Čovječanstvo diljem svijeta sebi zatvara vrata dijaloga i pribjegava sili i moć

Za Sokrata (rođen 470. godine p.n.e. u Atini, pogubljen 399. godine p.n.e; klasični grčki filozof i utemeljitelj zapadne filozofije) je rečeno da nikada nije pisao. On je usmeni filozof, a sve što je rečeno o njemu došlo je iz usta njegovog učenika Platona (rođen 427. godine p.n.e. u Atini, umro 347. godine p.n.e. bio je Sokratov učenik i Aristotelov učitelj). Ali, koliko god Sokratu nije bilo stalo do pisanja, bilo mu je stalo do razgovora.

Istina iza iluzija

Vjerovao je u autentičnost u razgovoru. Vjerovao je da istina u razgovoru otkriva svoje skriveno lice. Šems Tabrizi (Muhammed bin Ali bin Malekdad Tabrizi, s nadimkom Šems Tabrizi, rođen je 582. godine po hidžri u Tabrizu, a umro je 645. godine po hidžri u iranskom gradu Khoyu. Bio je učitelj Mevlane Dželaluddina Rumija i proveo je 23 mjeseca s Mevlanom, što je duhovno transformiralo Mevlanu) također nije pisao i bio je čovjek razgovora. Kroz razgovor, uspio je promijeniti Mevlanu Dželaluddina Rumija, transformirajući ga iz šejha koji se školuje u skrušenog mistika.

Razgovor je veoma važan. Jedan je filozof ispričao sljedeće: “Jednoga dana sam se vozio podzemnom željeznicom i u isti vagon je ušao čovjek s četiri sina. Njegova su djeca bez ustručavanja maltretirala putnike, a on je mirno sjedio na sjedalu. Bio sam ispunjen bijesom i otišao sam do tog čovjeka kako bih mu skrenuo pažnju na odgovornost da pazi na svoju djecu. Čim sam mu protestirao, rekao je: U pravu si. Majka ove djece umrla je u bolnici prije nekoliko sati i ja razmišljam o tome kako se mogu nositi s ovom nestašnom djecom bez majke.”

Filozof kaže: ”Razgovorom od nekoliko minuta moj se bijes pretvorio u suosjećanje i ljubaznost i ja, koji sam prije samo nekoliko trenutaka želio skrenuti pažnju ovom mirnom čovjeku, koji je sjedio, na njegovu odgovornost prema svojoj djeci, sada, nakon jednostavnog razgovora, pokušavam osmisliti kako mu mogu pomoći. Ovaj jednostavan razgovor uspio mi je pokazati istinu skrivenu iza mojih iluzija.’’

Tako je sada i u svijetu. Čovječanstvo diljem svijeta sebi zatvara vrata dijaloga i pribjegava sili i moći. Zločini počinjeni diljem svijeta u proteklih nekoliko stoljeća zločini su proizašli iz zaborava dijaloga. Kad god postoje dijalog i razumijevanje, nasilja sigurno tamo neće biti. Sva razlika između ljudi i životinja leži u dijalogu i svijesti. Napustiti ovu osobinu i zanemariti je znači slijediti običaje životinja i degradirati ljudski život na životinjski.

U konstruktivnim razgovorima priznaje se princip postojanja i osobnosti druge strane, a kritiziraju se njezine riječi i stavovi. Dijalog pokazuje svoj plod u uvjeravanju, a uvjeravanje u dijalogu može odvratiti nasilje. A ako je nasilje danas rasprostranjeno u svijetu, jedan od razloga je nedostatak dijaloga i uvjeravanja.

Stoga, sada kada je svijet dalje od mira nego ikad prije, potreba za dijalogom postala je očitija nego ikad. Mnogi problemi i nesporazumi mogu se riješiti u iskrenom razgovoru.

Slušanje bez predrasuda

Istovremeno, postoje principi kojih se mora pridržavati u svakom razgovoru.

Prije svega; strane ne bi trebale postavljati unaprijed određen ishod dijaloga, već trebaju biti posvećene rezultatu dijaloga.

Drugo; dijalog je da se izbjegne nasilje, a ne da se isto olakša. Ako jedna strana dijaloga od početka dijalog uzima u obzir u svrhu maksimalne upotrebe nasilja, takav dijalog je unaprijed osuđen na neuspjeh.

Treće; u dijalogu se treba poštovati njegov bonton, što znači da se mora odvojiti vrijeme za govor i vrijeme za slušanje bez predrasuda.

Četvrto; u dijalogu se ne smiju gaziti prihvaćeni ljudski i humani okviri. To da uzmemo štap u ruke i kažemo ili dijalog ili štap, nema dobro značenje za dijalog.

(Autor je ambasador Irana u BiH)