Ismail Barlov i odbojkaši ponos su naše države
Paraolimpijske igre u Parizu 2024. godine ostat će zlatnim slovima upisane u historiju Bosne i Hercegovine, i to ne samo u sportskom smislu zbog dvije osvojene srebrene medalje već kao lekcija da hrabrost, volja i mukotrpan rad mogu dovesti i dječaka iz male države u svjetske visine.
Rođendan u Parizu
Ismail Barlov je 14. rođendan proslavio u Parizu (rođen je 5. septembra 2010. godine), samo dan nakon što je osvojio srebrenu medalju u plivanju, u disciplini 50 metara prsno. Barlov je završio odmah iza žive legende ovog sporta, 48-godišnjeg Meksikanca Arnulfa Castorene, koji je prvo paraolimpijsko zlato osvojio davne 2000, deset godina prije nego što je Ismail rođen.
Nije velika mudrost shvatiti da je pred Barlovom blistava budućnost i mnogo, mnogo medalja sa najvećih takmičenja. A svaka njegova medalja sijat će mnogo jače kada se zna kakav put je to dijete prošlo. Rođen je sa TAR sindromom, rijetkim genetičkim poremećajem koji karakterizira odsustvo radijusne kosti u podlaktici. Odluka njegovih roditelja je da ga još kao sedmogodišnjaka odvedu u Plivački klub Spid, a na sreću svih nas tamo je trener nevjerovatni Amel Kapo, koji je iz čistog entuzijazma odlučio da se posveti djeci sa posebnim potrebama.
Nije tada niko ni razmišljao o rezultatima, medaljama, rekordima, djeca su dolazila da plivaju, da se druže, da budu sretna. Uspjesi su došli spontano, kao nagrada što su dječaci poput Barlova i njegovog imenjaka i najboljeg prijatelja Ismaila Zulfića toliko predano trenirali da su došli do nivoa da se takmiče sa najboljim svjetskim paraplivačima.
Barlov, koji nije mogao zaustaviti suze na svečanom dočeku u sarajevskoj Vijećnici, upravo je kao prvu i najveću želju imao da njegov najbolji jaran Zulfić na narednim POI bude s njim i da donesu zlatne medalje.
A šta tek reći o našoj reprezentaciji u sjedećoj odbojci. Prvi dio teksta posvećen je Ismailu Barlovu jer je njegovo srebro pravo malo čudo, dok su naši zmajevi već decenijama čudo nad čudima, pa je njihova srebrena medalja iz Pariza nekako bila i očekivana. Osvojili su ti heroji čak 28 medalja na velikim takmičenjima, teško je riječima i opisati koliko je to grandiozno.
Decenije velikih uspjeha
Kako su tek oni slavili sa Ismailom, priredili su mu pravi mali spektakl u Parizu, a on njima dao dodatnu snagu da u polufinalu, dan kasnije, poraze Njemačku i osiguraju finale sa Iranom. Bili su blizu i zlata, vodili 1:0, imali tri set-lopte za 2:0, no Iranci su ipak odbranili zlato osvojeno u Tokiju 2020. godine.
Njihova imena trebamo svi znati napamet: Sabahudin Delalić, Adnan Manko, Ermin Jusufović, Armin Šehić, Edin Đino, Dževad Hamzić, Asim Medić, Nizam Čančar, Ismet Godinjak, Stevan Crnobrnja, Safet Alibašić i Mirzet Duran.
Stručni štab činili su selektor Ifet Mahmutović, treneri Ejub Mehmedović i Nedžad Salkić, fizioterapeut Miodrag Ranđelović, tim-menadžer Dževad Šabeta i predsjednik Hajrudin Zekić.
Hvala Ismailu, hvala zmajevima, malo je stvari u ovoj državi kojima se možemo ponositi, a oni nas čine toliko ponosnim.
