Adila Pašalić-Kreso: U ime jačanja nacionalnog i kulturalnog identiteta držimo mlade u školokrečinama, zatvoreni su u svoj atar, naciju, religiju, jezik (i)li nacionalnu grupu predmeta

Ove godine Akademija nauka i umjetnosti BiH obilježava vrijedan jubilej, 70 godina rada, a čini se da nauka nema baš zavidnu podršku društva.

- Ponosna sam što sam članica ANUBiH upravo u vrijeme kada ova institucija obilježava 70 godina, a također i kao žena, po pitanju ravnopravnosti članova i članica institucije koja vodi računa o rodnoj ravnopravnosti. Prije nekoliko godina sam istraživala koliko su zastupljene žene, naučnice u drugim akademijama i pokazalo se da ANUBiH procentualnim brojem žena prednjači u regionu, a čak je u tome ispred mnogih evropskih zemalja. Također nas je iznenadio podatak objavljen u UNESCO Science Report: toward 2030. iz 2016. da BiH zauzima prvo mjesto u procentualnom angažmanu žena u istraživanju (čak 68%). Da se ne zanosimo, položaj žena u našem društvu, pa onda i u nauci je danas dosta kontradiktoran.

Imamo odgovore

Nedovoljno su zastupljene u politici i na važnim upravnim pozicijama, a na drugoj strani statistika potvrđuje da visoko obrazovanje završava 4% više žena nego muškaraca. Možda upravo tu imamo veliki gubitak talenata zato što potencijal žena još nije dovoljno prepoznat. Što se tiče odnosa društva i naših političara danas prema nauci, ja bih rekla da je verbalno ohrabrujući, a u stvarnosti zanemarujući.

Poznato je iz drugih analiza da se za nauku u BiH izdvaja veoma malo, da nema fundamentalnih istraživanja, da mnogima ne treba ono što naučna istraživanja zaključe i predlože i sl. Akademici zapravo i bez velike podrške društva i sredstava sami rade u skladu sa nekom unutarnjom motivacijom i tako smo imali poslije lockdowna 7-8 publikacija ponuđenih za objavljivanje koje su akademici napisali tokom prinudne zatvorenosti.

Profesorica ste emerita na Odsjeku za pedagogiju Filozofskog fakulteta, gdje ste se više od 45 godina bavili naučnoistraživačkim i nastavnim radom. Imate zavidno međunarodno pedagoško iskustvo u saradnji s velikim brojem univerziteta stranih zemalja gdje ste predavali. Sa ovom reputacijom, koliko možete utjecati na položaj nauke u bh. društvu?

- Samim postojanjem ANUBiH, radom akademika, aktivnostima, projektima, trudimo se očuvati jedan visoki nivo nauke. Jedino je naša ANUBiH članica ALLEA (Evropske asocijacije državnih akademija nauka), čime se priznaju njen naučni nivo i značaj. Međutim, vjerujem da zbog nepoznavanja šta je zapravo državna Akademija nauka, kako se biraju njeni članovi i koju reputaciju ona ima ili iz straha od znanja, imamo obezvređujući odnos političara. U gotovo svim našim javnim događanjima za njih su u našoj sali rezervirana mjesta u prvom redu, koja nerijetko ostaju prazna. Mi u ANUBiH možemo imati ili već imamo odgovore, rješenja i putokaze za sva pitanja i probleme u našem društvu. Svaki akademik ima odbor sastavljen od stručnjaka iz istih ili srodnih naučnih oblasti. Nažalost, taj potencijal kao da većini u ovom društvu ne treba.

Budući da je Vaša osnovna naučna oblast pedagogija, kako ocjenjujete naše obrazovanje i obrazovnu politiku danas?

- Što se obrazovne politike BiH tiče, nju “krase” sve moguće pogreške koje su predmet kritike u svijetu i protiv kojih se mnoge zemlje i međunarodne organizacije grčevito bore i nastoje otkloniti. Mi ih hranimo i uljuljkujemo pod izgovorom Ustavom zagarantovanih prava. Na sceni je podijeljenost i fragmentiranost obrazovnog sistema sa 14 ministarstava, nefunkcionalan i izuzetno skup sistem, dok unutar sistema dominiraju etno-nacionalna podijeljenost i segregacija. Mladi su danas zatvoreni u svoj atar, naciju, kulturu, religiju, jezik, nacionalnu grupu predmeta, u dvije škole pod jednim krovom, koje su za OSCE očiti primjer diskriminacije u obrazovanju.

Pripadnost naciji

Većina roditelja pristaje na obrazovanje svoje djece bez mogućnosti samostalnog promišljanja i zaključivanja, zapravo na indoktrinaciju. Izgovor je uvijek u specifičnostima nacionalnog identiteta koji treba jačati putem jezika i drugih obilježja kulture. Dok se “jačaju identiteti”, slabi kvalitet obrazovanja, u što su nas uvjerila mnoga istraživanja, pa i nedavna PISA i TIMSS istraživanja. Naše obrazovanje ne može da ostvari ni svoju socijalno-egalizatorsku ulogu, tako da djeca siromašnih porodica imaju vrlo male šanse da školovanjem prevaziđu početni porodični status. Za naš naučni skup povodom 75 godina od ZAVNOBiH-a sam istraživala i potvrdila da su prijedlozi i programi obrazovanja tog doba bili bliži današnjim progresivnim evropskim, nego što su vrijednosti naše današnje bh. obrazovne politike. Nažalost, obrazovanje dejtonske BiH po svim obilježjima trebalo bi da pripada prošlosti i to vremenu naglašene socio-ekonomske i etno-klasne diferencijacije iz prve polovine 20. stoljeća.

Može li se ovo stanje u obrazovanju promijeniti i kako?

- Kod nas je pandemija izgovor za nebrigu te vrste, iako je bilo nekoliko vrijednih pokušaja i prijedloga. Održavanje statusa quo čuva istovremeno zauzete liderske pozicije. I neka ranija istraživanja NVO, poput FOD Soros, Save the Children i UNICEF-a i sl. su ukazala na mnoge slabosti našeg obrazovanja, a od Daytona do danas nemamo nijedno državno istraživanje širih razmjera. Kako se može nešto reformirati kad ne znamo šta je deformirano. Brazilski pedagog i filozof P. Freire kao da je u svom djelu “Pedagogija obespravljenih” opisao stanje u našem društvu i obrazovanju, ukazujući na potrebu podređenih politika da imaju slabo obrazovane, indoktrinirane pojedince kojima mogu upravljati. Po njemu, sistem dominacije u društvenim odnosima stvara “kulturu šutnje”.

Ni popis stanovništva (2013) koji je pokazao najveću nepismenost i najniži procenat visokoobrazovanog stanovništva u Evropi nije nas pokrenuo na akciju. Nismo pridavali značaj inovacijama pedagoške nauke niti smo osluškivali koje društvene promjene mogu više odgovarati novoj postdejtonskoj BiH. Tako danas mi u ime jačanja nacionalnog i kulturalnog identiteta držimo mlade i dalje u školokrečinama, kako je u istraživanjima utvrdio Veličković. Napredak je moguć samo ako se sada svi svesrdno dogovorimo o promjenama kojih se treba čvrsto pridržavati sljedećih 20-ak godina do prvih plodova, tj. prvih rezultata reforme (kako je to svojevremeno uradila npr. Finska). Moramo stalno imati na umu da Evropa od nas ne očekuje reforme na papiru, nego reforme u našim glavama. Mi i danas u svim propisima, zakonima i važnim dokumentima, imamo garantovanu ravnopravnost, jednakost, odsustvo segregacije itd, a u stvarnosti...?

Kako definirate stanje u kojem se danas nalazimo, jesu li i dalje najveći problem nacionalne stranke u BiH i kakve poruke šalju političari svojom retorikom?

- Nacionalne stranke nisu morale biti problem da su htjele i znale kako da razvijaju saradnju i razumijevanje. To bi godilo i narodu koji želi da ponovo živi u dobrim odnosima sa susjedima. Nažalost, danas nas više tjeraju da se stidimo reći da smo državljani BiH zbog raznih retorika i nedoličnih ponašanja političara. U suštini, nacionalne stranke podržavaju ovo stanje, njima to odgovara, njih to drži na vlasti i jako je teško boriti se protiv toga. Veliki se broj ljudi, obrazovanih i neobrazovanih, identificira sa pripadnošću naciji i stranci i time osigurava lagodniju egzistenciju. Francuski akademik Maalouf je svoje djelo “Ubilački identitet”, pored ostalog, gradio na kritičkoj analizi naše postdejtonske društvene realnosti.

Česta su prozivanja akademske zajednice za neaktivnost. Da li zaista i zašto akademska zajednica šuti?

- Ova politika je razradila sve mehanizme obezvređivanja onoga što pojedinci iz akademske zajednice (iako je za mene to jedan apstraktan izraz koji se ne odnosi ni na koga) govore i na koje probleme ukazuju. Kritička analiza naših društvenih kretanja i problema doživi odmah sutradan različite oblike zloupotreba s ciljem postizanja suprotnog efekta kod “svog naroda” ili za interese svog kantona, entiteta i naravno sebe lično. Ili si nacionalista ako kritikuješ one iz drugog entiteta ili si bivša komunjara ili... Ovo je stanje još krhkog mira, ako uvažimo Galtungovu podjelu, u kojem se začas rasplamsaju animoziteti i ponovo se udaljimo od izgradnje pozitivnog mira. Ponekad imam utisak da mi u akademskoj zajednici govorimo sami sebi, a naša riječ ne dopire do ušiju onih koji to trebaju čuti.

Nama danas zapravo sve manje trebaju kritičari sistema i oni koji ukazuju na slabosti. Ako se u tom smislu očekuje angažman akademske zajednice, ja ću reći da toga ima dosta i previše. Sve je već opisano, iskritikovano i ogoljeno jasno. Nama trebaju nove ideje i novi mladi ljudi, novi putokazi za izlaz iz ovog stanja. Nama treba svakodnevno prosvjećivanje glasača. Nama treba ukazivanje glasačima na decenijska izigrana očekivanja. Treba nam njihovo osnaživanje kako da toga bude manje. Kakvi smo mi to ljudi koji odavno ne misle svojom glavom.

Boljka sistema

Kako to da naši ljudi ne mogu graditi dobrosusjedske odnose u svom selu, gradu ili ulici iako imaju mnogo zajedničkog, a mogu u nekoj stranoj zemlji Njemačkoj, Nizozemskoj, Švedskoj i sl. sa neznancima te zemlje i doseljenicima iz cijelog svijeta s kojima ih malo šta povezuje.

Kakve ćemo naraštaje proizvesti kada je u ovoj zemlji postalo normalno da se bez politike ništa ne može završiti, a diploma može kupiti maltene na trafici?

- To je još jedna boljka našeg sistema. Naš učenik košta ovu državu procentualno više nego neku drugu evropsku, onda ga uglavnom pošaljemo vani ili, ako iole vrijedi, ode sam. Kako god da je školovan, on tamo radi neki niži posao nego što mu diploma govori. Kad se kupi diploma, pa ode vani, teško da se od toga ima koristi. To je jedan veliki zločin koji se mora najstrožije procesuirati, inače će se neznanje i primitivizam uvući u sve pore našeg društva.