Neobičan slučaj Branka Perića
Novopečenog penzionera u zrelom dobu ne napuštaju snovi/iluzije mladosti. Dokaz tome su posljednji zapisi o pustošenju i ništavilu Branka Perića, prigodna naziva: “Kupleraj koji gori”.
Primjer prvog predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, koji je godinama krčio put uspostavljanju vrijednosti na kojima će počivati i sudstvo i tužilaštvo, a prije svega nezavisni regulator pravosuđa nije u rubrici “već viđeno”.
Zazivanje reakcija
Za paradoks epohalnih razmjera vrijedan bilježenja pobrinula se sudbina jer kao što je opštepoznato, nije riječ isključivo o funkcioneru kojem su prvom date u ruke uzde međunarodnog čeda u nastanku, zamišljenog stubom i generatorom pozitivnih društvenih promjena u postkonfliktnom – tranzicijskom društvu. (Ne)punih dvadeset godina obnašao je sudijsku funkciju u Sudu Bosne i Hercegovine, instituciji uspostavljenoj uz međunarodni blagoslov i projiciranom bajraktaru pravde, koji će djelima probuditi nadu u pravednije i perspektivnije društvo.
I?
Gdje smo dvije decenije od početka procesa uspostave vladavine prava?
Sudeći po najupućenijem, stropoštani ravno do dna.
Šta se u takvom kataklizmičnom epilogu bespovratno izgubljene energije i nade može staviti na pleća i teret prve perjanice pravosudnog sistema?
Apsolutno ništa!
Kažem: apsolutno ništa!, što sam Branko Perić nije već sam sebi spočitao u nekoj od javno dostupnih formi obraćanja.
Ovaj prosvijećeni autentični pojedinac ima dovoljno životnog iskustva da poznaje osnovni način diskvalifikacije utemeljenih argumenata na balkanskim meridijanima. Difamiranje ličnosti po principu: “’ta će on”?!
Znao je, ponavljam, Branko Perić da ma kakav cilj imao sa javim istupima i analizama sunovrata društva i pravosuđa, neće prevazići niti prvu prepreku do ciljanih primaoca poruke ako se ne pospe pepelom intelektualnim poštenjem, samoinicijativnim obrazloženjem tipa: “gdje sam bio, šta sam radio” i primjenom mudre misli Valtazara Bogišića, umnog crnogorskog pravnika, iz sintagme: “što se grbo rodi(lo), vrijeme ne ispravi”.
Pomiriti dvije ambicije krajnosti u jednoj ličnosti: 1. Upravljati procesima pravosudnog konglomerata i 2. Biti hroničar zbilje sa primisli objektivizacije slike stvarnosti, zna to Perić, neminovno podrazumijeva emotivni otklon od vlastitih djela i svih ličnih profesionalnih postignuća.
U bosanskohercegovačkom ambijentu, to čak upućuje na potrebu minimiziranja vlastitih dosega.
Uspio je u tome, bez pogovora.
Izbio je “ad hominem” argument oponentima kritičke misli o stanju društva i pravosuđa. Kao svaki mudar i sretan čovjek, za vrijeme životnog vijeka shvatio je na šta želi staviti akcenat svojih djela za buduća pokoljenja. Nije benigni poduhvat, uostalom, ko ne vjeruje, neka proba na ličnom primjeru, svojih ruku djelo kritikovati.
Sabrane analize i Perićeva oglašavanja su se u trenucima inspiracije, u datom trenutku aktuelnih upravitelja procesima, predstavljala kritizerskim lamentiranjem.
Iako nedostojna teza za intelektualnu argumentovanu raspravu, Periću su i takve manipulacije i kontaminacija javnog prostora bacanjem sjene na suštinu analiza koje je iznosio, bile zasigurno prihvatljivije od zaglušujuće buke uzrokovane potpunim odsustvom reakcija. Tišina hroničaru zbilje uzrokuje fizičku bol!
Tome svjedočimo godinama i to je stanje društva obamrlog duha, izgubljene nade i potpune letargije. Intelektualac kalibra Branka Perića svojim istupima i seciranjem pravosudnih pošasti naprosto zaziva reakciju, jer je svjestan da amorfna masa bez reakcija ima samo jednu sigurnu ishodišnu tačku: propast!
Branko Perić je prošao životni test evolucije ličnosti: spoznavao (i spoznaje), činio (u pravosuđu više ne), bilježio (na sreću, to ne prestaje), dijeli(o) iskustva, suočava(o) se sa posljedicama vlastitih izbora i u tom procesu (pri)bilježio hronologiju retrogradnih procesa kao nauk sljednicima, a mi kao društvo, a mi kao esnaf – težimo li makar evoluciji?
Poziv za buđenje
I zato je društvu i pravosudnoj zajednici koji imaju ambiciju za prosperitetom ovakvo djelo blagotvorno i nasušno potrebno, jer je u pitanju zapis svjedoka-pokajnika i informatora jednog vremena, i to ne bilo kakvog: načitanog, produhovljenog, prosvijećenog, nelišenog čojstva i istinskog intelektualca sa konkretnim prijedlozima.
Kakav je potencijalni epilog takve časne borbe na koju nas Perić svojim analizama zaziva suprotno svojim crnim slutnjama? Pa riječima na kojima insistira i sam, parafraziranim za potrebe naravoučenija: “pravosuđe koje izgubi čast je izgubilo sve”, stoga za početak vrijedi pročitati ove zapise kao poziv za buđenje iz komatoznog stanja.
