Ante Rašić, superstar arta i dizajna
Ante Rašić, zagrebački vanserijski kipar, slikar i dizajner, istinski celeb suvremene hrvatske likovne scene, ali i šire, gostuje u Varaždinu. Prvi put u bogatoj karijeri predstavlja se paralelnim izložbama iz područja arta i dizajna. Pod nazivom “Dizajn i umjetnost ili jednostavno JA” 23. ovog mjeseca otvorene su dvije izložbe ovog umjetničkog teškaša i to na dvije najprestižnije varaždinske lokacije: u prostoru izložbenog salona palače Sermage Gradskog muzeja Varaždin, koji iduće godine slavi 100 godina postojanja, i u Galeriji Ajngel, jednoj od najboljih u državi.
Umjetnost je lijepa
Prema najavi naslovljenoj sa “Jedinstvo različitog - umjetnost i dizajn”, ovom izložbom Rašić, kako se navodi, istodobno vrednuje oba izraza brišući granice između takozvane visoke i niske umjetnosti, jednako vrednujući raznorodne iskaze u promišljenoj poetici izložbe koja time postaje izvanvremenska. U muzejskom prostoru u tri segmenta predstavljena su ostvarenja iz područja dizajna, publikacije, monografije, katalozi, časopisi, plakati i dizajn prostora.
U Galeriji Ajngel mogu se vidjeti radovi iz proširenog polja slikarstva i kiparstva te u mediju fotografije i videa tzv. site specific ambijentalne instalacije. Jako impresivna kombinacija. Snažno potiče na razmišljanje. Radovi datiraju od 70-ih godina prošlog stoljeća do naših dana, uključujući i brojne danas antologijske komade. Među ostalim, u postavu je fotografija “Portret” iz 2005. s prikazom samog umjetnika s gumenim čepom za odštopavanje na glavi, a koja sugerira potrebu čišćenja od svakodnevnog bombardiranja glupošću i ispiranja mozga.
Također, ponovno pred očima publike zasjali su dragulji i draguljčići iz umjetnikovog raskošnog opusa poput ostvarenja Bijela cesta - U iščekivanju kiše, u Parku skulptura Dubrova, Labin (2008), Mijene (2008), grande interpretacije antičkog Apoksiomena visokog 9,5 metara sa čak 600 mobilnih ogledala (2011), sve do famozne slike “Don’t call me red” inspirirane jazz albumom Ryja Coodera “Chaves Ravene” i evergreena iz serije “Umjetnost je lijepa”. Umjetnik uvijek u velikoj formi, nagrađivan, apsolutno autentičan, maksimalno samozatajan, nesklon samoreklami. Duhovit, pronicljiv, vizionar. Od samoga starta prepoznat kao poseban.
Ante Rašić (1953) diplomira slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Nikole Reisera. Suradnik Majstorske radionice Ljube Ivančića i N. Reisera. Jedan od utemeljitelja prve Trajne radne zajednice samostalnih umjetnika ArTresor 1986. Osnivač i direktor Studija Rašić u području likovnih umjetnosti, arhitekture i dizajna. Jedan od osnivača časopisa za arhitekturu i kulturu Oris koji godinama grafički oblikuje. Dugogodišnji profesor zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti.
Kultno ime suvremene likovne scene, neposredno uoči otvorenja izložbe u Varaždinu samo za čitatelje Oslobođenja odgovara na nekoliko pitanja. Prvo se odnosi na naziv izložbe. Kako, zašto? “Izložbu sam nazvao jednostavno JA, jer mi se to činilo... eto, ja sam to. Dosad nikad nisam izlagao dizajn posebno, kao samostalnu izložbu. Kao Studio jesam, na velikim izložbama. I ovo mi je bilo zanimljivo, ‘ajde da predstavimo mene i kroz dizajn i kroz umjetnost, zato sam se odlučio za ovaj naziv, jednostavno JA”, kaže umjetnik. Poznato je da preferira bezvremenski koncept izložbi. U prijevodu, to je uvijek uzbudljivi miks radova iz raznih faza, različite tematike, koji u novom prostoru i novom kontekstu donose novu i neočekivanu snagu. Dijalog.
Rašić kaže: “Izloženi su radovi od 70-ih do danas, ali oni nisu selektirani po kronologiji ili pravocrtno. Smatram da umjetnost ne bi trebala imati pravila, da ne treba ići linijski, volim reći za te izložbe da su one kao ‘rasuti teret’. Svaka izložba, s radovima koji su pokazani na prethodnim izložbama je za mene novi izazov, s obzirom na novi prostor i novi kontekst. Tako je i u ovom slučaju, s tim što su predstavljeni i umjetnost i dizajn, koji ja vidim kao prošireno polje slikarstva i kiparstva.” Kipar, slikar, dizajner? Što mu je najdraže? Kaže da nikada nije dijelio svoje stvaralaštvo na taj način. “Iako specifičnosti postoje. Uvijek sam smatrao umjetnost prostorom slobode. Dizajn ima pravila u smislu narudžbe, određenih želja. Ali moje ishodište u dizajnu je uvijek iz umjetnosti, to je specifičnost. Moje izložbe koje sam radio sa Studijom Rašić, kojima sam godinama prisutan na likovnoj i dizajnerskoj sceni i u području arhitekture, one su uvijek imale tu likovnu dimenziju.”
Čovjek arta čija je misao kristalno jasna. Nepogrešivo registrira duh vremena. Pitam za čuveno pismo: “Dragi tata, kod mene se ništa nije promijenilo i dalje nemam vremena, radim i u velikom sam poslu.” Pismo nije izloženo u Varaždinu, ali bit će na izložbi u Križevcima 5. sljedećeg mjeseca, otkriva umjetnik. “To je rad koji je bio prvo prezentiran u Splitu. Intimistička priča. Ja kroz svoje radove i izložbe govorim i o umjetnosti samoj, problemima društva. Ne direktno, kao što je danas aktivizam postao sam sebi svrhom. Ali dotičem razne probleme.”
Pitam dalje o angažiranoj umjetnosti radi samog angažmana. Umjetnik kaže da je aktivizam radi aktivizma danas puno šira pojava. “Mislim da je globalni problem i u svim područjima, ne samo u umjetnosti, da je zapravo puno važnije da se nešto događa i da se brzo mijenja, nego o čemu se radi i što je prava svrha. Po mom mišljenju, ta angažiranost prerasta često u površnost, brzo se troši, tako i dolazi do aktivizma radi aktivizma koji se pretvara u svoju krajnost. Dobronamjerno krene, a onda poslije ide u totalnu krajnost.” Danas je gomila toga, pojašnjava, brzina i količina je puno važnija nego dubina, tu se onda gubi i identitet.
“Danas se sve to toliko mijenja da konačno nakon naziva postmoderna nema nijednog krupnog naziva. Nekad su bili stilovi koji su trajali stoljećima, a sad se sve izjednačava. Sve je jednako vrijedno. Mijenja se čak i smisao, nešto što je nekad bilo pozitivno, proglašava se zastarjelim i anakronim i odlazi u tu svoju krajnost, pretvara se u suprotnost.” Ovo ilustrira problematiziranjem feminizma u umjetnosti. “Ne radi se nigdje muška umjetnost. Mislim da se time još više izdvajaju i stvaraju razlike. Ne možete neke stvari koje su prirodne izjednačiti i nema potrebe. Ali puno onda ima situacija koje su nategnute i nemaju pravog razloga, nego su same sebi svrha.”
Ironija i sarkazam
Logično pitanje: aktualnost fotografije “Portret” nazvane još i “Bez komentara”, to jest, kako se tumači, odštopavanje mozga od gluposti i ispiranja? Ovaj rad nastao je prije gotovo 20 godina. Dijeli sjećanje. Prvi put izlaže ga na svojoj samostalnoj izložbi “Radovi koje nisam napravio” u Galeriji Račić tadašnje Moderne galerije, a danas Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu.
“Ja volim ironizirati, ima tu i sarkazma, ironije i na svoj račun. To je ovako doza humora koja možda izgleda na prvu loptu, ali nije na prvu loptu, gdje želim upozoriti na neke stvari. Ali, onda mi se činilo da je naprosto tako pošlo, da to na sebi pokažem.” Neuobičajeno za ekipu iz područja arta i dizajna, odaje počast svojim profesorima s Akademije: “Temelji u mom radu potječu od Ljube Ivančića, mog nekadašnjeg profesora Reisera, gdje ima puno slobode, ali uvijek je estetska dimenzija važna i materijalizacija.”
Važna, atraktivna izložba Ante Rašića ostaje otvorena do 17. sljedećeg mjeseca. Autor fotografija u katalogu je isto veliko ime Damir Fabijanić, ukratko, ova varaždinska priča je nezaobilazna i predivna.
