Biti kao rijeka
Drugi put sam u Francuskoj na duže vrijeme, i odlučio sam ga iskoristiti za užitak u dosadi. Ničeg boljeg za pisca nema od dosade. Ona je izvor famozne “inspiracije”, jer kad ćeš moći razmišljati o gradu (Bosanskoj Krupi) naprimjer, koji nikad nije pao pod Osmanlije i razvio se u zanimljiv gotski gradić, ako ne onda kada umireš od dosade. I da su junaci tog grada likovi koji imaju naša imena, ali koja su smiješno pofrancužena, ako smijem tako napisati, a da mi šamar ne opali neki gramatički nacista.
Prepuštanje dosadi dolazi stoga jer sam završio puno rukopisâ i nemam neku želju da smišljam ideje za nove rukopise, iako sam jednu već naveo u prethodnom pasusu, ali neke ideje ostaju samo ideje. Nekad iz tog zametka ne izađe ništa živo. Ništa opipljivo i čitljivo.
Zna se ko je majstor
Na obali sam Loare, u malom gradiću blizu Nanta. Sjednem na voz i za 27 ili 37 minuta sam u Nantu, zavisno je li voz superbrzi ili lokalni. Često koristim voz i šetam po Nantu, a on je veličinom i izgledom idealan za život. U šali sam skontao da su Francuzi zapravo Nijemci ali s dušom pjesnika, jer znamo da su velike nacije one koje imaju dobru kuhinju, avangardnu poeziju i istančan osjećaj za pravljenje parfema. Iako se granica između francuskih i nefrancuskih parfemara i parfemskih brendova odavno izbrisala, ali zna se ko je majstor i dalje. Ako želite zaroniti u svijet niche parfema, a to je onaj u kojem prave kvalitetne parfeme u manjim količinama (ili i većim), a nisu prepoznati kao dizajnerski parfemi. Strah me da ću se navući na ovu disciplinu kao što sam se, ima godina, navukao na horologiju, koja se bavi satovima.
Oba ta sporta su skupocjena, ali u sebi sadrže ljubav spram detalja, a ja sam insan kome nije strana takva ljubav. I ja sam niche pisac, nisam za svakoga.
Tako sam se posvetio parfemima. Hodao bih ulicama Nanta s papirićima na koje našpricate parfem i onda ga mirišete. Vidio sam iskusne konzumente kako našpricaju i onda mlate papirićem kroz zrak kao da žele ohladiti papir. Onda bi ga njušili, tako sam i ja radio. Treba učiti stvari od ljudi koji su nesumnjivi znalci. Pitati ako nešta ne znaš, jer neće ti se samo kazati. Istraživati, kopati duboko. Uroniti u svijet niche parfema i pokušati razlikovati tako suptilne nijanse koje čine svaki dobar parfem, a svaki takav se sastoji od tri nivoa: od onog koji je top, središnjeg i bazičnog.
Prije nego sam upao u maniju otkrivanja i uživanja u šta se sve jedan dobar niche parfem pretvara dok je na vašoj koži, došao sam do vrlo jednostavnog zaključka kako su Francuzi zaista hrabra nacija, za razliku od Nijemaca. Kod Francuza u svemu ćeš naći so, pa tako u maslacu su komadi soli koje bi neki njemački proizvođač progonio puškom da mu ne preplaši mušterije, jer so je opasna i želi da ubije svakog čovjeka, pogotovo ove čovjeke u centralnoj i sjevernoj Evropi. Valjda što su neka društva sređenija, bogatija, organizovanija, onda ona moraju naći neke svoje fetiše, opsesije, a so je jedna od njih. Moraju pronaći neprijatelje koji nam onemogućavaju vječni život poput onog olimpskih bogova. Na stranu što je kompletno njemačko društvo oblikovano, savijeno, pod gravitacijom vječne krivice zbog počinjenog Holokausta, strah od soli i nezdravog načina života je način života.
Nema toga kod Francuza. Kod njih je so prisutna i u čuvenim bretanjskim karamelama. So je posvuda, u svakom začinu. Morska sol, možda i okeanska jer je Atlantik tu. Na cigar hoda od Nanta.
Isto se ne boje kiše kao što se Bosanci i Hercegovci, te povijesne junačine, boje kiše, pa nikog živog u gradu nema kad se tri kapi udruže u udruženi zločinački poduhvat protiv građana Sarajeva tokom kišnih dana i mjeseci.
I niko ovdje nije nervozan, a nisu ni napadno sretni kao Anglo-Amerikanci. Francuzi su, napisao bih, dovoljno sretni. Iako je Bretanja regija s obiljem kiše i oblačnih dana, ali je klima blaga, i palme participiraju u životu biljaka zajedno s orasima i hrastovima, i stablima banana. Tako je fina vlaga ovdje zbog Loare, koja u mom mjestu Saint-Florent-le-Vieilu već postaje atlantska Loara. A vlaga je i zbog utjecaja Atlantika, tako da cvijeće cvjeta i sredinom oktobra. Trava je zelena kao u bajci; miriše drveće, cvatu grmovi, ptice zanosno pjevaju... Čini se kao da jesen ovdje nije uvertira za zimsku smrt prirode i društva kao što se dešava kod nas.
Mogao bih reći (a već sam napisao) da je ovdje i priroda učtiva, ako referiram na jedan Cioranov citat kad kaže da su Francuzi učtivo nesrećni. Definitivno se manje boje soli od Nijemaca, i društvo im nije oblikovano nikakvom gigantskom krivicom za zločine počinjene tokom Drugog svjetskog rata. Nije da zločina nije bilo, naravno.
Taj nategnuti mir koji osjećaš u Berlinu, ta neprirodna tišina za koju očekuješ da će svaki čas eksplodirati, jer će neki revnosni Nijemac zagalamiti na tebe čim uradiš neku nepravilnost (hodaš po stazi za bicikle, voziš biciklo po trotoaru), to ti se nikad neće desiti u Nantu. Saobraćaj je tako normalan i bukvalno možeš preći ulicu gdje god hoćeš. Postoje znakom neobilježeni široki pojasevi pješačkih prelaza, kao neka slobodna zona za pješake, i tu ti svi staju, čak i autobusi gradskog prevoza. Ako nešto uradiš pogrešno neće te napasti nikakav prikriveni gestapovac, nego će te dočekati s osmijehom podrške.
Kako društvo nije trajno sjebano nikakvom dubinskom i neprerađenom traumom, kao što ono u Berlinu jeste, tako se i ljudi ponašaju slobodno i primjereno prostoru koji nastanjuju.
Besmisleno je spominjati francusku kuhinju i njenu grandioznu velikodušnost okusa i mirisa. To je simfonija, i tu njemačka ni druge kontinentalne kuhinje nemaju šanse ni uz pomoć Var sobe. Naravno da pregonim, ali pregonjenje je moj posao. U svakoj figuri pretjerivanja postoji oveće zrno soli istine. Kao što postoje veliki komadi soli u maslacu koji sam kupio prvu noć kad sam došao u ovaj gradić. Ne znam kako se zove marka putera, ali trade mark je kvalitet i osjećaj na jeziku. Da imam ručni frižider ponio bih ga u Berlin i organizovao javno liječenje straha od soli građana dotičnog grada, moje bivše velike ljubavi. Znam da bih bio uhapšen, posebno ako bih nosio palestinsku maramu kefiju. Dešava se to gotovo na svakom protestu podrške Palestincima u Berlinu, koji proživljavaju užas genocida i u trenutku dok ovo pišem.
Juče sam na glavnom trgu, kod fontane, vidio grupu ljudi s palestinskim zastavama, zastavama lijevih partija, Amnesty Internationala, i zastavama francusko-palestinskog prijateljstva kako se okupljaju. Većinom stariji ljudi, intelektualci, aktivisti, i poslije im se priključilo nešto omladine. Kada je tu već bila solidna masa, stotinjak ljudi, brdska četa po mojoj procjeni, onda su u koloni opasali fontanu. Na čelu je bio lik koji je udarao u gong upozoravajući na tišinu koja vlada zapadnim svijetom, i prećutnu podršku Izraelu da dovrši genocid nad Palestincima Gaze, Zapadne obale i nad stanovnicima Libana.
Pomislio sam kako bi ovdje sada bilo hiljade ljudi da smo u devedesetim godinama 20. vijeka, ili sam barem mislio da bi ih moralo i trebalo biti na hiljade. Onda sam zaključio kako nema više avangardnih nacija u Evropi. Okolo palestinskog skupa ljudi su hodali s papirnim eko kesama punim kupljenih stvari. Bila je subota, dan za šoping. Pored skupa podrške narodu Palestine stajali su aktivisti koji se bore za prava životinja. Neki od njih su ležali imitirajući mrtve domaće životinje. Nudili su letke i stajali na trgu. Ta dva protesta, nisu smetali jedan drugome, na neki način su se i prožimali ako uzmemo riječi Yoava Gallanta koji je 8. oktobra 2023., dan nakon Hamasovog napada i ubistva civila, rekao kako se Izrael suočava s ljudskim životinjama, misleći na Palestince, a ne samo na pripadnike Hamasa.
Organi reda
Ipak, niko nije tukao ljude na ovom skupu kao što to rade u Berlinu. Prošla su pored jedna policijska kola, i to je bilo sve od organa reda i zakona.
Nema više avangardnih nacija u Evropi. Kao da je njen kreativni, buntovni sat davno otkucao, i sada živimo u nekom dodatnom vremenu koje određuje metronom ultrakapitalizma.
Šta ću, i ja sam se poklopio ušima, kupio “grail” niche parfem, nakon što sam ih danima mirisao na nadlanicama, na papirić-testerima. Pravio duge i kratke liste omiljenih parfema da bih došao do jednog.
Sjeo na voz i vratio se u svoje mjesto. Loara je tekla isto kao što i Una teče, nezainteresovana za naš svijet. U narednoj egzistenciji želim biti rijeka.
