Ustanički juli zaborava nema
Uzaman su bila očekivanja (sve malobrojnijih) optimista, koji su se nadali da će se, bar zato što je ovo izborna godina i što bi im to moglo koristiti, malo više uredno pozvanih zvaničnika vlasti i politike pojaviti na mjestima, na kojima su udruženja i članovi SABNOR-a u Bosni i Hercegovini u subotu, 27. jula, obilježili nekadašnji Dan ustanka naroda BiH i 83. godišnjicu početka oružanih akcija protiv okupacije iz 1941. Zadeverani iznova pojačanim razvaljivanjem zemlje – ovog puta kroz saboterski atak na Reformsku agendu i bezuman gubitak prve tranše od 70 miliona eura iz Plana rasta EU za Zapadni Balkan – nisu željeli pokvariti vikend, pa su, s rijetkim izuzecima, nastavili s odnosom donjim dijelovima leđa prema ovom, kao i prema većini drugih datuma iz naše antifašističke prošlosti.
Čitajte kolumne Zlatka Dukića:
Bili načisto ili ne s tim šta to i koliko govori o njima i kakvu poruku šalju – i zaključak nameću – onima koji se s poštovanjem odnose prema ovom i nizu sličnih događaja, proizveli su makar jedan efekat: dodatno su učvrstili uvjerenje mase onih koji su i ovog 27. jula znali gdje im je mjesto i šta činiti prigodnim odavanjem pošte onima koji se, prije više od osam decenija nisu mirili sa ropstvom, zlom i stradanjem. Nisu im nedostajali, jer – kako to u subotu primijeti jedan učesnik 28. susreta antifašista Tuzlanskog kantona na platou Srnica kod Banovića, kod spomenika Drugom korpusu Armije Republike BiH – teško bi se uklopili u iskreno i trajno vrednovanje i sjećanje na ono i na one koji se tog davnog jula nisu nimalo dvoumili.
Samo uzgred, ovo je uočeno i na drugim manifestacijama antifašista sarajevskog, tuzlanskog, zeničkog, mostarskog, travničkog, brčanskog, bihaćkog i drugih krajeva, u kojima ustanički juli iz 1941. nije, niti će biti ugrožen zaboravom. Taj opori podatak valja bar usput pomenuti jer on – uz otrcanu floskulu o tome da ovaj odnos mnogo više govori o zvaničnicima, nego o povodu okupljanja i veličanju ovog antifašističkog datuma – i dalje bode oči aktuelnom zabludom o tome da istorija, društvene vrijednosti i politička arena počinju od onih koji sada vladaju, bez ikakve istorijske, logičke i moralne veze s onim što je bilo prije, što vrijedi i što zaslužuje uvažavanje. Zato nije čudo što se to opetovalo i ovog 27. jula. Čudo bi bilo da se išta promijenilo. Dok se to ne desi, ostaje nam obaveza otvorenosti, bez ikakvih kalkulacija i taktiziranja, u vezi s uporno licemjernim, amoralnim i, nerijetko, prizemno sirovim odnosom prema antifašističkoj prošlosti i u redovima nekih od onih koji se samohvale građanskim, patriotskim i demokratskim nabojem.
Valja do kraja otvoreno kazati da je negativna selekcija na ono što je upotrebljivo i korisno, s jedne, i na ono što vrijedi zaborava i ignorisanja, s druge strane, upadljivo mučna sjenka na oficijelnoj slici odnosa prema prošlosti i praktičnoj upotrebi njenih vrijednosti u dnevnopolitičke svrhe. Najbolji primjer za to je vladajući odnos prema NOB-u, kao cjelini, a uz 25. novembar, Dan državnosti BiH. Aktuelna vlast, bar u dijelu Federacije u kojem se ovaj datum obilježava, pažljivo bira riječi o ZAVNOBiH-u i Mrkonjić-Gradu, ali redovno zaboravi – kao da je ZAVNOBiH poklon s neba ili kometa koja je grunula iz vasione – da je Prvo zasjedanje bilo plod onoga što je počelo u julu 1941. godine, da su postojali partizani, koje je antihitlerovska koalicija priznala kao jedine borce protiv nacizma na našim prostorima, te da je, dvije i po godine poslije ustanka i teške borbe – obnova državnosti BiH bio vrijedan plod i dostignut cilj.
Kakvom god se nekome činila ova ilustracija važećeg oficijelnog odnosa prema antifašističkoj prošlosti, nekorektno je i hipokrizijski selektivno se odnositi prema cjelini borbe protiv okupacije i domaćih podrepaša, pa pincetom izdvajati ono što je korisno za dnevnu politiku i za poželjan “umjetnički dojam” kod javnosti, a “zaboraviti” pomenuti komuniste i istorijske činjenice o tome da su ustanak i borbu organizovali KPJ i njegovo vođstvo, s Josipom Brozom Titom na čelu, da je u borbu stupio veliki broj onih koji nisu bili komunisti, ali su se potvrdili kao antifašisti i da je, u konačnici, antifašistička pobjeda pripadala svima koji su imali hrabrosti, pameti, snage i vizije u odnosu na ono što im je bio cilj.
O tome se, s mjerom koju traže ova naopaka vremena, govorilo na mnogim mjestima, na kojima su se antifašisti okupili u subotu, 27. jula ove godine. O tome je potrebno i biće potrebno govoriti sve dotle dok postoje oni koji retuširaju, revizionistički skrnave i nečasno unižavaju, obezvređuju i umanjuju ono što je bila antifašistička borba i što se trajno mora nastaviti. Pogotovo zato što je sve jasnije da nam danas, u zemlji koja je ugrožena iznutra i izvana, itekako fali antifašizam, koji je sudbinski potpaljen ključnim rečenicama iz Proglasa Politbiroa CKKPJ od 4. jula 1941. godine: “Sada je vrijeme za ustanak, sada je kucnuo čas da se dignete svi kao jedan u boj protiv fašističkih okupatora i njegovih domaćih slugu... Kucnuo je čas da zbacimo okupatorski fašistički jaram”.
