Rukopisi gore, u ratu i u miru
-
Najava prestanka rada Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH, koliko god bila u svojoj osnovi skretanje pažnje zaposlenika ove institucije na težak položaj rada u uslovima opšte nebrige o kulturnim institucijama i kulturi uopšte u ovoj zemlji, predstavlja još jedan u nizu dubokih poraza cjelokupne naše kulturne i društvene zajednice kao takve. Svjedočimo već decenijama istom scenariju kada su u pitanju najvažnije kulturne institucije koje baštine sve ono što BiH kao zemlja jeste i trebala bi biti, u pravilu svake godine neka od tih institucija se iznova oglašava kako bi pokazala da je, kolokvijalno govoreći, dogorjelo do nokata, da se nema kud i da su postojanje i profesionalni angažman u datim okolnostima dovedeni na sami rub funkcionisanja.
Sjetimo se samo Zemaljskog i Istorijskog muzeja BiH ili, pak, Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, Umjetničke galerije BiH i drugih institucija koje još svojim radom vise u vazduhu i kreću se neprestano po ivici svoje opstojnosti. Postojeći samo i isključivo radi entuzijazma ljudi koji još vjeruju da ima smisla da neki muzej radi, da jedna biblioteka postoji, da neka galerija drži svoja vrata otvorenim.
To što je u ovom trenutku u fokusu NUBBiH, ne znači da već sutra ponovo neće biti neka od drugih institucija kulture, jer stvari se ciklično vraćaju na isti jad i bijedu, nezainteresovanost i nebrigu, a ono što izostaje je suštinska svijest vladajućih o tome čemu ove institucije služe, zašto su važne i koja je njihova uloga u kreiranju nekih od nosećih stubova našeg ovdašnjeg bitisanja.
Čitajte kolumne Đorđa Krajišnika:
Ako bismo stvari sagledali u tom duhu, onda je posve jasno da brige o kulturnim institucijama niti ima, niti je bilo kome od vladajućih na pameti da u tome prepozna krucijalne probleme koji su pitanje temelja cijele ove zemlje.
Višegodišnja agonija institucija kulture kojoj svjedočimo u praksi znači da ovdje ne postoji ni minimum volje da se nešto baštini, da uopšte postoje oni koji se bave kulturnim arhiviranjem, produkcijom i razvojem, da uopšte ne postoji ni minimum konsenzusa o tome šta jesu istinske vrijednosti na kojima počiva jedno društvo. Zarobljeni u kreiranju etnonacionalnih torova, koji se zavičajno ogledaju sami u sebi, politički predstavnici unutar BiH, svi ti činovnici našeg kontinuiranog raspada, ne poimaju ni prošlo, ni buduće, oni žive u svom samodopadnom sadašnjem trenutku, vjerujući da svijet počinje i završava se sa njihovim nepočinstvima.
To je i sasvim logičan slijed onoga što je slika i prilika naše svakodnevice.
Drugačije govoreći, sistematsko ubijanje kulture, umjetnosti, obrazovanja i nauke cijela je jedna agenda potpunog zamračivanja onih snaga društva koje mogu nuditi drugačije perspektive i modele života ovdje. Sve ono što otvara percepciju, širi sliku sagledavanja prevare u kojoj jesmo smišljeno se zatire i onemogućava mu se postojanje. Umjesto progresa koji se rađa iz pluralizma ideja, kritičke revalorizacije i dijalektičkog dijaloga, na snazi je opšte zatupljivanje etničkog glasačkog tijela koje treba držati u potpunosti umrtvljenim, zastrašenim i nemoćnim. Samo tako može postojati i opstajati laž partitokratije sa nacionalnim predznakom.
Dakako, ovo alarmiranje zaposlenika NUB-a rukovođeno egzistencijalnim i drugim problemima sa kojima se susreću u svom radu, na kraju će vjerovatno naći neko svoje rješenje, neko će se u cijeloj priči još jednom smilovati i produžiti život ovoj nezamjenjivoj kulturnoj instituciji da postoji i radi. Zbog toga se, po pravilu, i stvara javni pritisak, da bi se neko potakao da se nešto poduzme, da se iznađe neko rješenje, da ljudi koji čuvaju naše kulturno bogatstvo mogu dobiti priliku baviti se svojim poslom ne misleći o tome da li će sutra moći imati lični dohodak, grijanje, struju, vodu, da ne govorimo o drugim stvarima koje su u opisu njihovog djelovanja i rada.
Međutim, ukoliko to rješenje još jednom, kao u slučaju brojnih dosadašnjih sličnih istupa, bude površinsko, kozmetičko i kratkotrajno, mi ćemo se opet iznova već uskoro naći u istoj situaciji. Bez jasne kulturne strategije, bez pitanja trebaju li Bosni i Hercegovini zaista institucije kulture i kulturni poslenici, bez ideje šta te institucije zaista jesu za jednu državu, stvari će se repetitivno reflektovati na način koji nam je do sada dobro poznat.
Ako ugasimo Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku, mi smo ubili knjigu, ako smo ubili knjigu, mi smo ubili sve ono što je znanje, pa se otuda ne bismo trebali čuditi zašto su za većinu mladih generacija danas uzori kojekakve zvijezde grandova i razni drugi polusvijet. To je, kao i mnoge druge stvari kod nas, strategija uništavanja, satiranja i dezavuisanja, da bi oni koji se bogate iz naših budžeta gradili dinastijske feudalne imperije, a sve drugo svodili na nepostojanje i odumiranje.
