Dragan Bursać: Opozicija u RS-u ne postoji, o svim glavnim pitanjima misle kao Dodik i SNSD
Pred oko stotinu prisutnih, pisac, novinar i filozof Dragan Bursać (48) iz Banjaluke govorio je veoma zainteresiranim bosanskohercegovačkim građanima u Göteborgu (20. aprila) i Malmöu (21.aprila).
Gosta iz Banjaluke biranim riječima predstavila je veoma angažirana uposlenica NBV Kalmar Ileana Alidžanović, najavljujući seriju tema „Predavačka turneja sa Draganom Bursaćem“, kroze koje su predstavljene knjige: „Čekajući Dylan Doga u Srebrenici“, „Žuta kabanica“ i „PTSP Spomenar“. Smatra se svojevrsnom medijskom zvijezdom sa Balkana, što on uistinu i jeste, jer se pročuo svojim temama bez „dlake na jeziku“ o stanju u Bosni i Hercegovini iz Banjaluke, u kojoj živi kao „dobrovoljni kućni zatvorenik“, često uz čuvanje policije.
Prisutnima je dobrodošlicu poželjela predsjednica Udruženja Bosanska krajina Azra Jelačić, koja je Bursaću uručila knjige „Moja priča - dvadesetpet godina poslije“ BH-švedskog saveza žena u Švedskoj i monografiju „Bosanska krajina“ Malmö 1995-2025. novinara Fikreta Tufeka.
UBIJENO PREKO 100.000 OSOBA U BIH
- Pitajte šta želite... Govoriću vam o svemu otvoreno, balkanski sam tip, ne treba mi ozvučenje, jer mi vi, kao divna publika, dajete energiju, koju ću s vama razmijeniti. Ja sam u Banjauci u svojevrsnom „kućnom pritvoru“. Kada me pitaju šta sam, često ni sam to ne znam, jer sam svašta pomalo: prof. filozofije, žurnalista i kolumnista, jer u mojoj sredini nedostaje kvalitetnih novinara da bi se rasvijetlila etnička čišćenja i počinjeni genocid - u BiH je ubijeno preko 100.000 osoba - o svemu tome treba pisati i bilježiti istinu o ubijenima, jer svjedoci biološki nestaju i neće ko imati prenositi istinu. Do sada je rasvijetljeno oko desetak hiljada ubistava, ali najveći broj nije rasvijetljen, to ide u zaborav koji trebamo spriječiti. Političari su ti koji negiraju ratne zločine i genocid. Podatak da su u Srebrenici 8.372 žrtve genocida, bez priča o njima, samo je brojka, a iza nje su osobe, životi, ljubavi, životne priče... Kolumna danas dozvoljava oko 800 riječi, svaka ljudska priča može biti roman ili film. Moje knjige su isto ublažena verzija tragičnih događaja, forenzički podaci govore više, a ja pišem o svim žrtvama, najviše bošnjačkim jer su oni najviše stradali...
ŽRTVE UMIRU PO NEKOLIKO PUTA
- Ne dozvolimo da su žrtve samo brojke, svaka ima istoriju; postoje i heroji koji su pomagali i pokušali spasiti žrtve. Ne mogu odobriti djela generala Ratka Mladića, niti njegove murale u Beogradu, kao ni Milorada Dodika koji ih veliča - u hramu Sv. Save u Beogradu čuvaju zločine i zločince. Postoji i „smrt zaborava“: svi smo odgovorni ako ne spasimo žrtve od zaborava, jer poslije ih neće imati ko pominjati. O tome govori o moja knjiga „Žuta kabanica“. Sve je počelo u Bosanskoj krajini 1992. godine. U Banjaluci nije bilo direktnog rata ali su srušene sve džamije, tu je vršeno tzv. „humanitarno preseljenje“ tj. etničko čišćenje koje je otvoreno reklamirano od tadašnjih vlasti. Postojala je „agencija za preseljenja“, čiji je cilj bio očistiti nesrpsko stanovništvo. Milorad Dodik sada provodi ono što su radili Radovan Karadžić i general Ratko Mladić, mada je u Hagu 2004. i 2006. govorio da su oni ratni zločinci, danas priča drugu priču!
PRIČA O PLAVOM LEPTIRU
- Ona je nevjerovatna, plavi leptir u Bosanskoj krajini i sjevernoistočnoj Hercegovini ide na samonikle, divlje biljke. Baš uz pomoć plavih leptira i osoba Srba koje su progovorile pronađene su najveće masovne grobnice, pa i ona u Tomašici... „Žuta kabanica“ je istinita priča i o Tomašici kod Prijedora i lokalnim Srbima koji su otkrili bolnu istinu... Na hiljade i hiljade je ubijeno, mnogi sakriveni, onda smo ih proglasili nestalim. Srpski narod treba napraviti pozorišnu predstavu, sve kazati, to je nulta tačka našeg puta ka budućnosti...
SVI SMO MI POMALO PSIHOPATE
- Jesmo li mi zdrav narod ili svi pomalo imamo PTSP sindrom (posttraumatski sindrom)? Ako nije tako, onda sam ja psihopata?! Moramo se hitno osvijestiti, jer sve je više upotrebe alkohola, droga i duhana, sve je više ubistava, silovanja, nasilništva... U BiH nema dokumenata o broju osoba s PTSP sidromom, ne postoje registri, ne znamo koliko smo ratom oštećeni i uništeni. Pitaju me često ko sam, šta sam ja? Ja sam Bosanac/Hercegovac! Trudim se da budem svoj. O žrtvama pišem, dokumentovano, to nije horoskop i tu nema „odgovorni su oni drugi“, zločinci imaju ime i prezime. Milorad Dodik i Aleksandar Vučić su odgovorni jer zločine „vežu“ najviše za Srbe, čitav narod srpski, da bi sebe spasili. Oni su svjesni da ostaju bez svega ako im se uzme vlast, za koju se grčeviti bore. Priznavanje istine trebao bi biti civilizacijski čin, sami Srbi bi to trebali pokrenuti, ali oni hoće vlast i moć. Takozvana opozicija u RS-u isto razmišlja kao i Milorad Dodik na vlasti. „Srpski svet“ je kovanica koja se koristi 250 godina, projekt je to u koji je uloženo puno novca. Prije 100 godina je bila Crkva Srbije, ali oni su je proglasili Srpskom Pravoslavnom Crkvom (SPC) da bi imali aspiracije na Srbe u BiH, Crnoj Gori, Kosovu... Zloupotrebljava se pojam „svetosavlja“.
BIH U DEFANZIVI
- Teško je shvatiti zašto je BiH u defanzivi, stalno u nekom pravdanju, o rezoluciji u UN-u prvo smo saznali iz srpskih medija. Genocid u Srebrenici se desio, on je jasan kao dan, kao da je dva plus dva - četiri! U Berlinu postoji spomenik žrtvama genocida, to moramo naučiti. Umjesto toga istorija u BiH ide u rikverc: Dragan Čović i Milorad Dodik su 2004. priznali genocid u Srebrenici, sad to poriču - vratili smo se ponovo u 1992. godinu. Negiranje genocida i ratnih zločina je zbog nekažnjavanja. Uz to, međunarodna zajednica dobrano ne radi ništa izuzev što donosi zakone ali koji se ne poštuju. Milorad Dodik je još uvijek svijetu „poželjna udavača“, a 18. aprila u RS-u je donesena rezolucija kojom se zakonski negira genocid?! – na što je udaren pečat na mitingu u Banjaluci, isto 18. aprila 2024, protiv nacrta UN-ove Rezolucije o Srebrenici. U RS-u vlada dvovlašće ili anarhija. Sporo se odvijaju procesi u BiH koju EU želi naprečac primiti, bolje i to nego da upadnu Rusi i sve riješe na svoj način. Po meni BiH neće uspjeti ući u EU, jer u pola države su suspendovani ustav i ustavni zakoni, fašizam na sceni. Značajan dio političara u BiH ne želi u EU i sve kamuflira. Moramo biti pametni da ne bude kasno kao kad je Hitler iznenadio svijet 1937, pa 1938. i 1939. – sada se te godine ponavljaju: Evropi prijeti Treći svjetski rat i sve se to može preliti na Balkan.
NEMA TABU TEMA
Dragan Bursać je otvoreno odgovarao na sva pitanja prisutnih kojih je bilo jako puno. Kazao je npr. da je Putin ojačao vojsku i da je izvršio agresiju na Ukrajinu, da je upleten već u Moldaviji, ostaje da se vidi hoće li udariti na baltičke zemlje i Balkan. Rusija ide iz zločina u zločin jer nema šta izgubiti. Raniji princip pravde ne važe danas. Tako npr. Schulz jako kasni u Njemačkoj, „sporo mu dolazi iz dupeta u glavu“ sve ono što slijedi jer je Putin doslovno kupio mnoge njemačke i zapadne političare. U BiH postoje tri školstva: kada svi budu učili istu istoriju doće do katarze i pomirenja. Inače, sada djeca uče da su oslobodioci i partizani i četnici i ustaše?! Dodik se hvali da je iz partizanske porodice, a otoreno podržava četnike?! Malo je samostalnih novinara i niko neće da stavlja glavu u torbu. Opozicija u RS-u ne postoji, o svim glavnim pitanjima misle kao i SNSD i Milorad Dodik.
NIJE MI LAKO...
- Ovo što radim je dobro za srpski narod, koji mora da se vrati u normalne demokratske okvire i prizna zločine i genocid koje su radili pojedinci, a ne narod. Ako je moj grijeh što ja želim izvesti srpski narod na pravi put katarze i pomirenja, onda ja jesam „srpski nacionalista“. Žene su posebno žrtve rata jer su mnoge silovane, silovanja su sustavno provođena u cilju ratnih zločina; rođena su djeca iz tih silovanja koja se danas zalažu za bolju i pravedniju BiH. Ne mogu podržati Petera Handkea koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost, a bio u silovalištu – svijet je pun konradiktornosti i kontrasta, teško je razaznati istinu u zla doba. Moramo se posvetiti humanizmu: jedno dijete ako izvedemo na pravi put, to je velika stvar. Ja idem „glavom kroz zid“, morao sam napuštati Banjaluku 2017. i 2019, čak 11 puta su mi prijetili smrću, izolovan sam, izložen nasilju, prijete mojoj djeci i znaju u kojoj su školi, žele da ne živim u Banjaluci, zahvaljujem rodbini, porodici i odanoj supruzi Vanji...
UMJESTO REZIMEA
Veliki inters vlada u Švedskoj među prognanicima i doseljenicima iz zemalja prethodne Jugoslavije: dočekan je kao Mesija, spasitelj, hrabar čovjek koji dijeli istinu i pravdu. Malo je takvih novinara u zemljama bez demokratije i časti, korupcije i lopovluka, fašizma u novom ruhu, gdje je sve kupljeno i gdje žive dobro samo političari, prije svega nacionalisti.
Bi mi drago kada mi je Bursać kazao da je prvo volontirao na Radio-Banjaluci (Radio Republike Srpske), otprilike 2010. godine, gdje je imao i prvo zaposlenje, kod doajena novinarstva i velikog čovjeka Radovana Marčete, Drvarčanina od kojeg je učio mlađani Bursać porijeklom iz Bosanskog Petrovca. I, gle čuda, obojica sa grmečkim damarima.
Na trenutak mi se učini da je među narodom oživio Nikoletina Bursaća, koji je sada govorio ćopićevski kroz riječi dobrog, poštenog i pravdi posvećenog Dragana Bursaća, čovjeka s istim prezimenom. Nije lako biti Dragan Bursać, narod je ranije ovako dočekivao samo Titu.
Moji nepotvrđeni banjalučki izvori kažu: „Dijete ispod Grmeča – Bosanski Petrovac ... Banjaluka, djed bio partizan, prvoborac NOB-a, otac poginuo u zadnjem ratu, majka Hrvatica i čestita žena; Dragan je izuzetno talentovan za pisanu riječ, magisterij pohađao kod dr. Miodraga Živanovića...“ Rekoše mi još: „Tipični potomak Nikoletine Bursaća iz Ćopićevih partizanskih romana; nisu ga dugo htjeli primiti kao novinara, bio prepametan za one koji su o tome odlučivali“.., kasnije je uspio, ali nije lako pisati istinu u neistinita i lažna vremena“.
