Preživio logore, izgradio život u Španiji: Sanski vozač kamiona na točkovima prešao 10 miliona kilometara
Nedžad Džananović Tiče/Fikret Tufek
Sanska porodica Huse Džananovića (umro 1994. godine), u naselju Muhići, porijeklom iz Kijeva, važila je za uglednu jer je Huso bio knjigoviođa u najvećoj firmi ŠIP "Sana", a supruga Hatidža, domaćica (rođ. Kararić, Šehovci, umrla 2004.). Imali su šestero djece: Hađija (1953), Nedžad (1954), Senada (1956), hadži Senad-Džane (1959), Enisa (1960) i Azra (1962).
Nedžad Džananović Tiče (70) je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu bio u zatvoru u Sanskom Mostu, pa u logoru Sportska dvorana i potom u logoru Manjača kod Banjaluke, nakon čega je prebačen u Karlovac, iz kojeg je otišao u Murciju, Španija, februara 1993. Osrednjeg rasta, koščat, trbuh ispred... ističe da je "skin'o 15 kilograma jer mu žena sprema travu", druželjubiv, šaljivdžija, pričalica i predstavnik "sanske škole humora".
- Zaposlio sam se 1973. nakon završetka ŠUP-a kao tokar-mehaničar, pa onda vozač u ŠIP "Sana". Kao i svi sanski momci zasnovao sam porodicu, oženio se 22.11.1975: supruga Zineta je iz Donjeg Vakufa ("nije me htjela nijedna Sanjanka"), "ganjajući sina" rodile su se tri kćerke. Napravio sam kuću u Muhićima, u avliji babe Huse, koja je zapaljena pa granatirana. Agresija na Sanski Most počela je 19.4.1992. godine.
Tiče po skokovima u Sanu sa gradskog mosta
- Nadimak Tiče nosim od 7. godine: skakao sam sa gradskog mosta kao ptica - lokalizam "tiče". Od 1974. radio sam kao vozač kamiona s prikolicom 17 godina, do aprila 1992. prešao milion kilometara u bivšoj Jugoslaviji, ostao bez posla kao i svi Bošnjaci i Hrvati. Uhapšen sam u maju 1992, bio prvo u sanskom zatvoru, pa u Sportskoj dvorani, odakle sam prebačen u logor na Manjaču od maja 1992. do kraja decembra 1992. Težak je to život bio, teško je pojasniti onima koji nisu bili. Sa Manjače sam prebačen u Karlovac, gdje sam se sastao sa suprugom Zinetom i djecom, koji su bili u izbjeglištvu u Velikoj Kladuši.
Nedžad Džananović Tiče/Fikret Tufek
Teška vremena prije agresije na BiH
Nekoliko godina prije agresije na BiH i u Sanskom Mostu su se osjetili nacionalne podjele, podozrenja i podvajanja, pa bi u hotelu Sanus, na jednoj strani sjedili Srbi, na drugoj muslimani; očita je bila i podjela na desnu ("vlašku") i lijevu ("balijsku") obalu, što je prisutno i dan-danas. Nakon opštinskih izbora 1991. i gotovo izjednačenog broja glasova za SDA i SDS, napetost se osjećala i u zraku, da bi SDS uvela prisilnu vlast i preko noći otvarala logore za Bošnjake i Hrvate: Krinks, Keramika, Betonirka, Sportska dvorana... Oko 1.000 Sanjana je kamionima transportovano u koncentracioni logor Manjača: 24 Bošnjaka su ugušena tokom prevoza zbog visokih temperatura i vrelog zraka ispod cerada. JNA je iznevjerila, prevarom otela oružeje, postala srpska i četnička, te granatirala Sanski Most.
- Svi su me u Sani (češća verzija za Sanski Most) voljeli u društvu, ali odjednom je došlo nepovjerenje; kretanje se ograničavalo, postali smo narod niže klase. JNA je dovezla teško naoružanje na brdo Magarice i razorila maja 1992. muslimanska naselja Mahalu i Muhiće: moja kuća je granatirana, pa zapaljena.
Nedžad Džananović Tiče ispred svoje kuće u Muhićima u Sanskom Mostu/Fikret Tufek
Izbjeglica u Španiji
- Imao sam puno drugova po zapadnoj Evropi ali se niko nije ponudio da kod njega dođem, zato sam tražio Murciju, jednu od 17 pokrajina u Španijij, gdje sam došao krajem februara 1993. godine. Bili smo u šatorima. Imao sam internacionalnu vozačku dozvolu, u Španiji dobio i špansku. Pomogla nam je španska porodica iz Murcije tako što su potpisali kod Crvenog križa da nas primaju na tri godine. Našli su mi posao u "Transport Alvarez" Santos Alvarez, u kojoj sam radio 18, potom još 12 godina u "Transporte Augustin e jihos" (Augustin i sinovi), Murcia. Živimo u Las Torres Decotilli, pet kilometara od Murcije. U dokumentima piše: Džananović Kararić Nedžad (Kararić je majčino prezime), tako se po zakonu svi pišu u Španiji.
Kamionom prevalio 8 miliona kilometara po Evropi
- Znao sam da samo radom ja i moja Zineta možemo uspjeti. Kada smo došli u Španiju, imao sam 38, Zineta 35 godina. Vozio sam kamion a nisam znao španski, Zineta je 23 godine radila na benzinskoj pumpi. Kamionima sam vozio više od 8 miliona kilometara po Evropi, vozeći voće i povrće: bio sam u svim gradovima Evrope, išao u Tursku, skandinavske zemlje i Island. Kada se na tih 8 miliona kilometara doda i milion u bivšoj SFRJ, prešao sam 9 miliona; ako dodam i milion koji sam privatno prešao, ispada da sam na točkovima prešao oko 10 miliona kilometara! U BiH imam 17, a u Španiji 30 godina staža: ukupno 47 godina radnog staža. U penziji sam od 2023. (supruga Zineta od 2024.), ispraćen "k'o Tito": glavni gazda i njegovi sinovi su mi dali novčanu nagradu, ponosili se sa mnom jer sam ugled stekao radom, poštenjem i povjerenjem - kamione Scania i Volvo sam pazio k'o oči u glavi.
Nedžad Džananović Tiče/Fikret Tufek
U znak zahvalnosti Španiji u Zdenskoj ulici (zvanično Muhići, zovu je i sanska Venecija) Nedžad Džananović Tiče je podigao visoki jarbol, na kojem se vihore bosanskohercegovačka i španska zastava (ponekad i švicarska jer tamo imaju rođake).
Murcia je naš drugi Sanski Most
Murcia je u jugoistočnoj Španiji, glavni grad regije i provincije Murcia. Smještena je u dolini rijeke Segura (Rio Segura). Murcia ima pola miliona stanovnika, univerzitet i aerodrom: sjeverno je 30 kilometara od Sredozemnog mora i Kartagene. Grad je poznatih katedrala iz XIV-XV stoljeća, s razvijenom tekstilnom (svila), metalnom, prehrambenom, hemijskom i keramičkom industrijom. U okolici je razvijeno vinogradarstvo i voćarstvo.
- Ja i moja Zineta smo u penziji i živimo k'o bubreg u loju: ja sam k'o biva "glavni", a bude kako Zineta kaže. "Svađamo" se samo gdje ćemo duže biti - u Sani ili Donjem Vakufu, kaže naš sagovornik.
Tiče je sanska raja, džentlmen, džek, laf, šeret, ljudina, raja se "otima" da bude u njegovu društvu: "Kada si sa Tičetom, novčanik ti ne treba, takav je bio i ostao."
Teško je biti novinar: radeći ovu priču bio sam ponosan, što ima ljudina kao Nedžad Džananović Tiče.
Općina Sanski Most
Po popisu 1991, opština Sanski Most, površine 781,17 km2, imala je u 75 naselja 60.307 stanovnika: 28.136 (46,67%) Muslimana, 25.363 (42,05%) Srba, 4.322 (7,16%) Hrvata, 1.247 (2,06%) Jugosloveni i 1.239 (2,05%) ostali. Vojska RS i SDS su 19.4.1992. uz pomoć JNA nasilno preuzeli vlast i okupirala Sanski Most, čime su počela hapšenja nesrba, otvarani logori, ubijanja, uništavanje i otimanje imovine i etničko čišćenje, tako da Sanski Most spada u 7 gradova u BiH u kojima su učinjeni najveći ratni zločini i nepresuđeni genocid; nešto više od 500 nesrba dočekalo je oslobođenje Sanskog Mosta 10.10.1995. jedinica Petog i Sedmog korpusa i ostalih jedinice ARBiH. Poginulo je 785 građana Sanskog Mosta.
Logor Manjača
Logor Manjača (formiran 12.9.1991) je bio koncentracijski logor na planini Manjača u blizini Banje Luke kojeg su od 1991. do kraja decembra 1992. (ponovno djelomično i u 1995.) vodile vojne snage Republike Srpske, kako bi držale hrvatske i bošnjačke zatvorenike, civile i vojnike tokom agresije na BiH i Hrvatsku. U logoru Manjača bilo je preko 5.000 logoraša (neke procjene pominju da je kroz njega prošlo od 3.000 do 8.000 osoba): najviše iz Prijedora (1.503), Sanskog Mosta (1.000), Ključa, Kotor Varoši, Starog Grada, Grapske (Doboj), Donjeg Vakufa, Šipova, Jajca... Logor je zatvoren krajem 1992. zbog međunarodnog pritiska, ali je opet na neko vrijeme otvoren u oktobru 1995. Broj ubijenih je nepoznat. Međunarodni sud pravde za Jugoslaviji navodi da je da je barem 10 osoba ubijeno na toj lokaciji; druge procjene sežu i do 50, te navodi da je u blizini logora pronađena masovna grobnica sa 540 leševa, koji su „vjerojatno iz Manjače".
