Pričaj mi o ljubavi
Grande izložba u nezaboravnom srcu Slavonije Osijeku. Pod nazivom “Institut nevidljivog – prostor percepcije” u četvrtak, 28. 11, otvoren je 29. slavonski bijenale suvremenih vizualnih umjetnosti. Na javni natječaj organizatora Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku javilo se 228 umjetnika iz više od 30 zemalja, stručni žiri za izlaganje je selektirao njih 46 iz 10 država.
Dva važna datuma
Ova tradicionalna bijenalna izložba organizira se od 1968. godine, a danas je jedan od zaštitnih znakova ovog najvećeg, predivnog slavonskog grada. Zgrada Muzeja je u energetskoj obnovi pa je postav instaliran na čak pet gradskih lokacija. Od privremenog muzejskog izlagačkog prostora u Kapucinskoj ulici do Galerije Waldinger, Kulturnog centra, Rektorata Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera i Studentskog centra.
Na izložbi, čija je popularnost u stalnom usponu, predstavlja se i sarajevski umjetnik Bojan Stojčić. Mora se reći, u punom sjaju. Njegov inteligentan i inspirativan rad postavljen je na fasadi Studentskog centra Osijek. Radi se o intervenciji u javnom prostoru iz 2015. naslovljenoj sa “Seeking for a Person”. Na novinskoj stranici Ženidbe/Udaje gdje se nižu potrage za “ozbiljnom vezom”, umjetnik zumira oglas izvjesnog Sarajlije koji glasi: “Momak, 26 godina, traži osobu s kojom bi pričao o umjetnosti. Mobitel 062 -130- 153.” Stojčićev rad ćopi u trenu. Idealna slika duha vremena. Univerzalna poruka koja ujedinjuje ljude u zajedničkoj sudbini. U moru društvenih mreža ljudi su sve usamljeniji, izgubljeni u prijevodu. Propituje pjesničku tvrdnju: je li spas zaista u artu?
Šarmer Stojčić je ovdje svakako najsofisticiraniji i najduhovitiji, perfektno razumije glavnu, iznimno slojevitu bijenalsku temu. A tema, prema pojašnjenju organizatora je želja, kako se ističe, propitati i predstaviti umjetnost kao životno i sudbinsko opredjeljenje kojem se pristupa beskompromisno i često bez razumijevanja okoline. Postavljaju i pitanje umjetnicima o istinskoj prirodi njihovog rada, kako činiti vidljivim ono što je nevidljivo, neopipljivo, nedodirljivo... Testiraju i sami sebe pa otvaraju pitanje kako postaviti izložbu čija je tema nevidljivo, najčešće neshvaćeno umjetničko htijenje?
Samo za čitatelje Oslobođenja popričali smo s kustosicom izložbe, muzejskom savjetnicom Valentinom Radoš. Zanima me kako su umjetnici postigli formulirati da ovo nevidljivo postane vidljivo? Kako su savladali tako kompleksnu temu? Kaže da je zadovoljna. “Jako sam zadovoljna, to je tema o kojoj sam razmišljala dugi niz godina, nije aktualizirana samo zbog ovog bijenala. To je pitanje, kao što ste rekli, vrlo slojevito i obuhvata puno toga. Ne samo ono fizičko, što vidiš svojim očima, nego i ono nevidljivo stanje, može se primijeniti na puno toga, u životima svih nas, a ne samo umjetnika”, objašnjava. Dodaje da je “ovo ipak izložba umjetničkih radova”.
Koncepciju ovogodišnjeg bijenala nadahnjuju i dva važna datuma. Obilježavanje 100 godina od rođenja slikara Julija Knifera (Osijek, 1924 – Pariz, 2004) i jubilarnih 70 godina od osnivanja osječke Galerije likovnih umjetnosti, danas Muzeja. Najnoviji 29. slavonski bijenale je svojevrsni hommage Kniferu, jednom od najslavnijih Osječana, to je prvi dojam. Knifer je, podsjetimo, ostavio upečatljiv trag u suvremenoj umjetnosti Hrvatske, Jugoslavije, ali i na umjetničkoj sceni Europe i svijeta. Čitav život slika apstraktne, krajnje reducirane kompozicije koje su kritičari nazvali “meandri”. Meandar za Knifera nije bio ukras ili estetika već, kako sam piše, niz činjenica. Po jednoličnom ritmu kontinuirane forme, odnosu crnog i bijelog, postaje raritetna slikarska pojava na planetarnom nivou.
“Prvobitni mi je cilj bio načiniti antisliku procesom reduciranja oblika i sadržaja. Budući da je apsurd za mene jedan sasvim određen oblik slobode, u tom procesu do stanovitog oblika antislike išao sam do apsurda”, napisao je Knifer u svojim “Dnevnicima”. I još Knifer piše: “Taj posao koji radim apsurdan je po svemu, i baš iz tog razloga moram taj posao pretvoriti u izvjesnu realnost.” Je li možda Kniferovo promišljanje apsurda kao oblika slobode ideja vodilja koncepta bijenala, pitam gđu Valentinu. Potpuno se slaže. “Jer apsurd je druga strana slobode. Po meni, čovjek da bi bio slobodan mora prihvatiti beskompromisnost u gotovo svemu, to je taj apsurd kad čovjek radi nešto što drugi, koji ga okružuju u svakodnevnom životu, gledaju s nerazumijevanjem. Ali, ti ipak ustrajavaš, bez kompromisa. I to je taj apsurd. Koji možda naizgled i nema neki smisao”, kaže sugovornica Oslobođenja.
Ali, nastavlja, ovo nerazumijevanje nema nikakve veze s tim hoćeš li to napraviti ili nećeš, nego to je nešto što ti moraš napraviti, ideš za time i živiš svoj život stvarajući. “Upravo je to pitanje koje smo uputili umjetnicima u sklopu javnog natječaja: što ih pokreće na taj način, što je taj njihov apsurd, što je njihova sloboda?” Odgovori koje su dobili ocjenjuje odličnim, i kad je riječ o odazivu, ali i rezultatima. “Mislim da se to vidi i u postavu”, konstatira kustosica. U postavu se mogu vidjeti radovi u svim mogućim tehnikama, od klasike, kao što su crtež olovkom na papiru, skulptura, ulja na platnu, fotografija, do videoarta i najraznovrsnijih instalacija. Zvučne, kinetičke, svjetlosne i sl. instalacije su i dalje jako trendy, a taj izazovan spoj tehnologije i mašte intenzivno zaokuplja niz umjetnika.
Ono što zaokuplja muzealce, to je okrugli jubilej, 70 godina postojanja institucije u kojoj rade. “Baš u našoj jubilarnoj 2024. godini Muzej likovnih umjetnosti se zatvorio, kao fizička pojava, kao zgrada”, otkriva gđa Valentina. Sjetim se odmah Becketta, koji kaže: “Apsurd je vječan.” Bijenalska drama. Ispada da je i Muzej - nevidljiv. “Postali smo bekućnici i, na neki način, na milost i nemilost prijatelja, srodnih institucija u gradu Osijeku, primorani smo tražiti prostore za izlaganje”, iskreno će kustosica. Je li poznat datum finalizacije obnove muzejske zgrade? – pitam. “Recimo da smo tek počeli, imamo rok do proljeća 2026. kad bi sve trebalo biti vraćeno nazad”, otkriva.
Kustosica otkriva i da su brojne, vrlo kvalitetne radove koji su pristigli na natječaj za bijenale morali izostaviti zbog deficita izlagačkog prostora. Puno posvećenosti, hrabrosti, odvažnosti i truda trebalo je za organizaciju ovako velike, dugotrajne i uspješne manifestacije. Slavonski bijenale podržava Ministarstvo kulture i medija RH. No najvažnija je podrška Osijeka i Osječana. To je grad raskošne tradicije i kulture. Osječani znaju što je pravi art. Bijenale ima vojsku posjetitelja. Kustosica komentira: “Slavonski bijenale vizualnih umjetnosti jeste velika manifestacija. Neprestano raste. Izrasla je organski od lokalne priče koja se u zadnjih 10 godina afirmirala i postala manifestacija prvo od nacionalnog, pa i međunarodnog značaja.”
Nagrade
Ova bijenalna likovna manifestacija snažno pozicionira Osijek na relevantnoj međunarodnoj karti suvremene umjetnosti. “Slavonski bijenale nije samo za Slavonce, već označava mjesto gdje se izložba događa. Najveći značaj je umrežavanje ljudi, umjetnici koji putuju u Osijek svake dvije godine, upoznaju se međusobno, ne samo hrvatski nego i umjetnici iz svijeta”, zaključuje gđa Valentina.
U sklopu Slavonskog bijenala dodijeljene su tradicionalne nagrade. Dodijelio ih je stručni Ocjenjivački sud u sastavu: Janka Vukmir, Ana Knifer, Matej Knežević, Dalibor Prančević i Valentina Radoš. Najveće priznanje Grand Prix ide u ruke Neli Ružić, tri jednakovrijedne nagrade Ex Aequo osvojili su Pasko Burđelez, Ivan Gundić i Viktor Popović, a četiri bijenalska priznanja Božena Končić Badurina, Niko Mihaljević, Josip Pratnemer i Krunoslav Stipešević. Nagradu “Vlastimir Kusik”, nazvanu po povjesničaru umjetnosti i dugogodišnjem kustosu Galerije likovnih umjetnosti Osijek (danas Muzej), dobio je Igor Ruf. Zanimljiva izložba zbog koje vrijedi skoknuti do gostoljubivog Osijeka ostaje otvorena do 28. veljače 2025.
