"Heroji su umorni", kada život postaje put "do pakla i natrag"

Ne tako davno, neko koga znam već duže vrijeme mi postavi jednostavno pitanje: "Kako si i šta radiš u ova teška vremena za sve narode?"

Kako se radi o mom sugrađaninu, vršnjaku, rekoh mu: "Osjećam se upravo onako kako glase naslovi dva poznata filma iz 1955. godine, kada smo obojica bili dječaci - "Do pakla i natrag" i "Heroji su umorni".

"Uh, komplikovano, prijatelju", reče zbunjeno moj vršnjak.

"Da", nastavih moje objašnjenje, "prolazim vrijeme do pakla i natrag, nakon svih događaja koji su mi život promijenili i poremetili. Heroji su umorni, prijatelju, da sve to opet i ponovo svijetu objašnjavaju".

I zato kažem prijatelju mom, i svima vama: Živim život rastrgan između ljubavi koju pripovijedam za nas sve, i realnosti koja mi se u lice smije i jednostavno mi kaže: "Živiš u zabludi! Ne piši ništa, i ne objašnjavaj više nikom i ništa, jer više nema ljudi koji će te razumjeti, ili nešto još gore. Neki će se veseliti tvojim neprospavanim noćima. 

Prošla su vremena u kojima si život živio iz mladosti. Život nema rikverc, već možeš samo ići punom brzinom naprijed, gurajući svijet sve brže prema nečemu što malo ko može predvidjeti.

Koga još interesuju tvoje kuknjave i emocije koje nisu više "u modi", prijatelju? Danas se živi brzo i bez ikakvih emocija i ostalih prevaziđenih mišljenja i osjećanja. Sve ono što ste ti i tvoja generacija mislili da vrijedi, nestalo je, isparilo, ko malo vode na dlanu.

Koliko je još živih danas, iz tvoje generacije koja ove godine obilježava 60 godina mature? Više od pola vijeka od vremena kada ste krenuli u život, puni nade i obećanja i vrednovanja. Šta je od svega toga ostalo? Reci, ako znaš? Malo, kažeš. To je jedino pametno što si do sada rekao!

Danas, svi iz iste generacije gimnazije Ognjen Prica u Sarajevu, znane kao Druga Gimnazija, živite raštrkani po svijetu. Maternji jezik vam je ostao isti i to jedino što vas veže. Danas svi vi pišete i govorite jezikom koji vam ne može biti maternji, jer vam je maternji onaj koji ste govorili u domovini iz koje ste otišli, pobjegli, utekli ili bilo kako da zovete vaš odlazak. Čak vas i neki iz vaše generacije više ne razumiju, iako svi vi ostarjeli i dalje odlično govorite maternji, koji se ne zaboravlja, ali vam je ponekad poteško razumjeti vaša, a i naša razmišljanja."

Okanimo se razgovora koji nam ne dozvoljavaju pun život.

Mi smo u godinama, poodmaklim, kada želimo zadržati nezadrživo i teško nam je to sve shvatiti.

A, ja vam kažem, vama mladima, koji nas možda ne razumijete jer nemate naše godine: "Kada budete u našim godinama, ako Bog da, sjetite se šta smo vam govorili. Ja vam garantujem, neće se puno razlikovati poruke koje ćete slati vašoj djeci i unucima, kao što mi sada šaljemo vama".

Napisano u Torontu, u jedno tmurno zimsko popodne, kao što je bio tmuran i moj prilog pisan iz duše: napisano, bez pomoći alkohola, antidepresiva, nedozvoljenih droga i raznih drugih pomagala.

Pisano samo iz ljubavi za sve vas, sa kojim sam dijelio neke lijepe dane kojih više nema.

Pisano vama, koje još uvijek volim, bez obzira na vaša imena i prezimena i zemlje boravka, i jezik kojim sada komunicirate.