Pismo prijateljice iz školske klupe: Što nas to rasuše svugdje po svijetu
Dođe mi nedavno jedno pismo, elektronsko, svakako, jer ko to danas još šalje pisma poštom?! Pismo je napisano sa željom da se oboje sjetimo nekih lijepih dana, kada smo išli u istu školu i sjedili u istoj klupi.
Pismo je sjetno, kao što je sjetno i neizvjesno i ovo vrijeme sadašnje, kada nam domovina, a i mi zajedno sa njom ili samo neki od nas, prolazimo kroz tešku političku situaciju. I onda se mi stariji i stari sjećamo prošlih dana kada nam je bilo lijepo i mirno. Mi koji živimo sada daleko od domovine osjećamo tu žal za mladošću, mi koji pamtimo i neke bolje dane.
Sjetih se odmah te moje drugarice iz školske klupe, a kako i ne bih kada je muška polovina razreda u nju bila zaljubljena. Eh, kako su bile divne te naše školske ljubavi... Ne mogu se one zaboraviti, jer dok je nas, biće i njih, tih nezaboravnih dana svega lijepog.
Kaže mi drugarica da joj je drago što čita moje priloge iz dijaspore, jer su još samo uspomene ono što nas u životu drži, to je taj naš generacijski sindrom, kako to ona napisa.
- Vidim da pratiš i pišeš o Bosni, pa ti zato i pišem ovo pismo, pojasni ona razlog što mi se javlja. I postavi mi mnoga pitanja na koja ni ona, ni ja, ne znamo i nemamo odgovore, kao što odgovore nemaju i ne znaju ni oni koji tu državu vode. A trebali bi da znaju i da odgovore imaju, ako tu državu zaista i vode.
- U pravu si prijateljice, napisah, to je ono što mnoge od nas boli, kažem ja njoj, i nastavih: "Danas su nam izgleda ostale neke uspomene, drugima nevažne, o tome kako smo živjeli. Ostaje nam da pišemo i da se žalimo na ovo što se sada u domovini dešava, dok se oni za državu odgovorni na to sve i ne osvrću.
I zato nas neki, ili mnogi, više i ne razumiju i ne znaju oni o čemu mi to pričamo. Sve je manje nas koji možemo posvjedočiti da je bilo kako mi kazujemo.
- Dosadni smo i sebi i drugima, napisa drugarica iz klupe. Mogu i to razumjeti, ali zaista ne mogu razumjeti nešto drugo, nešto što vidim i čitam sve češće, a to je da ne znam zašto nas lažu, nas koji smo taj život živjeli. Znamo mi dobro kako se živjelo u zemlji u kojoj smo mi rasli. Zašto nam truju ovu mladu generaciju tim lažima? Negiraju sve na čemu je počivalo ono na šta smo svi bili ponosni: bratstvo, jedinstvo i ljubav, ugled bivše nam domovine u svijetu i još mnogo drugog.
Odgovorih joj:
- Ne znamo draga prijateljice ni ti ni ja zašto nam to rade. Zašto toliko neistina o životu našem davnom, a divnom?
Pa, pokuša ona da to sve razjasni i to ovim riječima:
- Na neke stvari ne mogu se dati odgovori jer odgovori trebaju biti istiniti i provjereni. Kada ovi drugi govore, njih nije briga što pričaju priču koja nije istinita. Svi znamo kako je to ustvari bilo.
A ja joj napisah:
- Živiš život sličan mom životu, zaboravljena prijateljice iz školske klupe. Lako se nama razumjeti kad smo zajedno rasli u dobu kada se malo drugačije živjelo i omladinu malo drugačije vaspitavalo. I nije to jednoumlje, nije to nostalgija bez razloga, kako nas uvjeravaju ovi koji danas te priče pričaju, jer iz tog "jednoumlja" je izrasla generacija koja je stvorila zemlju koju su svi u svijetu znali i poštovali. Zemlju, koja nas je naučila kako se živi u miru i zato smo taj mir i imali sve do... znate i vi do kada.
Danas smo mi, koji ostavljamo zapise o nama i našem životu, dosadni i mladima i starima.
A moja prijateljica to ovako kaže:
- I ne znam dokle ćemo pisati pisma osuda o neradu onih koji bi trebali da rade. Pisma, koja niko i ne čita i na koja se niko i ne obazire. Uzaludno molimo neke izvana da nam pomognu, a oni neće, ne znaju, ili ih nije ni briga. Moliti nekoga izvana da nam pomogne jer sami ne umijemo?
Nikada do ovih teških vremena nismo nikog van domovine molili za pomoć. Dokle ćemo mi izražavati ljubav, a oni sijati mržnju?
- Znam prijateljice, puno pitanja imaš, a malo odgovora znamo. Sve si tačno rekla, zapazila i napisala, ali rješenja ne možemo dati mi, pošteni i učeni, ali i naivni, jer izgleda da se poštenjem i znanjem ništa više postići ne može. Puno je događaja koji nam kazuju da smo u pravu kada to kažemo. Loš je to primjer mladima koji iza nas dolaze, loš, kažem. jer i oni, mladi, znaju u kom grmu leži zec.
Ostaje nam samo da ostavimo zapise o nama, da smo znali šta nam sve rade, ali nismo znali kako da se protiv toga borimo. Nismo znali ili nismo smjeli?
Rezultat je isti!
Trebaju buduće generacije znati da je naša borba za sve već rečeno bila duga i neizvjesna. Da li će naše generacije, sada već uveliko sedamdesetogodišnjaka, doživjeti taj dan promjene nabolje - ne znamo. Znamo samo da se prošli životi ne mogu više vratiti. Znamo da kazujemo naše uspomene, koje više nikog ne interesuju. Znamo da smo ostarili i da sada sve vidimo drugačije.
Sve znamo, ali ne znamo zašto se uprkos svemu rečenom danas treba ružno, netačno i zlonamjerno govoriti o vremenima prošlim, kada i oni koji to govore znaju da istinu ne govore.
A na kraju pisma drugarica mi napisa:
- Ako želiš, možeš ovo pismo koristiti za neki novi prilog, nemam ništa protiv.
Ali molim te, ne odaj tajnu sa kim si to u klupi sjedio kada smo bili mladi i vjerovali u neko bolje sutra, koje nikako da dođe.
Pretplati se na digitalno izdanje Oslobođenja i Dječije štampe i budi uključen u svakodnevno informisanje iz BiH gdje god se nalaziš. Pristup digitalnom izdanju Oslobođenja imaš prije svih i sa bilo kojeg uređaja sa jednostavnim načinom pretplate i trenutnom aktivacijom pretplatničkog računa! PRETPLATI SE ODMAH!
