Djeca Atlantide: Rat u domovini mi je oduzeo mnogo stvari, ali mi nikada neće oduzeti sjećanja
Prvi dio: "Djeca Atlantide: Grad amajlija"
Drugi dio: "Djeca Atlantide: Sarajevo u srcu zapisano"
Treći dio: "Djeca Atlantide: Svi moj planovi za budućnost bili su vezani za Sarajevo"
Četvrti dio: "Djeca Atlantide: Beskućnici u svojoj kući"
Peti dio: "Djeca Atlantide: Možda bi moj esej trebao biti duži, ali duša mi je prazna i ranjena"
Šesti dio: "Djeca Atlantide: Mostar bez mostova"
Objavljeno u Oslobođenju 22. marta 1996. godine
Kada pomislim na rat u svojoj domovini, često zaželim da vratim časovnik unazad. Znam da je to nemoguće, ali isto tako znam da imam mnogo lijepih sjećanja na prvih osamnaest godina života koje sam provela u Sarajevu. Ta sjećanja mi omogućuju da vidim sebe u Sarajevu 1990. godine. Upravo sam se bila vratila sa puta u Englesku dugog tri sedmice. To je bio prvi put da sam razdvojena od porodice. Bilo je to divno iskustvo. Dalo mi je okus života u stranoj zemlji.
Jednog dana svi smo bili kod bake i djede. Cijela porodica se iskupila, znatiželjni da čuju kako mi je bilo na putu. Negdje u sred razgovora, majka je rekla: "Možda ćemo te sljedeće godine poslati u Ameriku na godinu dana". Sjećam se da sam se nasmijala na tu ideju, misleći da se majka šali. Bespotrebno je reći da sljedećih mjesec ili dva nije prošao nijedan dan a da nisam pomislila na majčine riječi. Ideja me je fascinirala gotovo isto koliko me je i plašila. U početku sam mislila da nema govora da ostavim porodicu i prijatelje cijelu godinu. Ali što sam više razmišljaja i razgovarala s njima tome, cijela ta ideja me je sve više uzbuđivala. Shvatila sam ja želim otići i da stvarno vrijedi i to iskusiti. Znala sam da će odlazak u Ameriku na godinu dana biti iskustvo koje ću čuvati do kraja života. I tako, u avgustu 1991. godine spakovala sam stvari, pozdravila se s porodicom i prijateljima, i krenula na putovanje ka novim mjestima i novim ljudima. Kako je to samo bilo uzbudljivo! Osjećam da me je ta godina provedena u sjevernom Kentakiju promijenila na više načina. Definirala je osobu kakvom sam postala. Otvorila mi je um prema mnogim stvarima. Pomogla mi je da sagledam rat u svojoj zemlji iz druge perspektive. Shvatila sam važnost tolerancije, otvorenosti una i univerzalnog prihvaćanja. To su za mene bile samo riječi, ali sada su pravila po kojima živim.
NEIZVJESNA BUDUĆNOST
Kada je počeo rat u Bosni, moj boravak u Sjedinjenim Državama polako se bližio kraju. Bar je tako trebalo da bude. Sjećam se da je onih nekoliko mjeseci proljeća 1992. godine bilo veoma uznemiravajuće i frustrirajuće. Bila sam tu gdje sam bila, okean me je dijelio od ljudi koje sam najviše voljela, nisam znala šta budućnost nosi. Jedna stvar bila je sigurna: nisam se mogla vratiti u Sarajevo. I sada se rastužim kada razmišljam o tome. Tako sam se radovala povratku. Željela sam da podijelim svoja divna i uzbudljiva iskustva sa porodicom i prijateljima. Željela sam da me najbliži dočekaju raširenih ruku na aerodromu. Umjesto toga, brinula sam za svoju budućnost.
Uvijek sam planirala da upišem fakultet, i znala sam da tu želju mogu ostvariti ako ostanem u Sjedinjenim Državama. Bila sam veoma sretna jer sam imala podršku mnogih ljudi. Roditelji, iako daleko i bukvalno odsječeni od ostatka svijeta, bili su mi najveći izvor ohrabrenja. Sama pomisao na njih i saznanje da će ih ono što radim u životu učiniti ponosnim, davalo mi je snagu i nadu.
Došla sam već do polovine studija na koledžu, a činilo mi se da sam još jučer bila tinejdžerka kojoj su najdraže stvari u životu bile porodični odlasci na skijanje u planine oko Sarajeva, predivni ljetnji odmori na jadranskoj obali, sviranje klavira u tišini našeg doma u Sarajevu, ili samo odlasci na ples s prijateljima. Često se sjetim tih vremena, i duboko u srcu znam da ću ih se uvijek sjećati. Možda mi je rat u domovini oduzeo mnogo stvari, ali mi nikada ne može oduzeti sjećanja. Nikad ne može uzeti osobu koja sam postala, koja će se uvijek sjećati kako je bilo lijepo živjeti u zemlji zvanoj Jugoslavija, imati prijatelje raznih nacionalnosti, i biti ponosna što sam Jugosloven.
S obzirom da su mi ostale još dvije godine studiranja na Univerzitetu u Transilvaniji, koji mi je postao drugi dom, često razmišljam o tome šta budućnost nosi. Nekada me to plaši jer osjećam da živim od jedne godine do druge. Najteže pitanje koje bi mi iko mogao postaviti bilo bi: Kako vidim sebe za pet godina? Voljela bih kada bi moj odgovor mogao biti nešto jednostavno kao: "Idem kući da se ponovo sretno sastanem sa porodicom i prijateljima". Ali znam da to nije tako jednostavno. lzgubila sam vezu sa mnogo prijatelja. Još uvijek sanjam da se sretnem sa svima njima. Možda će taj dan i doći, ali prvo se mora uraditi jako mnogo posla.
CILJ - POMOĆI LJUDIMA
Pošto ne mogu predskazati svoju budućnost, kao ni budućnost svoje zemlje, ispričaću vam svoje nade i želje. S obzirom da sada studiram biologiju i psihologiju, željela bih obrazovanje nastaviti na nešto više specijalizovanom nivou. Jedino što znam zasigurno je da čime god se budem bavila u životu, biće povezano sa ljudima. Glavni životni cilj mi je da pomažem drugima. U ovom času, razmišljam da se počnem baviti genetičkim savjetovanjem, relativno novom području ljudske genetike u oblasti nauke i medicine. Prvenstveno bih željela pomagati djeci jer ona su budućnost svijeta.
Duboko me boli kada pomislim na svu djecu u svojoj zemlji, i koliko ih je poginulo. Oni koji prežive rat nemaju se mnogo čemu radovati. Oduzima im se djetinjstvo a da toga nisu ni svjesni. Bebe se rađaju sa bolestima zbog neishranjenosti majki prouzrokovane ratom. Djecu začetu silovanjem, što je vrlo čest slučaj u ratnim područjima bivše Jugoslavije, mlade majke često napuštaju. Parovi koji bi ih usvojili će htjeti da znaju da li su rođena s nasljednim bolestima. Genetski savjetnik bi mogao pomoći ovim porodicama tako što bi im objasnio šta ih čeka i kakav izbor imaju. Ja bih to željela da radim. Razmišljala sam i da postanem ljekar, a to bih mogla i kasnije. Briga o preživjelim u ratu djeluje kao vrlo korisno zanimanje. Sama pomisao da bih mogla pomoći nekome iz svoje zemlje grije mi srce.
Često sam se pitala šta osjećaju i misle moji prijatelji koji prolaze kroz strahote rata. Bore li se za život, ili gube nadu? Šta bih ja uradila na njihovom mjestu? Kad god mislim na njih, osjećam se skoro kriva što nisam tamo. Ali znam da ne smijem sebi dozvoliti da tako razmišljam. Više volim da mislim kako postoji razlog zbog koga sam ovdje, u Sjedinjenim Američkim Državama, upravo sada. Ovdje sam jer oni koji su mi najdraži ne mogu biti sa mnom. Ovdje sam da učim i da se obrazujem da bismo jednog dana, kada se ponovo sastanemo, kad god da se to desi, mogli podijeliti moje znanje i njihovo iskustvo. A dok taj dan ne dođe, daću sve od sebe za bolje sutra.
N. P. Leksington, Kentaki, SAD
Pretplati se na digitalno izdanje Oslobođenja, Magazina Dani i Dječije štampe i budi uključen u svakodnevno informisanje iz BiH gdje god se nalaziš. Pristup digitalnom izdanju Oslobođenja imaš prije svih i sa bilo kojeg uređaja sa jednostavnim načinom pretplate i trenutnom aktivacijom pretplatničkog računa! PRETPLATI SE ODMAH!
