Jedna bosanska priča zapisana u Njemačkoj: Eldin sa dvije mame i tate

(Specijalno za "Oslobodenje")

1. juli 1995.

Izbjeglički centar tridesetak kilometara južno od Frankfurta: kroz mračni hodnik prolazi se do neuglednih soba od kojih tri pripadaju bosanskim porodicama. Na broju 11, bez svog najstarijeg člana Mehe, od prvog dana borca Armije, koji je i u ovom času na svom radnom zadatku, stanuje sarajevska familija Pirgo: majka Alija i sinovi Alen i Zlatan. Ljubimac svih je, međutim, trogodišnji Eldin Hasanović, rođen u malom srebreničkom selu Osmače. Plava kratka kosa uokviruje kao nebo plave oči. Bistroumno i živahno dijete.

DRAMATIČAN APEL IZ BOLNICE

U moru nesreća bosanske djece, priča o Eldinu Hasanoviću, vremenski podudarna sa agresijom na Bosnu i Hercegovinu, doživljava se kao nestvarna poema o prkosu i humanosti, o pobjedi dobra nad zlom. Voljom Karadžićevih grozomora i njegov tek udahnuti život uvećao bi crnu statistiku stradanja bosanskih mališana da se kao dobra vila, nošena materinskom brigom i velikim srcem, nije pojavila Alija Pirgo, spašavajući ga od gotovo sigurne smrti.

Početak jedne drugačije priče vodi u Osmače kod Srebrenice, gdje je, tada 21-godišnja, majka Ifa u predvečerje srpskog napada na Bosnu i njeno mjesto rodila svoje prvo dijete. Bijaše nedonošče, malo i mršavo, tek 1.300 grama. Ljekari nisu davali veće izglede da će preživjeti, savjetujući pri tom odlazak u neku veću boInicu. I šta će, kud će, otac Nermin Hasanović put pod noge, pa za Sarajevo, kroz već zaprečene puteve, noseći zavežljaj i roditeljsku nadu da će beba preživjeti. Ostavlja je na Pedijatrijskom odjelu Dječije bolnice i vraća se u Osmače, u čijoj okolini već odzvanjaju četničke ratne trube. Šta se dalje događalo na sarajevskoj Klinici dok je grad gorio u plamenu, a njegovi stanovnici ginuli u svojim domovima i na ulicama i svi bez izuzetka gladovali do smrti, najbolje je ne pominjati. Kroz kakve su sve patnje prolazili mali pacijenti, valjda najbolje mogu da svjedoče ljekari i medicinsko osoblje, nemoćni da u takvom okruženju obezbijede i puko preživljavanje bolesnika. Dalje slijedi priča Alije Pirgo:

"Ljekari ove bolnice govorili su mi kasnije da su u dvorištu skupljali lišće i grančice, kako bi potpalili vatru i u nedostatku struje bebama podgrijali hapice. Sarajevo je gorjelo kao i sada. Samo u jednoj noći na naše naselje Mojmilo palo je 1.035 granata. Svuda krv i smrt. Gine dosta mojih rođaka, komšija i prijatelja iz Sarajeva, Srebrenice, Višegrada. Bila sam očajna, psihički gotovo propala. Znala sam da nije bilo dovoljno što je suprug svakog dana išao na liniju da brani grad. Morala sam i ja nešto učiniti. Onda je krajem novembra 1992, kao udarna, na Televiziji saopštena vijest o dramatičnoj situaciji u Dječijoj klinici i apel dr. Lutve Hodžića svijetu da pomogne i spasi barem one najmlađe pacijente. Pomenut je primjer devet beba koje su umirale zbog nedostatka hrane i lijekova, mrznući se u hladnim sobama. Te noći nisam mogla da zaspim. I odlučila sam: preuzeću brigu o jednoj bebi! Gdje je četvoro usta, mogu i peta! Neka dijete živi, neka ga roditelji vide i preuzmu poslije rata, neka ode u svoje Osmače kod Srebrenice i postane čovjek, a ne dio crne statistike! Neka živi život, u inat onima s brda!"

MOJMILO NA NOGAMA

Kad je to ujutro rekla svom suprugu, Meho je kazao:

"Ako ti tako misliš, neka bude."

Sinovi Alen i Zlatan bili su u prvi mah iznenađeni. Kad im je majka Alija ispričala zašto to moraju učiniti, postali su sve nestrpljiviji, pitajući kada će njihov brat doći. U očekivanju da stigne u njihov dom, tada još na prvim linijama fronte, već mu dadoše i ime:

"Mama, neka se zove Eldin."

Roditelje nije trebalo mnogo ubjeđivati, jer Eldin Opijač, momak iz komšiluka bijaše borac specijalne jedinice. Poginuo je u jednoj akciji u Nedžarićima, tri dana prije sopstvenog vjenčanja. Bilo mu je tek devetnaest. Ljubimac cijele Olimpijske ulice, mnogo je volio Alena i Zlatana.

Majka Alija u međuvremenu je morala da povadi brdo papira, kako bi preuzela Eldina, bebu iz Srebrenice, mjesta za koje je vežu drage uspomene. A kada je napokon, početkom decembra, ponijela Eldina iz bolnice, cijelo Mojmilo je bilo na nogama. Na početku svi bijahu znatiželjni, a onda, kako to samo Sarajlije znaju, od usta se odvajao vlastiti zalogaj - samo da Eldinu ništa ne nedostaje.

"Kad smo ga donijeli kući, Eldin je imao samo 6,7 kilograma. Za osmomjesečnu bebu bilo je to nedopustivo malo. Samo kost i koža. Na tijelu su se jasno ocrtavale sve vene, čak i crijeva. Ni na što se nije mogao oprijeti. Morali smo mnogo toga učiniti da pokrenemo njegov razvoj. Jaje je u Sarajevu bilo pravo bogatstvo, ali je za Eldina moralo da bude. I mesnih supa, povrća, voća, sve što se tih dana u Sarajevu moglo naći. Kuća je po cijeli dan bila puna gostiju, prijatelja i komšija i svi bi ponešto donosili. Eldin je za kratko vrijeme, vjerujem, postao najobučenija beba u Sarajevu. Ja bih grijala vodu i s njim radila vježbe kako bi udovi postali pokretljiviji. Okružen pažnjom cijelog naselja, Eldin je brzo napredovao. Prvog mjeseca već je dobio 1.300 grama. Slično je bilo i narednih mjeseci", priča Alija.

Familija Pirgo u međuvremenu je posredstvom radio-amatera pokušavala da stupi u kontakt sa Eldinovim pravim roditeljima. Prošli su mjeseci dok u Srebrenici, gdje su iz Osmače pred srpskim napadima izbjegli Nermin i Ifa Hasanović, stigao glas da je njihovo dijete živo. Nakon strepnji da je njihovog prvenca zadesila crna sudbina, kad je na radiju čula vijest da je Eldin preživio i da je u sigurnim rukama, majka lfa pala je u nesvijest. U prvoj poruci, upućenoj preko Međunarodnog crvenog križa na adresu familije Pirgo 17. decembra 1993, Ifa će napisati: "Bila sam toliko izgubljena i prestrašena prije nego što sam saznala za moje dijete, gdje li je, je li živo i zdravo? Ali, kada sam čula da je u dobrim rukama, dosta mi je lakše. Vrlo sam zadovoljna vašom ljubaznošću prema Eldinu i vašom njegom. Ako Bog da, kad se rat završi i dođemo u Sarajevo, trebaće mnogo vremena da se Eldin navikne na nas. Alija, primite puno selama od Eldinove majke i poljubite mog Eldina umjesto mene svi po jednom."

ČUDO OD DJETETA

U Sarajevu je postajalo sve gore. Mojmilo neprekidno na udaru. Kada je otac Meho nakon trećeg ranjavanja morao na liječenje u Italiju, Alija je također riješila da privremeno skloni djecu iz sarajevskog obruča odlazeći u inostranstvo. Skrasila se u izbjegličkom centru u Hanauu, u Njemačkoj, izdržavajući porodicu od socijalne pomoći. Veza sa Eldinovim pravim roditeljima nije se, međutim, prekinula. Alija redovno šalje poruke, ponekad i slike, kako bi Ifa i Nermin pratili razvoj svoga djeteta.

"Čim sam ga ovdje odvela ljekarima, odmah su uočili da je rođen kao nedonošče. I sada možda malo zastaje u tjelesnom razvoju, jer je teško nadoknaditi prvih osam mjeseci kada je njegov slabi organizam zahtijevao mnogo", kaže Alija.

Eldin živahno i neumorno trčkara okolo, igrajući se sa Alenom i Zlatanom.

"Nevjerovatno je pametan i nadaren, pravo čudo od djeteta. Milina je igrati se s njim", hvale ga Alijini sinovi koji su ga prihvatili kao najrođenijeg brata.

Alija je često mislima u Sarajevu, Srebrenici, Bosni, ali je Eldin brzo vrati u stvarnost okupirajući je po cijeli dan.

"Jedva čekam jutro kada će se probuditi. Ne znam koliko sam ja njemu pomogla, ali on meni jeste mnogo. Eldin mi dođe kao pravi psihoterapeut."

Od njega ne skriva ništa. Već mu je sve rekla o njegovoj prošlosti. Dok razgovaramo, pita ga:

"Eldine, gdje si ti rođen?"

"U Srebrenici", odgovara dječak.

"A koga imaš tamo?"

"Babu Nermina i majku Ifu. Oni su sada daleko, ja ću tamo otići kada završi rat."

Alija potom objašnjava:

"Ne želim da on jednog dana doživi šok. Zato sam mu sve rekla. Mi mu dođemo kao "mama" i "tata", a Ifa i Nermin kao "majka" i "babo".

Krajem pretprošle godine, dok su Pirge još bile u Sarajevu, postojala je ideja da Eldin bude prebačen u Srebrenicu uz pomoć Crvenog krsta. Ali, kako je moguća maršuta vodila preko Pala. gdje bi Eldin morao da sačeka nekoliko dana na nastavak putovanja, od toga se odustalo.

Alija i njeni sinovi, međutim, već razmišljaju o tom danu.

"Vi ćete razumjeti kada kažem da će mi biti veoma teško, da se pomalo i plašim tog dana. Ali, sve što činim radim za Eldinovo dobro. Zbog toga smo se dogovorili da, kada rat stane, Eldinovi roditelji dođu i ostanu u Sarajevu neko vrijeme kako bi se on na njih navikao i tu promjenu doživio lakše. Kao i svi mi koji nikada nećemo prestati da ga volimo. A, za utjehu ponovo ćemo preuzeti neko dijete bez roditelja", kaže Alija.

Dok nam maše ručicama. odlazim pitajući se:

- Kada će Eldin sa svojim dobrotvorima put Bosne i Sarajeva? A onda prema Srebrenici i Osmačama!

Pretplati se na digitalno izdanje Oslobođenja, Magazina Dani i Dječije štampe i budi uključen u svakodnevno informisanje iz BiH gdje god se nalaziš. Pristup digitalnom izdanju Oslobođenja imaš prije svih i sa bilo kojeg uređaja sa jednostavnim načinom pretplate i trenutnom aktivacijom pretplatničkog računa! PRETPLATI SE ODMAH!