Novotravnička hronika
-
Negdje na prelazu stoljeća, dok se sklapao mozaik za knjigu o uspješnim Bosankama, moja gošća iz Sjedinjenih Američkih Država, porijeklom iz naših krajeva, u jednom me trenutku upitala: zašto samo vi Travničani toliko insistirate na mjestu rođenja? Na moj zapanjeni pogled uzvratila je novim pitanjem - koliko dugo živim u Sarajevu, da bi mi objasnila kako su neke druge sugovornice, čak i one koje je rat doveo u glavni grad Bosne i Hercegovine, prihvatile Sarajevo kao odrednicu svog života, a mi - Travničanke - nikad ne odustajemo. Istina živa, prihvatila sam kritiku i nastavila pričati o Travniku. Ponosna sam na svoju čaršiju, srce mi je prepuno kada čujem da naš Stari grad pruža prostor za druženje i edukaciju mladih, uživam u svakom novom uspješnom projektu Zavičajnog muzeja, volim svratiti u restaurirani prostor rodne kuće Ive Andrića, radujem se što moji Travničani odolijevaju modi i još se uvijek značajno okupljaju na promocijama knjiga, što čuvaju tradiciju našeg amaterskog pozorišta, što ne odustaju od našeg nobelovca i dana kulture, što tvrdoglavo insistiraju na rukometu, po kojem smo nekad bili poznati, iako odlaze na utakmice fudbalskog kluba koji se danas zove NK Travnik, a nekada je s ponosom nosio ime kombinata Borac.
Čitajte kolumne Vildane Selimbegović:
Sve se mijenja, tako i treba jer svijet ide naprijed, pa iako svi sa sjetom pominjemo nekadašnji gigant tekstila, obuće, sportske odjeće, vojničkih čizama... koji je hranio grad i okolinu, obnavljanje pogona i rada u režiji As Jelaha budi nadu. Uostalom, ni travnički korzo više nije gdje je nekad bio, sada se preselio u Donju čaršiju i iz prve ruke svjedočim da djeluje uistinu prelijepo, dobili smo cvjetni sat (koji radi i pokazuje tačno vrijeme!), modernu šetnicu, a pješačka zona povezuje kompleks od Šarene džamije do Muzeja. Nadamo se da će opet proraditi kino, čuvamo onu samoironiju kojom nas je Andrić proslavio na početku “Travničke hronike” kada kaže da se ne znamo nasmijati, ali smo majstori za podsmijeh, što se uistinu nedavno i pokazalo, kada se domaći ćevabdžija izreklamirao sloganom “jedina prava desetka”, aludirajući na ranije podrugivanje univerzitetskoj inflaciji. Elem, istina je da su mu Travničani zamjerili ovaj pogled u krivo ogledalo, ali Travnik je Travnik, i davno smo naučili kako Lašva odnese i dobro i zlo. Baš su zbog toga političari prilično nepopularni u našoj čaršiji i da bi opstali, moraju se dokazivati u svojim konzulskim vremenima. Drugo je pitanje koliko to razumiju njihove partijske centrale, Travnik je - još od rata - pod posebnom paskom, središte je kantona koji dijeli hercegovačku sudbinu, dakle dvostruki režim koji u praksi znači sve uduplano: SDA i HDZ moraju udariti po jedan potpis na svaki dokument, čak i ako je riječ o liječenju. No, ne bi se reklo da su rogovi u vreći, naprotiv - dosta dobro zajednički funkcioniraju, možda i zato što su svjesni da je Travnik na njih osuđen.
Istina je da čaršija čuva svoju šarolikost, da SDP ima nemalu bazu, no i jedna i druga nacionalna stranka računaju također na tradiciju koja je i u najkomunističkija vremena bila znatno obojena vjerskim životom. U Travniku su i partijski funkcioneri išli na mise nedjeljom, ali i slavili bajrame, u samom gradu, u centru je katolička crkva, ali i dvije znamenite travničke džamije kojih je do rata bilo ukupno 18. Nedaleko od Travnika je čuveni gučegorski samostan, na Dolcu - gdje je, reći će cinici, pravo rodno Andrićevo mjesto - je crkva Uznesenja Marijina, a iako je oduvijek u ovom kraju najmanje bilo pravoslavnog življa, nakon što je Travnik 56 velikih vezira ispratio i dočekao, da bi 57. otpratio u Sarajevo, nadomak Lašve, opet u srcu čaršije, podignuta je i pravoslavna crkva. I eno je i danas, ispod groblja. U naše se džamije, jednako kao i crkve, slijevalo okolno stanovništvo ne samo iz sela već i iz susjednih općina. Novi Travnik, recimo, nije imao vjerskih objekata, nastao je iza Drugog svjetskog rata, zato što su tadašnje vlasti 1949. odlučile razvijati namjensku industriju na prostoru 14 kilometara daleko od Travnika, dok je Borac osnovan 1952. uz samu čaršiju. Obje su fabrike, kasnije kombinati, rasle i razvijale se, u njih su dolazili radnici - u Novi Travnik iz cijele bivše Jugoslavije.
Bilo je, naravno, i rivaliteta, Travničani su se rugali Novotravničanima najviše osamdesetih, kada je iz nikad jasnih razloga Novi Travnik ponio ime Đure Pucara Starog i postao Pucarevo, što se srećom vratilo na početne postavke početkom rata. Prije koji dan, za razliku od Travnika, Novi Travnik je postao grad. Odluku su donijeli poslanici oba doma federalnog parlamenta, istog onog koji dodjeljuje statuse općinama i gradovima. Prije Novog Travnika gradovima su istim odlukama proglašeni Bihać, Bosanska Krupa, Čapljina, Cazin, Goražde, Gračanica, Gradačac, Grude, Konjic, Livno, Ljubuški, Lukavac, Mostar, Orašje, Sarajevo, Srebrenik, Stolac, Široki Brijeg, Tuzla, Zavidovići, Zenica i Živinice. Vjerovat ću rukama zastupnika da Travnik nije gradska konkurencija Sarajevu, Bihaću, Mostaru, Tuzli, Zenici... neću uopće pominjati da je moj Travnik oduvijek bio znatno veći i od Novog imenjaka, jednako kao i od Goražda, Gračanice ili Stoca, želim zapravo ukazati na politički tretman. Iz popisa gradova u Federaciji i vrapcima na grani je jasno da su Grude postale grad samo zato što je u njima osnovan i HVO i famozna Herceg-Bosna, da je Široki Brijeg status dobio kao uljudbeno središte Hercegovine, a da moj Travnik i dan-danas trpi kaznu jer nije ostvaren ratni plan podjele zemlje, a ni SDA ga nikad do kraja nije porobila.
Travnik je - šta god o tome mislili naši nacionalistički prvaci - jezgro Bosne i Hercegovine, ujedno i šansa, čaršija koja drži do sebe, mjesto u koje se Travničani cijelog života vraćaju i grad koji je dao ne samo jednog nobelovca već i nadaleko znane i nagrađivane pisce - sviđali se oni kome ili ne - kakvi su Enes Karić, Nura i Muharem Bazdulj ili Ajla Terzić. To što neka hadezeovka ne može podnijeti da Travnik bude grad, pa čuva ljubomorno u ladici zahtjev, nije samo do nje, već i do esdeaovaca koji na to pristaju. Koliko god da se upinju, Travnik nisu uspjeli promijeniti, a nadam se i da neće. Jer, zaista, nigdje sunce tako kasno ne izlazi i ranije ne zalazi kao nad Travnikom. Ali zato nigdje i ne sija tako jako.
