalističke i time oštro suprotstavljene ideološkim sistemima “jedne teme” kao što je superiornost jedne rase, jednog naroda, jedne vjere čiji je predstavnik fašizam, ali i svaki nacionalizam, šovinizam, rasizam i slično. Zato danas se zaborav antifašizma može tumačiti i kao svojevrsni zaborav univerzalističke perspektive koja, kada se ukloni, prerasta u svoju partikularističku suprotnost.
Deklaracijom Ujedinjenih nacija zemlje potpisnice se obavezuju na zajedničku borbu protiv “divljačkih i brutalnih sila koje nastoje pokoriti svijet” suprotstavljajući koncepciji svijeta koje stvaraju te sile, viziju pravednijeg svijeta. Te principe zdušno je na svojim zasjedanjima u Bihaću i Jajcu prihvatio jugoslavenski antifašistički pokret. Ešref Vražalić zaključuje kako su “organi narodne vlasti izrasli iz Narodnooslobodilačke borbe i njenih organa”, u svojoj zemlji, proveli “načela Atlantske povelje i Deklaracije Ujedinjenih nacija”, čime su uspjeli postati “politički nosioci unutrašnjeg razvitka zemlje i doprinositi razvoju međunarodnih odnosa”. Bez tog vrijednosnog okvira II svjetski rat ostao bi borba između konkurentnih nacionalizama i kapitalizama organiziranih u saveze, do neke sljedeće borbe.
