Kad život postaje samo uspomena
Došao je da mi kaže, da me zamoli, da na papir stavim njegovu priču, dijasporsku, bosanski tužnu, nikom do tada ispričanu. Nije više mogao ovu priču držati u sebi i samo za sebe. Mučila ga je dugo vremena, sačuvana samo u njegovom srcu.
Došao je da je meni kaže, da je se oslobodi ako je meni kaže, jer ga je ta priča "pritiskala" duže vremena. Želio je da se oslobodi te grižnje savjesti, tih uspomena, jer je postalo nemoguće sve to podnositi, a nikome ne ispričati.
Pomislio je da će je osloboditi kada je stavi na papir i zato me zamolio da ga saslušam i prenesem na papir njegove misli, jer on to sam nije mogao.
Nisam ga mogao odbiti. Bilo bi mi nekako nepošteno ostaviti prijatelja sa takvom uspomenom u njegovom životu i oglušiti se na njegovu molbu.
Pristao sam.
Sjeo je i počeo svoju priču, nikom prije ispričanu...
"Nisam odmah mogao znati zašto je baš meni pisala to pismo. Nisam odmah mogao shvatiti šta je to bio njen motiv da pismo pošalje baš meni. Šta sam to ja bio, da sam zaslužio takvu pažnju sa njene strane. Ali eto, pismo je bilo upućeno meni i meni je došlo bez puno filozofiranja.
Vidjelo se da je pismo pisano iz duše, bez želje da se nekom dopadne, nekoga zadivi ili bilo šta drugo. Željela je samo da mi kaže šta joj na srcu leži, jer je neki drugi nisu mogli ili nisu htjeli da shvate. Željela je od sebe pobjeći, ne znajući kako se to od sebe bježi i ne znajući da se od sebe pobjeći ne može. Od svega se može pobjeći, ali od sebe ne.
Samo je u snu mogla da živi život kakav je željela živjeti poslije njega. Samo je u snovima mogla lagodno da živi, ne mogavši to u stvarnosti. Zato je svoj život živjela samo u snovima. Miješala je snove sa stvarnošću i zato su je mnogi smatrali psihički bolesnom. Samo je u snu bila sa onim koga je voljela, ne mogavši ga nikada preboljeti. Njoj je poslije njega sve bilo tužno. Čak je i živjeti bilo tužno. Poslije njega, za nju kao da nije bilo više ničeg u životu zbog čega bi se moglo živjeti, ma kako to čudno i tužno mnogima izgledalo.
To je onaj osjećaj kada se izgubi svrha života, kada se ne zna kako i zašto ići dalje, kada život postaje besmisao.
Eh, da sam to sve znao prije ovog pisma koje me muči i sada kad ga pričam. Nisam mogao znati, a opet se osjećam krivim. Da sam znao sve što nisam, možda bi sve bilo drugačije, mnogo ljepše i manje bolno za sve. Znam da bih joj rekao, mnogo toga bih joj mogao reći, ali nisam. Rekao bih joj zbog čega treba život živjeti i nakon bolnih odlazaka - upravo zbog onih koji su zauvijek otišli. Jer, svi oni otišli bi sigurno voljeli da se život i poslije njih, za sve njihove drage, nastavi.
Voljeli bi otišli da ih se pamti samo po ljubavi koju su davali i primali, da ih se pamti samo po životnoj sreći i sretnim zajedničkim danima koje su imali sa bližnjima. Da ih se svi sjećaju samo po ljepoti življenja jer niko tugu ne voli...
Sve bih joj to volio reći, ali nisam, jer svu njenu bol nisam znao i to me i danas muči. Njen se život pretvorio u uspomenu na život kojim je nekad živjela, kad je on bio tu. Živjela je život u prošlosti. Bez njega nije postojalo ništa što bi je održalo u životu. Shvatila je da je "otkinuta" iz života. Nesposobna da se oporavi od svega što je preživjela.
Napisala mi je:
"Ja ga preboljeti nisam mogla i ne mogu. I to niko ne razumije. Tužno mi je živjeti bez njega. Budim se noćima i kao da ga vidim da dolazi, ali se onda sve izgubi i njega više nema. Ni u snu, ni u javi."
Nije se stidjela pokazati svoje osjećaje, svoju dušu namučenu, svoj život već odavno upropašten.
Bilo mi je mučno čitati to njeno pismo puno bola, jer pomoći više nije bilo. Suviše kasno sam sve saznao, a morao sam je sačuvati od te patnje i bola, jer to je bila i njegova želja. Davna molba meni iskazana.
A onda, pri kraju pisma, sa nekoliko je misli sve objasnila.
"Kada budeš dobio ovo pismo, ja ću biti smirena i sretna. Biću sa njim, opet zajedno, sretna i zaljubljena, kao onog dana kada ga je pijani vozač usmrtio, dok je prelazio cestu.
Bio si mu najbolji drug. I zato sam tebi sve ovo napisala. Bio si mu k'o brat i znam da ćeš me ti razumjeti, jer drugi nisu. Da su oni drugi kao što si ti, možda bi me i razumjeli, ali nisu."
Sljedećeg dana su je našli kako spava snom iz koga se niko više nikada ne budi.
A pismo sa mojom adresom i posvetom: "Kad život postaje samo uspomena", bilo je pored nje, kao što je i on nekad davno bio.
Pretplati se na digitalno izdanje Oslobođenja i Dječije štampe i budi uključen u svakodnevno informisanje iz BiH gdje god se nalaziš. Pristup digitalnom izdanju Oslobođenja imaš prije svih i sa bilo kojeg uređaja sa jednostavnim načinom pretplate i trenutnom aktivacijom pretplatničkog računa! PRETPLATI SE ODMAH!
