Rat (ipak) nije došao iznenada: Kako sam od ratnika postao pisac
Za većinu stanovnika Bosne i Hercegovine rat je došao iznenada, ili im se samo tako činilo. Nijedan rat ne dolazi iznenada i uvijek postoji njegova uvertira: jasni znaci da će se on desiti. Kao što je bio Putinov govor nekoliko dana prije 24. februara 2022.
Mi koji smo slušali Miloševićeve govore, govore Radovana Karadžića – lidera srpske ultranacionalističke stranke u BiH, znali smo da će Rusija napasti Ukrajinu svom snagom. Čim ti neko negira pravo na identitet, jezik, religiju (a oni su to nama radili i godinama prije početka rata) znaj da će te taj napasti čim mu se ukaže prilika. Našim neprijateljima ta se prilika ukazala raspadom Jugoslavije, kada se nije raspala samo država i njen okvir, nego su se raspala građanska društva izgrađena unutar te države.
Diverzant i oficir
Do samog izbijanja rata u Bosni i Hercegovini studirao sam Veterinu u Zagrebu. Bio sam dobar student. Potajno sam pisao poeziju, više za sebe. Bio sam previše stidljiv da je nekom pokažem ili objavim. Oduvijek sam želio postati pisac, jer sam puno volio čitati, a svaki posvećen čitatelj je i potencijalni pisac. Nisam mogao ni sanjati da ću ubrzo postati vojnik i ratnik.
Dan nakon mog rođendana, 15. aprila 1992., odlučio sam da ću se vratiti u svoju zemlju i priključiti se snagama otpora. U mom gradu komandant Teritorijalne odbrane i Patriotske lige bio je moj otac, Sead Šehić. U Hrvatskoj se uveliko vodio rat. Samo nekoliko ulica dalje od stana u kojem je živio moj daidža vodile su se teške borbe oko kasarne bivše JNA, koja se otvoreno stavila na srpsku stranu u Hrvatskoj. Slušao sam tenkovske granate kako eksplodiraju po neboderima ispred kasarne u Novom Zagrebu. Crnilo spaljenih prozora i granatama uništenih stanova bilo je vidljivo s velike daljine. Zračne uzbune su bile svakodnevnica. Odlasci u skloništa. Vijesti o napadima na gradove, brojevi granata koji su pali na to i to mjesto. Civilne žrtve, brojke poginulih vojnika. Zvuci pucanja iz automatskih pušaka, teških mitraljeza... Rat je ulazio u moj studentski život svom silinom.
Tako sam znao da će se rat iz Hrvatske preseliti i u moju zemlju. Ljudi koji su neposredno prije aprila 1992. u Sarajevu protestovali za mir a protiv rata bili su pregaženi slijedom događaja, a svaki naredni bio je luđi i strašniji. Točak istorije se pokrenuo i nikakvi mirovni protesti ga nisu mogli zaustaviti. Kada rat počinje najbolje je uraditi sve da budeš za njega spreman. Bio sam fizički i psihički spreman za rat pa sam već nekoliko dana nakon napada na moj grad, 21. aprila 1992. imao oružje u rukama i uniformu. Automatsku pušku mi je dao otac, koji ju je uzeo s mrtvog srpskog vojnika, za uniformu sam se sam snašao.
U ratu sam bio vojnik, pripadnik specijalnih diverzantskih jedinica, i oficir. Jednom sam teško ranjen u lijevo stopalo u proljeće 1994. Pogodila me krhotina granate minobacača 60 mm, ili je to bio geler protivpješadijskog tromblona – mala raketa koja se stavi na cijev puške i odatle lansira. Nakon ranjavanja pola godine sam proveo na bolovanju. Najmanje pet mjeseci sam hodao na štakama. Nakon toga mogao sam birati (zbog ratnih zasluga) da li želim da idem u pozadinske jedinice, ili na prvu liniju. Izabrao sam ovo drugo. Nisam mogao ostaviti svoje prijatelje i poznanike, koji su i dalje ratovali da se vojnim putem vratimo u grad iz kojeg smo istjerani krajem aprila 1992.
Više puta sam novčano nagrađivan za svoj ratni doprinos. Moj otac je nosilac najvećeg ratnog odlikovanja u Armiji Republike BiH – zlatnog ljiljana. Bio sam blizu da ga i ja dobijem, ali nisam zbog internih razloga.
U rat sam ušao sa dvadesetdvije godine, a iz njega izašao u dvadesetpetoj, ali je stvarni broj mojih godina bio daleko veći od 25. Mislim na iskustveno bogatstvo koje sam ponio iz rata, i s njim ušao u mir nakon potpisa Dejtonskog mirovnog sporazuma u novembru 1995. Većina ljudi ne zna šta da uradi s tako ogromnim teretom proživljenih događaja. Ja sam znao jer sam odmah nakon rata počeo pisati.
Pisao sam čak i tokom samog rata, ali većinom su to bile nerazumljive i hermetične pjesme; pokušaji pisanja poezije, jer kako da pišeš kada si odgovoran za ljudske živote, a kao oficir imao sam tu odgovornost. Prvo sam vodio vod ljudi (30 vojnika), da bih na kraju rata preuzeo brdsku četu od 130 ljudi.
Već 1996. sam počeo intenzivno pisati, ali i dalje sam imao problem kako da pišem jasno, direktno, bez literarnih ukrasa, viška metafora... Kako da pišem razumljivo o onome što sam vidio, o onome u čemu sam bio do grla. Pisao sam svakodnevno. Crtao po zidu sobe studentskog doma. Crtao u listove likovnog bloka, i pored crteža dopisivao mahom hermetične i nadrealističke stihove. U ratu sam skupljao knjige iz napuštenih kuća, čitao ih na ratištima, nosio ih kući, i čitao kada bih bio na dopustu. Neke od tih knjiga su bile pune avangardne poezije kao što je ona Apollinaireova. Volio sam njegovu pjesmu u kojoj opisuje užase Prvog svjetskog rata, i čiji svaki stih počinje: “Postajao je...” Mnoge pjesme sam naučio napamet, to jest same su mi se urezale u memoriju.
Međutim, tokom rata čitao sam i čitku prozu poput one Hemingwayeve, ili prozu Henryja Millera. Čitao sam sve što je asociralo na rat, misleći da ću iz knjiga shvatiti šta je to ratna stvarnost. A ona je bila puna svih nezamislivih stvari, koje se prije rata nikako nisu mogle događati. Jedna od njih je to da je smrt bila toliko sveprisutna da smo se navikli na nju, iako sam uvijek vjerovao da ću preživjeti rat, čak i onda kada bi se šalili i govorili kako ćemo već na narednom ratištu svi izginuti. Zbijali smo šale na svoj račun, pogotovo vezano za vlastitu pogibiju. Gledali smo smrt u oči i možda smo baš zato i preživjeli. Što si više izložen opasnostima imaš više šansi da preživiš, iako to zvuči paradoksalno. Dešavalo se da se neko krije cijeli rat, mobilišu ga i pogine na prvom ratištu. Što kažu: teško je od svoje smrti pobjeći.
Pouzdao sam se i u nafaku – neodređenu količinu sreće koja mi je bila namijenjena. Moram reći: uvijek sam u ratu imao sreće. Toliko je bilo te nafake ili sreće da čovjek ponekad može pomisliti da je nedodirljiv. Jednom se desilo da je minobacačka granata 120 mm prošla kroz krov, dvije montažne ploče i jednu betonsku ploču te je pala u konzervu (od mesnog nareska) koju je moj saborac držao na svojoj butini. Ja sam ležao ni pola metra od noge, koju mu je minobacačka granata izvalila iz kuka. Granata nije eksplodirala, ali je moj saborac bio teško ranjen, pa smo ga pod konstantnim granatiranjem izvlačili kilometrima do mjesta gdje će doći ambulantna kola. Pamtim neprirodnu boju njegovog lica. Bilo je bijelo kao kreč, i hladnoću ruku jer je izgubio mnogo krvi.
Nakon vlastitog ranjavanja, u proljeće 1994., nisam više mislio da sam neranjiv. Bio sam itekako ranjiv, smrtan, i moje tijelo je nakon ranjavanja i dalje bilo snažno i puno života, ali u mojoj memoriji je ostao trenutak ranjavanja, i taj osjećaj nemoći jer nisam više mogao hodati. Tada, u danu ranjavanja, naša je linija bila pukla i postojala je mogućnost da ću biti zarobljen, pošto nisam mogao trčati, zato što sam bio ranjen u stopalo, gdje je geler slomio kosti.
Nisam mislio na zarobljavanje. U kalašnjikovu sam imao nekoliko metaka, dovoljno da stavim cijev na grlo i povučem okidač. U našem ratu najgora stvar je bila biti živ zarobljen. Nakon što te zarobe prvo bi te mučili, a na kraju ubili. Neke ljude bi držali u logorima godinama, a na kraju bi ih svakako ubili. “Razmjena zarobljenika” se kod nas vršila tako što su se razmjenjivala mrtva tijela.
Nekoliko godina nakon rata bezuspješno sam pokušavao probiti magičnu barijeru da bih došao u stanje u kojem ću moći precizno i kristalno jasno napisati najobičniju pjesmu o tome kako mi je jedan saborac umro na rukama. Početkom dvijehiljadite godine to mi je pošlo za rukom. Poezije je sipala iz mene. Nisu sve pjesme bile o ratu, ali zadnji ciklus moje knjige “Hit depo” bio je u potpunosti ratna, odnosno antiratna poezija. Svaka prava poezija je nužno antiratna. Nemoguće je slaviti rat i pisati vrijednu poeziju, jer je rat poraz ljudskog bića. To je povratak u primitivnu prošlost, kada se čovjek pretvara u misleću životinju čiji jedini cilj je opstanak. Cilj ljudskog života je, nadam se, puno veći od opstanka vrste.
Tako je moja književna misao o ratu/ratnom iskustvu svoj prvi oblik našla unutar kratkih pjesama.
Ubrzo sam osjetio da je poezija malen prostor da bih u njoj ispisao svoja i tuđa ratna iskustva. Zato sam nakon poezije počeo pisati kratke priče i 2004. objavio knjigu Pod pritiskom. S prethodnom knjigom pjesama stekao sam status književne zvijezde u BiH, i ta poznatost se počela prelijevati izvan granica naše zemlje. Sa prvom proznom knjigom, u potpunosti posvećenoj ratu i posljedicama rata u miru, stekao sam brojne čitatelje. Kritike su bile odlične kao i recepcija djela, iako knjiga nije bila za svačiji stomak. Angloamerikanci bi rekli: graphic content.
Prve dvije priče iz knjige “Pod pritiskom” koje sam napisao bile su “Pod pritiskom” i “Do vječnosti”. Nakon njih znao sam da pišem knjigu kratkih priča. Ispisivao sam ih lako i bez ikakve zadrške. Kao da sam odjednom osjetio trenutak kada sam probio koprenu, zavjesu, barijeru, i ušao u drugi prostor, ambijent, možda samo u drugu sobu, i tu sam bio savršeno u stanju da vidim sve (ratna dešavanja) i da to ‘sve’ prenesem u jezik baš onako kako sam to vidio i osjećao.
Bio je to trijumf jednostavnosti, kratkih rečenica, telegramskog stila koji nije bio lišen ni poetskih rečenica, ni metafora, ali one su bile čitljive i opravdane. Ja sam ih provjerio svojim tijelom, bukvalno svojom krvlju i krvlju svojih saboraca.
Ratnu prozu sam pisao tako da u njoj nisam želio da sebe ni druge prikažem kao nekakve heroje. Nisam osjećao da trebam pisati takvu vrstu proze. U stvarnosti, u ratnoj stvarnosti od 1992. do kraja 1995., ja i moji saborci smo imali izgled i ponašanje pravih ratnika, pa i heroja. Naša borba je bila takva. Cijena koju smo platili za oslobođenje našeg grada, za naš fizički opstanak, za opstanak jezika ili religije, za kulturu, za održivost zemlje Bosne i Hercegovine bila je ogromna.
Jedini razlog zašto smo i napadnuti jeste što su nas srpski nacionalisti smatrali izrodima, ljudima sa pogrešnim imenima i prezimenima, sa pogrešnom religijom i običajima etc. Jedini razlog zašto je svijet okrenuo leđa prema našoj patnji i zašto nam nije dozvoljavao da se legalno naoružamo i branimo je to što smo bili muslimani (čak ne nužno vjernici, jer mnogi su bili sekularni, ali naša imena su im smetala). I to još u Evropi, ne bilo kakvoj nego onoj kršćanskoj. Još u ratu francuski predsjednik Miterand je rekao da slijedi “mučna i bolna obnova kršćanske Evrope”. Mi smo bili ti drugi, srpski nacionalisti su nas zvali “turcima” (ova riječ se uvijek koristila u pogrdnom značenju), onima koji ne pripadaju kršćanskoj Evropi kako su je fašisti zamišljali. Sada smo svi svjedoci islamofobije koja svoj vrhunac doživljava kao supstrat za antisemitizam, pogotovo u Njemačkoj. I sav taj rasizam i mržnja samo zbog toga kako bi opravdali genocid Izraela na Palestincima. Postoji i druga Evropa, ona koja je inkluzivna, tolerantna i multietnička, ali ona je trenutno u velikoj manjini. Za takvu Evropu se vrijedi boriti, iako se trenutno to čini kao izgubljena bitka.
U našem ratu sve je bilo protiv nas, ali mi smo razmišljali drukčije. I odbranili smo se. Volja za preživljavanjem je bila jača od bilo kakve ideje “bolne restauracije” bijele kršćanske Evrope. Iz moje brigade su poginula 503 borca u odbrani Bosne i Hercegovine. I ko god danas misli da će svoje ratne ciljeve ostvariti političkim putem (a srpski i hrvatski nacionalisti ne odustaju od toga) treba znati da mi nikad nećemo to dozvoliti. Niti ćemo dozvoliti da od BiH naprave novu Gazu i Zapadnu obalu.
Nakon priča počeo sam pisati romane. Bio je to logičan slijed. Moj prvi roman “Knjiga o Uni” dobio je velike domaće i inostrane nagrade, preveden je na 16 jezika, i svake godine taj broj se povećava.
U tom romanu sam kombinovao slike ratne stvarnosti sa slikama odrastanja na rijeci Uni. Ljepota prirode je stajala kao kontrapunkt ‘estetici’ užasa. Radi se o knjizi u kojoj jedan junak, Mustafa Husar, pokušava spojiti sjećanje na svoj predratni život sa ratnim sjećanjem i sa postratnim životom. Pokušava uspostaviti kontinuitet svog života, ili barem kontinuitet sjećanja na život. Pokušava sebe učiniti cjelovitim (ratna trauma te uvijek čini necjelovitim, rasutim, razbijenim...), i nastaviti svoj život nakon rata. On želi da živi kao što je nekad živio, svi koji prežive jedan rat to žele. Naravno, Mustafa shvata da to nije moguće, ali ne odustaje od svog utopijskog pokušaja. Nikad iz rata nećeš izaći onakav kakav si u njega ušao. To je naprosto nemoguće, taman da si se u ratu bavio isključivo hortikulturom.
Roman je to i o rijeci, o gradu na rijeci, o stanovnicima tog grada koji su snažni, iako su upravo izašli iz pakla. Pun je vitalizma i vjere u ljudsku izdržljivost, pa i dobrotu, ako tako hoćete. U njemu se vide naznake prelaska u fantastično, što će se ostvariti u većem obimu u knjizi priča “Priče sa satnim mehanizmom”, malom romanu “Greta” i mom posljednjem romanu “Cimetna pisma, dijamantna stvorenja”, u kojem sam ostvario najveći prodor unutar fantastike i naučne-fantastike, ali na način da čitatelju sve djeluje tako stvarno i uvjerljivo. U ovom romanu ne radi se o jednom ratu, nego nizovima ratova, o stvarnosti/stvarnostima u kojima nema država ni nacija, nego su tu samo ljudi i druga bića što se bore da prežive na ruševinama starog svijeta.
Kako starim moje sjećanje na rat, moja memorija stari sa mnom i mijenja se. Neke stvari se nikad ne mijenjaju, kao što su istorijske činjenice: da je u Srebrenici izvršen genocid jula 1995., ali i da je on počeo još u ljeto 1992. i u Istočnoj i u Zapadnoj Bosni. Da su postojali koncentracioni logori u okolini Prijedora, da i dalje postoje hiljade nestalih ljudi, da ima bezbroj neotkrivenih masovnih grobnica...
Ono što se mijenja u mojoj memoriji jeste način na koji sada doživljavam moju ratnu biografiju, odnosno kako mislim/promišljam o onome što mi se desilo u ratu od 1992. do kraja 1995. Temeljne stvari koje sam maloprije pominjao ostaju iste, ali sada rat vidim kao apokalipsu, jer je to on i bio. Apokalipsa je trenutak u vremenu i prostoru kada u jednom društvu sve ono što je prije nje bilo nezamislivo odjednom postaje normalno i društveno poželjno. Apokalipsa je sumrak građanskog društva i bilo kakvog civiliziranog društva. To je trenutak u kojem možeš ubiti čovjeka, a da za to ne odgovaraš, nego ćeš ubistvom prosperirati u tako nakaznom “društvu”. To se dešavalo nama u proljeće 1992. To smo osjetili na našoj koži kroz masovna ubistva i egzekucije. U takozvanim “običnim ljudima” oslobađali su se ratni zločinci. Početak rata je raj za potajne ubice i psihopatske tirane, tada se ostvaruju sve njihove skrivene, krvave želje.
Pjesma saborcu
Da se vratim na početak priče, kako sam uspio propisati i pisati o svojim ratnim doživljajima, kako sam istrajavao u tome čak i kada sam osjećao kako bivam žigosan kao neko ko “samo piše o ratu” (što, naravno, ne odgovara istini). Najteže mi je bilo napisati pjesmu direktnu i jednostavnu, kao što je ova o saborcu koji mi je izdahnuo na rukama tokom juriša na neprijateljske položaje:
***
Redžo Begić je poginuo
na Golom brdu
zrno mu je prošlo
uzduž kroz prsa
na usta mu je izlazila krv
umjesto toplog zraka
lice mu je postajalo
bijelo i žuto
sve je trajalo sekundu-dvije
modrina neba
nakupljala mu se u usnama.
Problem je bio kreativne i psihičke prirode. Kako se izdići iznad traume i PTSD-a? Da bi pisao o ratu i traumi moraš biti daleko iznad tih tema/dijagnoza, nedodirljiv i smiren. Moraš biti zaliječen, jači od svoje biografije, od svojih rana, vidljivih i nevidljivih. A moraš imati i vještinu pisanja, što se postiže ogromnim radom i naporom. Ne smiju te ometati vlastite emocije jer u protivnom nećeš ništa napisati. Najteže mi je bilo napisati ovakav početak priče s kratkim i običnim rečenicama:
“Doveli su nas na liniju. Blato i magla su posvuda...”
Kada sam napisao ovu prvu priču i pjesmu znao sam da sam na pravom putu. Ovim stihovima i rečenicama počelo je moje pisanje ili ispisavanje rata iz mene, mog bića. Kada će se to završiti i na kakav način, ne mogu to znati. Posudiću citat iz svoje posljednje knjige:
“Nalazi se u šumi, odasvud se čuju pucnjevi. Nije mu jasno gdje je njegova linija a gdje je neprijatelj, ali korača kao da se oko njega dešavaju scene iz dječije bajke, a ne iz najgoreg od svih mogućih ratova. Svakom biću je njegov prvi rat upravo onaj najgori mogući, još ako vas zadesi kada ste mladi, to je naprosto tetovaža koja se širi po vašem tijelu onom brzinom kako se koža opušta i stari. Na kraju se tetovaža rata potpuno razmrlja na koži, a koža je sjećanje preživjelog.”
