(FOTO) Istočna i zapadna vrata “glavne kuće”
Zlatibor treba gledati samo sa visine. Tek kada se žičara podigne i kada u daljini nestanu nikakve zgradurine i do pola podignuti hoteli, planina bljesne. Ako je jutro vedro, sa najvišeg zlatiborskog vrha, Tornika, pogled puca na Durmitor, Taru i Jahorinu.
Postoje oni koji Tornik osvajaju sopstvenim pogonom. Takvi nadiru preko golih brda i kroz četinarske šume, ali više je onih razumnih koji se na 1.496 metara nadmorske visine penju isključivo - gondolom. Zlatiborska “zlatna gondola” trebala je ući u Guinnessovu knjigu rekorda, ali...
Zabranjeno kupanje
- Gondola je dugačka devet kilometara i u trenutku puštanja u rad bila je najduža panoramska gondola na svetu. Međutim, gondola ima i jednu međustanicu koja se nalazi kod Ribničkog jezera i oni koji odlučuju o rekordima smatrali su da ovo nije gondola iz komada, rekao je Slobodan Simić iz Zlatne gondole.
Gondola može da primi 800 putnika po satu u 72 zasebne kabine. Vožnja gondolom traje 25 minuta. Putovanje se produžava ako putnik izađe na međustanici i spusti se do Ribničkog jezera koje je ujedno i najveća akumulacija pijaće vode na Zlatiboru. Ukoliko ovaj kraj dobije još poneko slično jezero, onda će ovo Ribničko postati prava turistička atrakcija.
- U Ribničkom jezeru je zabranjeno kupanje. Ne smije se ni splavariti. Ali, ako bi Zlatibor dobio bar još jedno ili dva jezera u kojima bi se akumulirala pijaća voda, onda bi Ribničko jezero sigurno bilo otvoreno za turiste. Ono je bogato ribom, a priroda oko njega je bajkovita. Kod Ribničkog jezera je planiran i Novi Zlatibor, koji treba da ponudi turizam visoke kategorije, istakao je Simić.
Planina je čudesna. Tamo gdje nema ljudi, ima magije. Gdje je udaren samo jedan ekser, čarolija prestaje. Zlatibor ima dva carstva - jedno svijetlo, drugo tamno. Prvo je van grada, u divljini, na proplancima, u šumama. Drugo je dolje koje je naprosto sahranjeno ubrzanom i stravičnom gradnjom. Drugo se nalazi u kotlini i u potpunosti je blokirano zgradama i hotelima koji su posijani na svakom slobodnom komadu zemlje.
Zlatibor, srećom, nije samo beton. Kud god čovjek pružio korak, naići će na trista čuda. Jedno od njih je i Sirogojno u kojem se nalazi etnomuzej Staro selo sa kućama i domaćinstvima starim i više od dva vijeka. Muzej čine dvije cjeline. Prva je skup kuća koje su sačuvale svoj prvobitni izgled i namjenu i one sačinjavaju stalnu muzejsku postavku formiranu u dvije zlatiborske okućnice. Drugu grupu čine kuće koje su sačuvale prvobitni izgled, ali im je namjena promijenjena, adaptirane su i prilagođene turističkim potrebama.
- Muzejska postavka zlatiborskih brvnara predstavlja svedočanstvo kulture stanovanja u zlatiborskom kraju u 19. i početkom 20. veka. U to vreme živelo se u zadrugama koje su brojale i do 50 članova, a zlatiborsku okućnicu sačinjavao je veliki broj manjih objekata raspoređenih oko “glavne kuće”, kazala je etnolog Snežana Tomić.
Pravljene na padini okrenutoj prema suncu, kuće su četvrtastog oblika sa zidovima od vodoravno naslaganih brvana na uglovima vezanih u “ćetr”, pokrivene šindrom, kamenim pločama ili slamom. Na krovu su se nalazili otvori, “badže”, koji su služili za cirkulaciju vazduha, a na samom vrhu kuće se nalazio dimnjak koji se zvao “kapić”.
- “Glavna kuća” ima dve prostorije - “kuću” i “sobu”, a ispod sobe se nalazio podrum. Istočna i zapadna vrata su imala i simbolička značenja. Sve što je dobro i lepo ulazilo je na istočna vrata - novorođenče, mlada, kumovi, gosti, a sve što je loše - izlazilo je na zapadna. Centralno mesto “kuće” zauzimalo je ognjište, priča Tomić.
Na ognjištu je vatra uvijek gorjela. Na njemu se pripremala hrana, oko ognjišta su se uveče sabirali članovi zadruge i dogovarali se o poslovima za naredni dan, a potom su tu i spavali. Okućnicu su činili i vajat (zgrada koju je dobijao svaki sin domaćina kada se oženi), mljekar (za čuvanje mlijeka i mliječnih proizvoda), pekara (za pečenje hljeba), ambar i salaš (za čuvanje žita i kukuruza), mišana (za sušenje voća), kačara (za pečenje rakije) i štala.
- Soba je manja od “kuće”. Uglavnom je namenjena za primanje gostiju za slave i kućne svečanosti, ali i za spavanje najstarijih u zadružnoj porodici. Soba je podignuta za jedan ili dva stepenika iznad nivoa “kuće”, ima drveni pod i tavanicu od šašovaca. Zemljana peć sa lončićima koja greje sobu postavljena je uz pregradni zid. Loži se iz “kuće”, a dim se preko kraćeg zemljanog čunka izvodi u prostor “kuće”, kazala je Snežana Tomić.
Ručni radovi
Sirogojno je poznato i po rakiji i savršenoj trpezi (o čemu će tek da se piše), ali i po pletiljama i njihovim džemperima, haljinama i čarapama. Pogon domaće radinosti formiran je 1963. godine u okviru Zemljoradničke zadruge.
- Živopisni ručni radovi Dobrile Vasiljević Smiljanić ubrzo su postali prepoznatljivi na domaćem i inostranom tržištu, a u ovaj proizvodni sistem je do 1991. godine uključeno oko 2.500 žena iz užičkog kraja. Rad ove jedinstvene organizacije bio je nagrađivan više puta, a unikatni predmeti od vune su bili izlagani u svim republikama bivše SFRJ, zatim u Parizu, Bruxellesu, Kopenhagenu, Düsseldorfu, Moskvi, Rimu, na sajmu mode u Lionu i na sajmu zanatstva u Münchenu, rekla je Snežana Tomić.
